Isječak iz nove knjige Milane Vuković Runjić

1.

Posljednjeg tvog ljeta, za kojeg  nisi ni sanjao da ti je posljednje, ljenčariš u travi nedaleko vode, pušiš (bez obzira što te boli grlo) i razmišljaš.

Kroz visoki kao čovjek i hladni korov, nazvan ovdje drvenjak (žabljak i kindek) dočepah se samotnog mjesta kraj Savice, široke kao ulica i polagane, dubine tek od pojasa do grla. Tu sam apsolutno sam i ta samoća raduje jer je pravo uživanje egoistično, samotno, pa tzv. društveni ljudi nemaju pojma o pravim radostima. Trepetiljke i topole vječno tu tresu svojim sjajnim lišćem kao da im riječni valovi dadoše vječni nemir svoga napredovanja, naokolo pjesma močvarice, naglo prhkanje krila, dok ribice, željne zraka, preskakuju vodenu površinu u zuju kukaca i sunčanom jarkom svjetlu…U vodu, pa kad se umorim, hajd u debeli hlad u visokom grmlju od trave žabljaka i vrbovine s kakvom knjigom i intimnim mislima uz dim cigarete… (XI, 264)

Prisjećaš se tada svojih doživljaja s plivanjem u rijekama, po kojima si poznat, sklon si tome koliko i Byron, te je prava šteta što se nisi okušao u plivanju preko Velikog Kanala.

Preplivao sam Dunav, Savu tamo kod Čateža, pa sve pod Beogradom, kanal Mal Tempo kod Kraljevice, potok Medveščak pod Okrugljakom. Plivao sam u oceanu i toliko sam se naplivao da se čudim kako me još ne proguta ajkula, kako se ne utopih kao Shelley i kako mi som ne odgrize –recimo – prsta ili prstića. U Parizu se kupah potajno noću u Seini… U Ženevi jedared osjetih plivačku slavu Leandra i Byrona. Kupao sam se naime u jezeru, u kupalištu tik do mosta i električne tvornice, zaboravivši u divnoj i prozirnoj vodi na sve. Kad se obukoh, ne mogoh napolje. Bijaše praznik, kada se u podne tamo kupališta zatvaraju. Kupalište, četvorina od kabine, nije samo zaključano, već je, kako vidim kroz rupu, dignuti i mostić što nas spaja sa mostom preko Rone! 

Što sam znao činiti: vikao sam za pomoć koja napokon stiže iz električne fabrike. Most se zacrnio svijetom što mi kao strancu, kao Englezu, dovikuje šaljive primjedbe. Ljestvama se popeh na krov uz urnebesno klicanje kalvinske fakinaže, ljestvama siđoh u čamac i za dva dana nađoh cijelu pripovijest sa slikama u listu – Gugusse et Polite (Gugusse je deminutiv od Gustav!), u ženevskim Koprivama. Bijah dva dana slavan u Ženevi, proslavih, oj Hrvati braćo mila, kao Englishman vaše slavno ime i doplivah srećno u veselu luku humorističkog lista, ne zabavljajući, kako vidite, samo vas, o andres Dzagrebaioi, već i kulturno slobodno inozemstvo… (XI, 262)

Plivanjem preko rijeke započinje tvoje 14-godišnje izgnanstvo, tvoj bijeg iz austrougarske vojske, iz pastuharske čete, nakon što si prekinuo studij na Vojnom veterinarskom institutu u Beču na kojeg te poslao otac, a od gimazije odustao sa završenim šestim razredom (sedmi si pao, imao si jedinicu, između ostaloga, iz hrvatskog jezika). Odmah ću se vratiti, rekao si ocu koji te sreo pred kućom, u Jurjevskoj 10, onog popodneva potkraj kolovoza 1894. kad si se dao u bijeg -nakon maminog ručka…

Život mrtvih veza

(Priče u nastanku)

Sjedili smo za stolom nekad omiljenog kafića, sada samo kafića. Znali smo oboje da je gotovo, no oboje nismo poduzimali ništa da NAS dokrajčimo. To MI dugo već nije disalo. Umrli smo negdje putem. Bila je to prirodna smrt. Nije bilo bolesti - nitko nikoga nije povrijedio niti prevario. Prirodna smrt koju smo neprirodno prihvatili, tj. nismo ju prihvatili iz tko zna kojeg razloga. Možda zbog toga kakvi smo bili dok smo bili živi MI. A bili smo jednom najbolji... O nama su priče pričali... 

Lijegali smo jedno pored drugog u krevet, ali bili smo sami. Ne sjećam se vremena kada nije bilo tako. Ne sjećam se vremena kada po cijele noći nismo spavali, a ujutro smo ustajali čili i veseli. Više nisam osjećala njegov miris. Pored mene je bilo živo biće, disalo je, bilo je toplo, ali ja ga nisam osjećala jednako kao što on nije osjećao mene.

Nije to bilo ništa loše, ništa strašno ni tužno čak. Puno gore je bilo to što nakon svih tih godina nismo mogli pogledati istini u oči. Ovako smo se mogli razvlačiti u nedogled bez ikakvog smisla. Ponekad sam mislila da ćemo ovako zauvijek. Mislila sam i da nema bolje niti da ima drugačije. Što je smisao uopće, možda je u besmislu smisao tješila sam se. 

Smršavila sam pet kilograma dok nisam ni trepnula jer sam izgubila apetit za njega, za nas tako i za hranu. On je nestajao na nekoj drugoj razini. Postajao je sve više siv. Sva njegova crna boja postala je siva. Moja omiljena crna...

Dani su se vukli, pretvarali u tjedne, tjedni u mjesece dok jednog dana doslovno nisam prestala disati...

Autorica priče Daisy Pozitivka, polaznica Kluba kreativnih žena i muškaraca

S gostovanja Mani Gotovac

Mani Gotovac, na gostovanju Kluba kreativnih žena i muškaraca, u Zagrebu, 13.5.2013.

Naslov knjige, "Fališ mi (u proljeću, u jeseni, u ljetu, u zimi)", nosi u sebi konotacije želje, žudnje i čežnje. Želje kao nečeg u čemu znamo što/koga želimo i gdje se to i ostvaruje, žudnje kao nečeg u čemu znamo za kime/čime žudimo ali nema ostvarenja, i čežnje kao nečeg trajnog u čemu ne znamo niti tko/što nedostaje.

Da bismo ostali zdravi, treba nam u svakom danu barem neko vrijeme u kojem ništa ne "moramo". Barem dva sata, pa bilo to i po 10 minuta. Ne moramo ništa onda kad smo u ljubavi. Eto, jedino trebamo biti u ljubavi. A to je najteže na svijetu.

Govorim vam iz pozicije nekog tko je dugo proveo u braku, 14 godina u prvom i 25 godina u drugom. Ja se apsolutno divim zenama i muskarcima koji uspijevaju ostati u braku. Ako neka ljubav ide prema kraju, za mene to ne znači da ona umire. To samo znači da smo izgubili puteve do toga da budemo s drugim, da osjetimo drugoga, i to čak ne nužno u užitku, nego u nekom međusobnom prožimanju u kojem nešto zajedno dijelimo, bio to neki film, jedna rajčica od koje ćemo napraviti zajedničku salatu, ili lijek za dijete koje volimo. Ne samo emociju, nego neki dio emocionalne inteligencije smo tada izgubili.

Tako, kad se dogodi prilika za ljubav... pritom se valja usuditi. Nije da će to baš "pasti s neba". Čak i kad se neke mogućnosti otvore, ne znači da će se "samo od sebe" događati. Moje je iskustvo da ne treba previše misliti o tome što će se sve dogoditi, ili što će ljudi o vama reći. Recimo, meni i danas govore da sam "luda baba". Ja ne poričem tu činjenicu, ja jesam "luda baba"! A ipak, ta moja knjiga je očito probila neku "rampu" između kazališta i svakodnevice. Vidim to po tome što me ljudi zaustavljaju na cesti, na tržnici, na putovanjima, i zahvaljuju mi za nju. Eto, to je onih mojih 10 minuta "nemoranja" u svakom danu.

Drugo što kažu je uvijek: "Tko je Gorki?" Možete zamisliti koliko ja već ludim svaki put od tog pitanja! Ljudi diskutiraju, nagadjaju, cak je i Hloverka na televiziji vec objavila snimku sa koje je "sve jasno", mozete misliti! Ali istovremeno..., to pitanje mi je drago, jer ono znači da sam nešto od te jedinstvene osobe uspjela "utisnuti u papir". Sigurno godinu dana sam tražila pseudonim, bilo mi je strašno važno kako ću ga nazvati. Teško mi je bilo naći dostojno ime. Ali, čini se da sam dobro odabrala. Da se zove "Slatki", to bi bila komedija, što nije. A Gorki odmah uključuje i "slatki", zar ne? Uključuje oboje, a to upravo jest - život.

Ma, da vam nešto kažem: mi danas uvijek poimamo te ljubavne veze kao seksualne, ali one nisu to. Opasno je to po život - reći da su vođenje ljubavi i seks isto. Vrlo rijetko nam se dogodi to vođenje ljubavi, ali kad ga ima, to je ono jedino što ima smisla bilježiti. Sjećam se jedne priče... Stranac šeta nepoznatim gradom. Zaluta do groblja. Neki kažu da se grad najbolje upoznaje na njegovom groblju. Tumarajući između grobova primijeti da su svi živjeli vrlo kratko. Odlazi do čuvara i pita: "Što se dogodilo, neki veliki pomor? Ili je ovo dječje groblje?" A ovaj odgovara: "Oh, ne. Samo, mi ne bilježimo život godinama od rođenja do smrti. Mi bilježimo samo ono vrijeme u životu čovjeka koje je proveo u ljubavi."

Dakle, to predavanje tijela jedno drugome - to je istraživanje svemira. Nije stvar u tome da se dođe do orgazma. Stvar je u tome - što ti možeš dati, pokloniti, primiti od drugog bića u tim trenucima putem tijela i duše!? Rekla bih da su naši muškarci u Hrvatskoj uglavnom jako opsjednuti tim završetkom, orgazmom. I to je šteta. Ali, mi žene ih možemo poučavati! Naravno, ako su oni suglasni, ako njih to zanima, ako u tome nalaze smisla... Jer, to se vraća, to donosi puno raznovrsnog užitka. Naravno, i puno boli kad dođe do rastanka, ali... onda treba samo izdržati taj rastanak.

Recimo, ima dosta u knjizi o tome kako mi se Arsen "petlja u život". Ne petlja se on samo meni, i ne samo u ono doba kad smo u tim "ljubavnim" fazama... Jednostavno, kad muškarci ne znaju pričati o ljubavi, onda mi žene slušamo - Arsena. Sve vrste ljubavi, eros, agape, filia... - sve su one moguće u svim fazama života i ne ovise ni o kojem ljudskom statusu - materijalnom, obrazovnom, dobnom, spolnom, profesionalnom... za njih nema granica. Ja to i danas svakodnevno vidim, bez obzira na sva ograničenja koja zivotne okolnosti neminovno
donose.

Ja sam protiv svake politike, ne podnosim to što političari rade ni ovom narodu, ni ovoj zemlji koju jako volim, ali reći ću vam nešto. Čula sam da je i Bandić nešto tajno zaljubljen. Ne znam je li to istina, ali mi se ta ideja jako sviđa. Nedavno je bio jedan skup na kojem su bili svi gradonačelnički kandidati, a istovremeno sam i ja trebala predstaviti svoju knjigu. Meni su predložili da mi na početku Bandić pokloni veliki buket cvijeća. Odbila sam jer bi to bilo kao dio predizborne kampanje, a ja ne želim biti dio toga. To su tako rekli Bandiću i odustalo se od toga. Ja vam se, moram reći, malo i stidim svega toga u vezi knjige. I inače, imam neizrecivu tremu, noć prije praktički svake promocije provedem u hitnoj. Tako sam ja i za vrijeme priče na tom skupu promatrala sve sa strane, navirujući se iza jednog stupa. A on mi je pri kraju prišao iza tog stupa nasamo i napravio jednu posebnu gestu - poklonio mi je onaj buket. S riječima: "Najviše cijenim kod vas to što ste uvijek svoji!"

Dugo nakon smrti moje kćeri živjela sam u jednom shizofrenom stanju. U meni su koegzistirale 2 žene: jedna je bila funkcionalna profesionalka, druga je bila majka koja je mislila da se njeno dijete preselilo živjeti na Mirogoj, tamo gdje ima više zraka nego što ga je bilo u našem stanu u Medulićevoj, kako smo se često znale žaliti dok je bila živa. Tako je to trajalo i u doba kad sam trebala ostvariti "Elektru". Pisala sam, ali zapravo nitko nije mogao od mene dobiti jasan odgovor - hoću li ja uopće napraviti tu predstavu ili ne.

Što je unijelo promjenu? Ribič koji mi je redovito donosio ribu dok sam živjela u kućici uz more me pozvao da odem s njim čamcem na vožnju. "To more na koje ćemo se odvesti će biti modro.", rekao je. Nemojte pogrešno shvatiti, među nama nije bilo nikakve muško-ženske relacije, niti ikakve provokacije u tom smislu, barem s moje strane sigurno nije - naime, ja sam u tom smislu tada bila potpuno mrtva - taj dio, ja kao žena, je bio umro zajedno s mojim djetetom, iako sam inače vrlo živa na tom području. Čovjek je samo nekako osjetio što mi treba kao pomoć i na toj vožnji je najjednostavnijim mogućim, neposrednim jezikom progovorio sa mnom o tome. Nemaju svi sreću da im netko priđe s tim. Je li to slučajnost, kao što bi možda tvrdio Kundera, ne znam, ali taj razgovor je bio jedini razlog zbog kojeg sam uspjela donijeti odluku i napraviti "Elektru". Danas mislim da je ona moje najljepše kazališno ostvarenje.

Kako sam preživjela gubitak djeteta? Ne može se reći da sam to preživjela. Nego prije, da sam vremenom postala svjesna sreće koju sam u tih 6 godina života, zajedno sa svojim mužem i drugim djetetom, imala s njom. Dugo mi je trebalo nakon što se dogodilo, 25 godina, da to sve ponovno otvorim i otvarajući ormar sa svim stvarima iz tog doba - dođem do te točke. Na primjer, ja do tog trenutka otvaranja ormara nisam niti jednom pročitala njenu dijagnozu s tog liječničkog papira!...Iz te pozicije sada napokon imam osjećaj da se mogu licem okrenuti ka tome bez straha da će se svom težinom strovaliti na mene i pokazati svima sve što ja ustvari jesam.

I tu se moram vratiti Gorkom. Sveukupno, mi smo bili u vezi otprilike 3 godine. U ovom periodu mi se nismo ni čuli, ni vidjeli, ni uopće znali jedno za drugoga gdje je. Nakon 7 godina je on mene nazvao. Rekao je samo: "Ja sam.", i znala sam da je on. Našli smo se, i razgovarali tada 1 cijeli dan i 1 cijelu noć. Nismo se ni dodirnuli. Ali tek tada sam prvi put povjerovala da je ona mrtva: kad mi je to rekao čovjek koji me volio, i kojeg sam ja voljela. To je bio ključ izbavljenja. Nisu mi pomogli svi lijekovi, bolnice, moj muž koji se brinuo o meni, svi moji prijatelji, ni onaj ribič, ni "Elektra" koja je bila tako silan uspjeh...

Općenito, meni svakodnevnica nije dovoljna za život. Mislim, znam sve što se zbiva društveno-politički, ali to mi nikad nije bilo dovoljno da živim. Teatar mi je uvijek bio pomoć u tome. Ali, u ovom slučaju ni on nije bio dovoljan. To izlječenje dala mi je ta veza. Eto, to je nešto kao "karmička ljubav". On je mogao doprijeti do mene. Tek kad me on pogledao u oči i rekao: "Mani, ona je mrtva.", prvi put su se one dvije žene u meni spojile. Da nije toga bilo, ja bih završila na klinici.

Pisala sam cijelo to vrijeme, svih tih 25 godina, čak i najtežim vremenima, kad sam 4 mjeseca ležala s njom u bolnici na krevetu, neku vrst dnevnika, a imala sam i prepiske s prijateljima. Zapravo sam imala materijal, ali ništa od toga nije bilo pisano s tom sviješću. Tu mi je neizmjerno pomogao Velimir Visković jer me na neki način prisilio da napišem nešto autobiografski. Počela sam iz "zime", pisala sam o svom tadašnjem životu, i poslala sam to svom uredniku da mi odmah kaže valja li išta - da to obustavim ako ne valja. Jer, to je pitanje odluke - vrijedi li nešto ili ne, vrijedi li ostvarivanja "zbog dobra drugih, a ne zbog mene samog" (to je ono kako bi naši
političari trebali razmišljati!).

Ali, nemojte misliti da jest, ma, meni nikad to nije dovoljno dobro! Mijenjala bih, kako ne! Ne u sadržaju, on je uvijek isti - takav kakav jest, ali... doći do te rečenice koja kazuje što u sebi nosiš... to bih stalno mijenjala. Meni u "Profilu" svaki dan kažu: "Mani, samo nemoj opet 'Fališ mi', daj sad nešto drugo!" Ali, ne moraju brinuti, izišle su 3 knjige i sad sam odlučila: završila sam tu priču!

Ljudi kažu da je najstrašniji gubitak - gubitak djeteta za majku. Ali, mi to ne možemo znati, svaki gubitak je gubitak. Svatko ima patnju i svoj križ. Valja poštivati tuđi križ. Mi možemo pisati i izražavati sve svoje emocije, ali onog trenutka kad se postavimo u smislu: "Ja sam patio više od drugih!" - tu smo pretjerali, na to nitko nema pravo. Tu ulazimo u patetiku. Zato je to bilo kljucno pitanje dok sam pisala. Svaki put kad bih poslala dio teksta, prvo što sam pitala bilo je: "Je li patetično?"

Što je meni pomoglo naći pravu mjeru? Prije svega, iskustvo u teatru - ja sam navikla svaku scenu vidjeti u zbivanju, onako kako ona zaista izgleda u vremenu i prostoru dok se odvija. Zatim, film - nevjerojatno
je važna montaža, znati u kojem trenutku učiniti rez. U mom slučaju je važna i glazba. Obožavam šansone. Preko nje je ušao ritam. Pa Marguerite Duras, ne mogu ni reći što osjećam spram nje... strahopoštovanje? I latinsko-američka književnost. Stalno sužavanje rečenice, stalna redukcija, izbacivanje svakog suvišnog epiteta... to me vjerojatno spasilo od patetike.

Ne mislim da na svijetu ima malo ljubavi. Ne mislim da mi, žene i muškarci, u životu imamo samo jednu ljubav. Nego mislim da je ljubav kao pojava u današnjem drustvu rijetka. Pogotovo među mladima, nezrelima, koji obraćaju puno pažnje na formu a da istovremeno nisu svjesni da ih zapravo nitko ne voli i, što je još važnije, da oni nikoga ne vole. I zbog toga mislim da je njena dragocjenost veća i da joj svakako moramo pomoći. Biti u ljubavi je najveći dar koji nam ovaj svemir može pokloniti!

Na kraju da se taknemo i najbitnije teme: pitanja žrtve. To pitanje je uvijek bitno, a pogotovo u ovoj krizi u kojoj ljudi završavaju u kantama za smeće. Zar se majka ne brine o djetetu, zar se ne brine dijete o starom roditelju... posve prirodno? Dok ne dođemo do te ideje da se treba žrtvovati, dotle nećemo proizići. Žrtva je također dio ljubavi.

Hvala vam lijepa, i meni je bilo vrlo lijepo s vama, ustvari - vi ste me izazvale! Ja inače teško govorim o tome, za to mi treba poseban napor u mišljenju i govoru jer to zahtijeva posebnu vrstu davanja. Ali, kad ne bi tako bilo: što biste primili? Što biste primili ako bih vam govorila fraze?

Milana: Ovo večeras je bio govor koji jako puno traži od čovjeka, uživala sam kao na "Elektri" u Zeljovićima, ili kao da s Platonom čitam njegovu "Gozbu", da, ovaj govor će Mani i noćas osjetiti...

O bajkama: Što znače simptomi u bajkama?

Bajke, Milana Vuković Runjić 

Jedan od simptoma bajke svakako su krila – junak se odjednom održava u zraku, što nam se tako često događa u snovima . Drugi je simptom bajke mogućnost da se pretvorimo u životinju (da se spasimo od nekog zla ili nas zla sila namjerno pretvori u neku strašnu zvijer pod čijim se krznom skrije naša ljudskost) ili da sretnemo životinju koja govori, a ona je u tom slučaju glasnik onog mudrog starca iz šume. Treći je simptom sudar svjetova: junak neminovno nalijeće na predstavnika nekog drugog evolucijskog niza.

Upoznaje se s bićima koja nastanjuju more, planine, livade ili njegov tavan. Bez susreta s nečim golom oku nevidljivim nema ni bajke. Tek kad se pomiri s time da je zla maćeha i ružne polusestre neće pustiti na bal, Pepeljugi prilazi dobra vila. Tek kad se bježeći pred zlom maćehom nađe u dubokoj šumi, Snjeguljica naiđe na kućicu patuljaka. Junacima bajke u pomoć priskaču patuljci, ali i divovi. Dobre vile, ali i dobrohotne životinje: «nisi sam na svijetu», kažu im. «Mi smo tu da ti pomognemo». 

I u našim životima navikli smo na tu neočekivanu pomoć, samo što oni koji nam pomažu radije preuzmu ljudsko obličje da nas ne prestraše svojim vilinskim/patuljastim/divovskim likom. Podsvijest, kaže Karl Gustav Jung, ne poznaje mjere, pa zato se u snovima i bajkama tako jednostavno smanjujemo ili povećavamo, kao Alica nakon što pojede čarobni kolačić. Jer domovina bajki prostrano je i nikad dovoljno istraženo kraljevstvo zvano podsvijest koje posjećujemo u snovima, pogotovo u onima kojih se ne možemo sjetiti. Tako da makar trećinu života provodimo u našoj unutrašnjoj bajci, bez obzira znamo li za nju ili smo je, odrastajući, zaboravili.

Igrajući se neki dan sa svojim vršnjakom, moja dvogodišnja kćerkica počela ga je nagovarati da se spuste u podrum neke stare kuće na Žumberku. Osjetivši se pozvanom, objavila sam djeci kako bi bilo bolje da ne silaze, jer da tamo živi neka vještica. Na to nam je prišla i dječakova majka te uvjereno rekla svome sinu da vještice ne postoje, osim u slikovnicama. Kosnulo me to, mnogo više nego tog dječaka ili moju kćerkicu. Shvatila sam da, u mojem slučaju, svijet postaje neko žalobno, pusto mjesto ukoliko nema čarobnjaka, vila, vještica, patuljaka, mudrih staraca iz šume.... 

Vraćajući se s izleta vozili smo se poljskim puteljkom kroz šumu koja je u svakom trenutku bivala sve mračnija: tek malo azurnog sjaja nadziralo se kroz vrške stabala. I svi su bili tamo, kao i uvijek. Vidjela sam najprije malenog zmaja koji se protezao ispod stabla, potom vuka, pa vješticu, čarobnjaka, patuljka, mudrog čovječuljka...Vješto su se ispreplitali s kamenjem i granama na našem putu, ali moje ih je iskusno oko prepoznalo. «Ipak postoje», uzdahnula sam, sretnija možda i od samog Galileja, kad je objavio da se naša majčica Zemlja ipak okreće oko Sunca. 

O bajkama - Mračne šume ne postoje samo u bajkama

Bajke, Milana Vuković Runjić 

Ljubljenje nečeg gadljivog također je dio inicijacije u svijet bajki, koje nas uče kako svaki događaj može izmaknuti kontroli. Mladići iz manje poznate bajke braće Grimm koji iz puke zabave popnu visokim ljestvama, ukradu Mjesec dok blista nad nekim pitomim gradićem, stave ga u kutiju i po mrkloj noći ga prenesu u svoje rodno selo ukazuju nam da u bajci ne treba biti tesalijskom vješticom da bi se manipuliralo nebeskim tijelima.

Odrasli se pritom mogu tješiti da  je Mjesec iz bajke samo komadić žute tkanine na nebu koji je od modroga krep-papira. Sva strašna bića, vještice i vragovi, obične su lutke. Princeze, rekla bi moja kći «ceze», obične su Barbike koje dječja ruka s lakoćom postavlja u šumu od Lego-kocaka i spašava iz nje. 

Bilo bi jednostavno da je tako: no naša mašta, koja je uvijek smrtno ozbiljna, ne nalazi neke osobite utjehe u tome što se bajke tako uspješno izvode u lutkarskim kazalištima ili u skučenim uvjetima dječje sobe. Maštu uopće nije briga je li Mjesec krpa, a vještica lutka - ona operira simbolima. I dobro zna što se događa: nešto veliko, ružno i zlo želi upropastiti nešto maleno, lijepo i dobro. Vještica može biti učiteljica ili teta iz vrtića, maćeha ili neka zlonamjerna susjeda s licem crvenim poput mrkve, može biti zli susjed, nasilni član obitelji, stranac, netko tko nas želi ozbiljno raniti: i tjelesno i duševno. 

Mračna šuma može biti parkić u kojem se dijete odjednom osjeti napuštenim jer je izgubilo majku iz vida. Ukazujući kako sve može krenuti po zlu, ali na kraju će ipak pobijediti dobro, bajke istovremeno liječe. Njihova ljekovitost poznata je psihoanalitičarima koji ih pričaju svojim pacijentima. Kada bi svatko od nas kad mu je najgore napisao svoju bajku, shvatio bi da mu se kroz nju obraća mudri starčić iz šume i nudi mu rješenje. Jedna od posljednjih prilika odraslima da prigrle bajku i njezine čudesne moći od kojih je preobražaj bundeve u kočiju tek jedna, njihova su djeca. Dijete nema problema s time da shvati kako u drvetu živi zarobljen čarobnjak. Ili da iza malih, niskih prozora nekih kuća u našem gradu žive patuljci. Ili da na stari balkon neke kurije svake noći izlazi duh neke grofice. 

Svijet odraslih je poput kamenog dvorca što lebdi na stijeni na poznatoj Magritteovoj slici: okamenjen. Njime ne prolijeću zračni duhovi, morem ne plivaju sirene, nema dvorca na stablu, na dnu mora, u srcu planine...nema vila, patuljaka, trolova, zmajeva, divova...bića koja vidoviti zovu elementalima. Odrasla osoba «zna» da je to što leti mrakom krijesnica, a ne mala vila. 

Kad vas besramna knjiga prevari nesretnim završetkom!

Nedavno sam poželjela nešto drugačije pročitati i spontano mi pod ruke došla knjiga Rezovi. Mislim si - ajde volim promjene, volim spontano i drugačije - može knjigo čitamo se! Nije baš neki moj žanr ali ajde!

Pisalo je u recenziji da je besramna. A čim negdje to piše odmah zaintrigira. Besramno je zabranjeno, taboo i to se ne smije, radi se kradom, rumene se obrazi i lice uresi tajanstvenim smješkom - znači idealno za čitanje na putu s posla!

Volim čitati knjige koje ne opterećuju nego nadahnu. Svakodnevica je u zadnje vrijeme tako puna nekih egzistencijalnih briga pa volim u knjigama biti u nekom svijetu suprotnom od stvarnog. Ne čudi me što Petar Pan nije htio odrasti... No vratimo se knjigama. Dakle, za knjigu rekoše:

"Erotski triler koji izaziva noćne more i koji će nesumnjivo šokirati i najbešćutnijeg čitatelja. Susanna Moore je pravi majstor.", The Miami Herald

"Snažan, besraman roman, poput Priče o O.", Joyce Carol Oates

Ne da knjiga nije besramna nego sam se čudom čudila na temelju čega su zaključuili da je to erotsko i besramno? Osim što sam prevarena recenzijama (tko mi kriv kad vjerujem onome što piše), knjiga nema happy end! A ja sam "naručila" happy end jer ga u svakodnevici ne mogu naručiti! 

I tako, pročitah oko ponoći zadnji redak te besramne knjige. Ostala sam baš paf. Ne toliko zbog toga na kraju što nije besramna. Nego zbog tog lošeg okusa u ustima koji ostavlja nesretni završetak u knjizi. Pozitivno u tom lošem okusu je da sam se uvjerila u sljedeće što vrijedi za mene:  

Stvarnost i svakodnevica su zaista ljepše uz dobro štivo koje me motivira, inspirira i nadahne da više, bolje, jače dišem, živim, ljubim, volim, stvaram i gorim! 

Ovaj završetak tako tragičan i krvav me inspirirao na to da više ne eksperimentiram s besramno krvavim završecima koji me ostave prevarenu jer mislim - pa mogla je pobijediti tu zlicu ubojicu, samo malo je falilo da preživi, moglo je sve na kraju biti dobro... Mislim, jasno mi je da je to samo knjiga ali za mene jednostavno nisu neka krvoprolića. Nije stvar slabog želuca nego mi jednostavno ne odgovaraju takve teme. Zašto da čitam knjigu o crnoj kronici kada izbjegavam i takve vijesti (premda ne mogu ništa promijeniti izbjegavala ih ili ne...).

Prijateljica i ja smo jednom otišle u kino gledati Apocalypto jer je povijesni spektakl i najava je bila odlična. Film zaista i jest odličan (pogledajte slike da dobijete dojam klik ovdje) ali pola filma kada su rezali glave koje su padale s 356 stepenica i slično smo držale ruke preko očiju. Uz to smo se toliko trzale svaki put kad bi kakva sjekira, nož, koplje ili nešto slično letjelo od osobe do osobe. Moj želudac podnosi tešku hranu lakše nego teško filmove pune krvoprolića. Jedno je Agatha Christie koja od umorstva napravi takvu intrigu a drugo je krv, krv, krv. 

I zato, u svakodnevici koja je puna crnih vijesti i crne kronike, biram knjige koje nisu crne! Dakle, ili besramno ili sa happy endom ili nikako molim lijepo!

Ono dobro što bih istaknula je jedna crtica s kraja knjige koja me naravno i sledila obzirom na sve što joj je prethodilo ali svidjela mi se jer je dramatična:

Postoji jedno istraživanje o govoru umirućih. Ljudi na umoru katkad govore o sebi u trećem licu. Kod mene to nije bio slučaj. Rekla sam: Krvarim. Iskrvarit ću na smrt. A bit ću sretna umrem li prije nego što se on vrati.

Dajte mi moju Jakobovu kapicu mira. 

Znate, u podzemnoj nisu objavili cijelu indijansku pjesmu. Samo nekoliko stihova. Ali ja ju znam cijelu. 

"Negdje je daleko. Dolazi u sobu. I tu je u krugu."

Ja znam cijelu pjesmu.

Ona zna cijelu pjesmu. 

Daisy Pozitivka o knjizi: Rezovi, Susanna Moore

O bajkama: Kada smo posljednji put, pritisnuti problemima, pobjegli u šumu?

Bajke, Milana Vuković Runjić 

Dvorac je na brdu, iza brda je šuma, u šumi je princeza koja plače. Prilazi joj starčić bijele brade i prijateljski je potapša po ramenu. Čemu očaj? Zato što će umrijeti ako do svitanja ne izvrši naredbu izvjesne vještice. Situacija je bezizlazna, ali dobrohotno biće, kralj šume, lugar ili zeleni patuljak ponudit će rješenje. On i nama u našim nevoljama često prilazi, samo što ga mi slabo čujemo i još slabije vidimo.

Uostalom, kada smo posljednji put, pritisnuti problemima, pobjegli u šumu?

U bajkama nasilje nije prikriveno, već otkriveno u svojoj grozoti. Maćeha želi pojesti Snjeguljičino srce. Vještica želi pojesti Ivicu i Maricu. Vuk želi pojesti baku i Crvenkapicu.  Osobito su opasne kuće usred šume koje mogu biti od čokolade ili kolača, primamljive izvana, zastrašujuće iznutra. Mora da ni Snjeguljici nije lako kad se nađe u nekoj takvoj među sedmoricom malih muškaraca. Kanibalizam, jedenje srca, bacanje u vatru, vještičje prokletstvo, sve te i mnogo više zastrašujućih vizija ukazuju se pred očima malog djeteta. Dijete možda ima tek dvije-tri godine. 

Šuma je duboka, u njoj živi vještac koji ima bijelu kobilu na tri noge. Visoko, na vrhu stabla, jest kula u kojoj je zarobljena princeza. Treba prevariti vještca i osloboditi princezu. Uz to, osloboditi kobilu čarolije. Takvi i slični zadaci otvaraju se pred sitnim djetetom. Bajke nas odmalena uče da  svijet nije lijepo ni ugodno mjesto, ali nježno može pobijediti grubo, slabašno jako, dijete odrasloga, djevojka vješticu. Dijete može preživjeti posluša li starca iz šume. I kad jednog  dana odraste, pusti li tog starca da mu priđe, pobjedit će sva iskušenja. 

S vremenom smo skloniji vjerovati u neki drugi sustav, u stvarnost. Potom se čudimo kad sretnemo divljaštvo, vještice, kanibale, one koji nam žderu srca: teško nam je kad poteče krv. U staroj verziji Pepeljuge, onoj koja nam dolazi s Dalekog Istoka, zločeste sestre si režu stopala ne bi li ih nagurale u Pepeljuginu cipelicu. Krv ih odaje. Krv poteče iz prsta dobre kraljice kad se nabode na ružin trn i poželi dijete: bijelo kao snijeg, rumeno kao ruža. 

Dobre kraljice u bajkama ne požive dugo, ne mogu brisati suze svojim kćerima kad se nađu na udaru maćeha. Maćehe su do dana današnjega ostale podle. Rade o glavi djeci koja ih podsjećaju da je njihov voljeni nekoć volio neku drugu. One su lijepe i zaljubljene u svoj odraz u zrcalu kojeg ne mogu održati vječno, osim ako se ne hrane krvlju i srcima. Princeze, pak, uopće ne stignu misliti o svojoj ljepoti. Prije nego što postanu tašte, zaskoči ih zla sudbina: zato su pobjegle u šumu i sad tamo plaču. Možda su poljubile žabu....

(nastavit će se...) 

Poezija može biti samo jedna, svavremena!

Autorica Milana Vuković Runjić

4.

Maknemo li sve to u stranu, proglasimo li ružu, Mjesec i jezero klišejima, uzmemo li radijator i čavao, dogodit će se nešto čudno, barem u mojoj pjesmi. Radijator će biti položen kraj jezera, osvijetljen mjesečinom, ili će ga lagano obrastati hrđa u nekom zaboravljenom vrtu, nedaleko ruže čije trnje podsjeća na čavle. A svježi će beton zaliti mrtvu pticu nad čijom sam sudbinom plakala kad mi je bilo 16 godina i baš tome posvetila svoju prvu pjesmu. 

Zato čudno zvoni ono što se zove suvremenom poezijom, jer poezija može biti samo jedna, svavremena. Ona ne poznaje datume ni godine, premda slavi smjenu godišnjih doba. (Na jesen je ugodno čitati Konstantina Kavafisa, ljeti Jorgea Seferisa, na proljeće Dylana Thomasa, zimi Sylviu Plath). Ona se ne bavi individualnom besmrtnošću poput nekog u sebe zaljubljenog romanopisca koji fantazira o tome kako će ga čitati nakon njegove smrti, već izvire iz već spomenute vječnosti. 

Iz onog kozmosa koji je zagrljaj zmija čiji je plod jaje. Iz usta onog zlatnog mladića koji je iskočio iz jaja, herojski mu probivši ljusku. Božica ljubavi izašla je na Cipru iz školjke, blizanci Kastor i Poluks te lijepa Helena rodili su se iz Ledina jajeta. Sve sami mekušci i pilići, kad bolje pogledamo. A opet, ne nastajemo li svi iz jajašaca, ne provodimo li potom svoje živote u jajašcima iz kojih nikako da iskočimo, strahujući za svoje male kože, za svoja mala «ja», za svoje male osjećaje sigurnosti? 

Poezija nije zaboravila ono što mi jesmo, bez obzira tko ju piše, pjesnik iz 2000.-te ili iz 2000.-te prije nove ere. U modernoj poeziji doslovce se primjenjuje Evanđelje po Ivanu, I riječ tijelom postade, svaka se riječ oslobađa ovisnosti od drugih, nestaju rime, obrasci ponašanja: na scenu stupa Mallarme sa svojim teško pojmljivim sveticama i labudovima. Ili- Tomaš Šalamun kojeg bi trebalo čitati u Botaničkom vrtu na proljeće. 

Ne marih truda da ime spasim- Ti prebivaš u meni, jedan je egipatski zapis nejasan onima koji su zaboravili koliko je važno znati svoje tajno ime, ime svojeg unutrašnjeg boga, one figurice koja prebiva u nama i teška je koliko i duša, govori u stihovima, a od metala poznaje samo zlato. 

Poezija, nevina i zla poput prirode...

Autorica Milana Vuković Runjić 

3.

Prije nego što će ga spaliti, Giordano Bruno pisat će o vezama koje povezuju ljude, stvari, svemir. Iskusan pjesnik, pravi mag, može privući ljude i njihove osjećaje, planete i njihove satelite, događaje i njihove preokrete k sebi, u svoj vrt. On poznaje prirodu veza, piše Bruno u djelu po imenu De vinculi...Iste su to veze kojima je Fanes oblijepio svijet, u one dane kad nije bilo razmaka, razdora, kada nisu samo tesalijske vještice ili vile iz staroslavenskih pjesama mogle privući Mjesec na tlo, pretvoriti ga u bijelu kravu i sisati njegovo mlijeko....

Poezija, nevina i zla poput prirode, rekla bi Marguerite Yourcenar. Jer, tri bijele vile ili tri vještice najstrašnije su spodobe na svijetu, koje s veseljem proždiru srca svojih najmilijih. Poezija nas vodi u mrakove i trbuhe, u srca i crijeva, ona nas proždire kao zmija jaje. U jednoj od rijetkih pjesama koje znam napamet, The Sick Rose Williama Blakea, ružu u noći napadne nevidljivi crv i poždere je svojom tamnom, tajnom ljubavi. U nekoj Novalisovoj pjesmi mjesečina posjećuje ružu u njezinoj posljednjoj noći na zemlji. 

U Rilkeovoj pjesmi on zavidi ruži koju nitko ne sanja među tolikim vjeđama. Eto zašto je poezija nepojmljiva bez ruže, koja je mirisna i biljna varijanta srca. S obzirom da mnogo ruža prođe nezamjećeno- pogotovo one što u potocima padaju sa starih balkona u svibnju, njihov jedini udvarač je – Mjesec. Na njega se, prema ezoterijskim učenjima, sklanjaju stari bogovi kada kozmosom zavlada generacija novih. Takav Mjesec, pun zaboravljenih božanstava, mramornih kipova i stubišta, razrušenih hramova što se sa Zemlje čine poput pjega, sebe pak voli ogledati u jezerima. Pa stoga nije ni čudo da je romantičarska poezija izronila iz Jezera Alphonsea du Lamartinea, a ne iz mora, slapova ili brzih rijeka. Jezero je dovoljno nepomično da svaki stari bog s Mjeseca stigne u njemu prostudirati svoj odraz. 

Na Mjesecu osobito rado boravi Perzefona, kraljica onog svijeta, koju je jednom davno, dok smo svi bili djeca, ukrao Had (ili Pluton) i proglasio je kraljicom svog sumornog dvorca. Perzefona tako voli Mjesec da se ponekad cijela u njega pretvori, a ostale planete vuče za sobom na uzici kao svoje pse. Mjesec pripada i čudnoj i hladnoj, djevičanskoj božici Dijani koju je mladi lovac Akteon slučajno zatekao prilikom kupanja u jezeru, te za kaznu bio pretvoren u jelena kojeg su rastrgali vlastiti psi, a prema nekim verzijama sama ga je božica usmrtila srebrnom strijelom. Akteon je omiljena figura renesansne magije (vidjeti božansku ljepotu i ako treba umrijeti zbog nje postaje ideal mudračkog života), Giordano Bruno često ga spominje i zaziva, sve dok ne skonča nešto gore od njega. 

Ne postoji dobra i loša poezija, već samo prava i kriva

Autorica Milana Vuković Runjić

2.

S poezijom je mali problem što ne postoji dobra i loša, već samo prava i kriva. Prava je poezija ona koja se obraća bogu kao jedinom ciljanom čitatelju, a njezina je domovina vječnost. Bog se može zvati Eros-Fanes ili nekim drukčijim uzvišenim imenom, svakako, to je onaj bog koji prebiva u svakom čovjeku oduvijek, vjerovao on u njega ili ne. Može ga se naći u crkvi, džamiji, do crnog kamena u Meki, među ruševinama nekog hrama u Indiji ili Grčkoj, u kamenom krugu u Engleskoj, u tramvaju, na tržnici, u krevetu, kraj mora, u vrtu obraslom korovom, osjećamo ga u krvi, a iz nekog razloga živimo zaboravljajući ga.

Pjesniku se ne može dogoditi da zaboravi boga, on njemu kaže «čekam te ove noći na vrhu brda, dok će se iz podnožja čuti bubnjevi». On se s bogom sastaje kao s voljenom ženom ili tajnom ljubavnicom. Uzbuđenje je veliko, zrak je ispunjem ritmom bubnjeva. Ili mirisom ruža, kao jednom davno kad se perzijski pjesnik zaljubio. Ideš tako pijan od vina i ruža, dok ti krv bubnja, ideš se naći s bogom. I nemoj zeznuti, bože, nemoj se ne pojaviti, kažeš mu u sebi. To je nulta točka poezije, njezin izvor. Na istom izvoru, poput muževnih prerafaelitskih žena, sreću se život, smrt, strast, ljubav. 

«Moje srce je ispunjeno smrću», kaže indijski pjesnik iz desetog stoljeća, «ali nema veze, jer umirem za voljenu». Pišemo poeziju u našoj posljednjoj noći, ta noć može biti bilo koja. Vječni smo, ali živimo u trenu. «Čovjek je usamljeni tren što traje», kaže Borges. Čitamo poeziju u noći pred smrt, gledajući Mjesec: «Treba ga dobro pogledati, možda nam je posljednji put», kaže Borges. U poeziji nema pukotine između naše trenutačnosti i naše vječnosti. Zato se ona ne treba smještati u neku godinu, stoljeće, tisućljeće, pripasti pjesničkoj školi, modi, dvoru. 

Jedan od prvih europskih pjesnika, Guillaume iz Akvitanije, rođen je 1070., točno 900 godina prije mene. A koliko je tisućljeća prije Guillaumea, rođen Orfej, jedan od prvih pjesnika općenito? Rane je pjesnike mnogo toga zanimalo: zemlja, mjesec, kozmos, planete, ljubav i mržnja koje stišću i razrjeđuju svemir. Rani su pjesnici filozofi, liječnici, magovi, u svijetu još nije povučeno toliko granica, izgovoreno toliko definicija. 

Poezija, ili - zašto ruža, jezero i Mjesec, a ne čavao, radijator i beton?

Piše Milana Vuković Runjić 

1.

«Imate previše ruža, jezera i mjesečine u vašim pjesmama, rekao mi je jedan iskusni književni kritičar, «ne bi vam škodio poneki čavao, radijator i bar malo betona.»

Djelić je to razgovora koji se nad mapom mojih pjesama odvijao davne 1988., kad sam bila nadobudna mlada poetesa koja sanjari o tome da objavi zbirku, osjećajući da na svijetu nema jačeg potresa, važnijeg tektonskog poremećaja, veće erupcije ili tzunamija od toga da se rodi novi pjesnik. Moja soba, u kojoj je uvijek dežurala poneka ruža, a lampa bila prekrivena ljubičastom maramom u to je vrijeme bila kovačnica pjesama. Nasred stola bila je moja Olivettica, do nje hrpa papira, na podu hrpa zgužvanog papira, a u fasciklu na drugoj strani pisaćeg stroja slagala sam one pjesme koje sam uspjela napisati bez tipfelera, bez nabijeljenih redova, bez iksića kojima sam prekrivala neuspjele stihove.

Bilo je i bilježnica ispisanih pjesmama, omjer je uvijek bio nezahvalan. Možda pet dobrih na dvadeset loših. Preko mojeg kreveta bila je zelena, hladna, teška prostirka, kao da sam se svake noći zavlačila pod zmijsku kožu. A možda me ta zmija noćima učila poeziji.

Ničeg više nema: lampe, ljubičaste marame, zmijske prostirke, ostao je prozor s pogledom na brezu, a nad brezom je i dalje zvijezda. Baš to, zvijezda nad brezom, a nad brezom zvijezda, napisala sam zlatnim flomasterom na prozorsko staklo.

Poezija: mogućnost da nad zvijezdom bude breza. Ona datira iz davnih vremena zmije i jaja, s obzirom da se selimo u vrijeme stvaranja kozmosa, napisat ću Zmije i Jaja. Jednom davno, prije nego što sam ja bila djevojka, možda kad sam bila dijete, a možda i ranije, kad je Tutankamon bio dijete, ili još ranije, dok je Sfinga bila dijete (svejedno, poezija ne poznaje protjecanje vremena), dok je kozmos spavao poput dvije isprepletene zmije, iz te se njihove isprepletenosti (nazovimo je ljubavi), stvorilo kozmičko Jaje, iz kojeg je iskočio lijepi mladić u zlatnom oklopu, s ljupkom kacigom na glavi, po imenu Eros ili Fanes.

Zadaća je tog Erosa, nastalog iz ljubavi dviju kozmičkih zmija da cijeli svijet oblijepi ljepljivim trakama koje će međusobno privlačiti ljude, događaje, sudbine, tako da baš sve na ovom i ostalim svjetovima bude povezano. Isti taj Eros bio je pjesnik i sve što bi on u svojoj samoći izgovarao bili su stihovi što su padali s neba na zemlju poput kiše koju je u svoju kapu ukrašenu tajanstvenim roščićima sakupljao jedan od prvih pjesnika po imenu Orfej. 

Nakon što su na svijetu nastale sve do danas poznate stvari (ljubav, mržnja, ambicija, znoj, častohleplje, suze, strasti) i povezale se, mistični se Eros povukao iza oblaka, u zlatnu spilju među svoje krilate konje na kojima još koji puta objaše nebo. Možete ga vidjeti ležite li dovoljno dugo na nekoj livadi među buba- marama s vlati trave u ustima. Ili sanjareći među ljubičicama do nekog potoka. 

Sanjao sam te III. i IV. dio

Autorica: Bosiljka Brajčić, polaznica Kluba kreativnih žena (i muškaraca)

3.dio

Želio sam je upoznati s roditeljima. Kak dobro odgojeni zagrebački dečec, mami  sam govoril o njoj. Govoril sam kak mi je ona važnija i  bliskija od bilo koje druge. Mama je samo odmahivala glavom i govorila: „ Sinek moj dragi. Kaj buš se ženil. Još si tak mlad. Sve ti to cvetje isto diši.“

Uskoro sam dobio odličan posao i otputovao u Afriku. Novi utisci potisnuli su stara sjećanja i neka draga lica potonula su u zaborav. Otišao sam od nje bez obećanja da ću se vratiti. Inženjere geodezije tražili su po svim zemljama takozvanog „trećeg svijeta“. U početku nisam imao mnogo poznanika, živio sam u hotelu. Nakon posla ljenčario bi na hotelskoj terasi, promatrao sivilo atlantskog oceana; ispijao rashlađena pića i promatrao lokalne ljepotice. Tada sam još pisao pisma i  vodio bilješke u svom dnevniku. Neko vrijeme smo se dopisivali a onda je i to  pomalo prestalo. U svojim pismima nikad mi nije ništa predbacivala ali sam jasno osjećao sjetu u njenim riječima.  Sačuvao sam njezina  pisma. U jednom mi je  pisala:

                   - „Sanjala sam te. Bio je to čudan san. Scena kao iz Fitzgeraldova romana. Bila sam obučena u bijelu haljinu, poput Daisy. Trčala sam livadom noseći u ruci buket poljskog cvijeća . I  ti si bio u bijelom poput otmjena tenisača u dugim platnenim hlačama i bijeloj majici kratkih rukava. Sjeti se ekranizacije „ Velikog Gatsbyija“  sa  Robertom Redfordom i Miom Farow. Trčao si preko livade prema meni. Smiješili smo se jedno drugome. Odjednom, došli smo do nekog potoka i preskočili ga. I mimoišli smo se! Svako je sa svoje strane preskočio na onu drugu stranu livade. Taj san me je ispunio tugom. Kao da je sadržavao simboliku naših susreta. Govorio mi je da se nećeš vratiti“

- Prošlo je gotovo godinu dana do njenog slijedećeg pisma u kojem je pisala:

                    - „Opet sam te sanjala. U ovom snu bio je rat. Letjeli smo iznad zaraćena područja.  Netko je pogodio naš avion i mi smo se srušili. Izgubila sam svijest. Kad sam došla k sebi puzala sam pod ostacima aviona. Onda sam ugledala tvoju ruku kako se pomalja ispod lima. Dozivao si me i puzao prema meni. Konačno su nam se ruke dotakle. Čvrsto smo se uhvatili i nismo ih više ispuštali. Znači li to - napisala je na kraju pisma- da se nikada nećemo zaboraviti  i da ćemo se  javiti onoga dana kada nam bude posebno teško?“

                       Njeno posljednje pismo ostavilo me u nedoumici i dugo mu nisam odgonetao smisao. Pisala je: „Pokucao si na moja vrata potpuno nenadano. Začuđena, otvorila sam vrata i ugledala  te kako nepomično stojiš .Imao si bijele rukavice na rukama i držao si se ukočeno poput uštogljenog carskog oficira. Shvatila sam da ti je neugodno, da si došao s krajnim naporom, nakon poduže borbe sa samim sobom. Šutio si, gledao me, a zatim skinuo rukavice i pružio ih meni. Bijele rukavice- simboličan poziv u pomoć? Ovako skrušenog i bezglasnog nisam te poznavala. Kao da više nisi bio sasvim svoj. Kao da te je poslao k meni netko drugi. Razmišljala sam što bi tvoja pojava s bijelim rukavicama  trebala značiti. Znači li to da se približava dan kad ćeš zatrebati moju pomoć? 

4 dio.

                     Ona sada stoji pokraj mene. Točno onako kako je pamtim. U bijeloj ljetnoj haljini bosih nogu, kao Gatsbyjeva Daisy. U jednoj ruci drži svjetiljku a slobodnom rukom dodiruje mi lice. Čudim se kako to da ne osjećam njezin dodir. Kao da nas dijeli nevidljivi fluid koji mi ne dozvoljava da osjetim njene ruke. Niti glas joj ne mogu čuti .Pogledom me pita zašto sam otišao tako daleko? Zašto se ne vraćam? Što još čekam?

                        - Dođi, vrati se!-govori mi bezglasno. Ispričaj mi sve! Od čega si se razbolio? ? Kada si dospio u bolnicu?

- Ležao sam i pričao. Po prvi puta s lakoćom sam se prisjećao deset posljednjih godina  provedenih u Africi. Bila je izniman slušatelj. Gledala me je ravno u oči i kimala glavom kao da potvrđuje svaku moju riječ. Radovi na velikim branama i modernim cestama što presijecaju ekvatorijalnu džunglu,  putovanja začinjena magijom i orgijama, boleštinama i zmijama. Sve sam to nanizao ne preskačući ni detalje zbog kojih bi joj mogao biti odbojan, zbog kojih bi me netko drugi možda mogao i prezirati. Jednog dana kao da su se afrički bogovi na mene razljutili.  Uskratili su mi zaštitu i milost kojom sam se dugo koristio. Tijelo mi je bilo izmučeno groznicama što su se sezonski javljale usprkos medikamentima. Disanje je postajalo sve teže na vlažnoj tropskoj klimi. Srce je počelo zatajivati. Naložio sam stjuardu da moje stvari posloži u nekoliko putnih sanduka i pošalje u Zagreb. Ostavio sam mu svoju garderobu što je već dobrano mirisala na plijesan. Krenuo sam kući bolestan. Zatim je sve došlo prilično naglo. Probadanje u prsima. Gušenje i nesnosna bol. Pamtim još samo zavijanje sirene bolničkih kola a onda je sve nestalo u tami...

                    Gotovo sam umro toga dana, možda nakratko i jesam, a onda me nešto povuklo iz mraka u kojem sam plutao. Ugledao sam trak svjetlosti što se igra na prozoru bolničke sobe.  Neodoljivo me podsjećao na lepršanje bijele haljine. Sjetio sam se starih pisama u žutoj kuverti i bijelih rukavica. Kad sam se potpuno osvijestio pri dnu mog bolničkog kreveta ugledao sam lica svoje sestre i šogora. Moja mala nećakinja pritrčala je do uzglavlja i poljubila me.

                     - Ujo! Vratio si se! Probudio se!

Poljubio sam je i pogledao prema prozoru. Trak sunčeve svjetlosti još malo se zadržao na staklu oblikujući meni poznati lik pa zatim nestao.

Sanjao sam te II. dio

Autorica: Bosiljka Brajčić, polaznica Kluba kreativnih žena (i muškaraca) 

Osjećam kao da imam neku rupu, tu u sredini grudi. Baš tu gdje je prsna kost. Pa još malo više gore! I ta rupa zjapi prazna i sve je veća što sam stariji i bolesniji. I umjesto da mi danas  bude svejedno što se sa mom zbilo- meni baš i nije svejedno!

  I otkad sam se probudil u bolnici ja samo mislim na nju. Na djevojčicu iz naše ulice. Na onu malu smiješnu curu s kojom sam nekad išel u istu školu. Bila je mlađa od mene i stanovala je u ulici, bliže bazenu. Moja je kuća bila bliže samoborskoj prugi.Malu su čuvali Rebus i njegovi dečki. To je ulična banda iz Daničićeve! Dečki su bili štemeri a Rebus si je umišljal da je neki intelektualac samo zato jer je u srednjoj školi pročital masu knjiga. 

Dok su se sunčali na terasi kraj bazena, mala ga je ispitivala kak na kvizu –koji roman je koji autor napisal. I hvalila ga je kak je pametan, načitan i kak on to sve dobro zna. Pa zna čak i za Makarenaka i „Pedagošku poemu“. Zamislite, on ,štemer iz Daničićeve ulice pa zna za Makarenka! Pa ju je Rebus, baš kao pravi Robin Hood s Trešnjevke, uzel u zaštitu. Svim svojim dečkima iz bande je naredil:da se nju ne sme proganjati, grudati, pipati, i stavljati joj sljepiće za vrat!Niti slučajno, jer buju imali posla sa Rebusom!

                   I ja sam se, istini za volju, malo pribojaval Rebusa iako mi se mala sviđala. Vječito je nosila osmijeh na licu. Nas dečke iz ulice je pozdravljala sa „Bok! Kako si?“ dok je trčala u školu. Subotom u jutro kupovala je na trešnjevačkom placu, a pod miškom bi nosila  knjige u biblioteku.  Ja sam se držal malo po strani. I nisam se štel istrčavati i mešati u ulične zakone. Ja sam, kak se kaže, čekal .Strpljivo sam čekal svoju priliku. Ak bu - bu.! Ak ne-ne!. Jednom sam joj, na nekoj žurki kod Knezova starijeg brata, ukrao mali poljubac. I to je bilo sve. Druga mi se prilika tada nije ukazala.

                  Nekako smo prebrzo odrasli i odselili na razne krajeve grada. Čuo sam da se preselila u tetin stan negdje kod Džamije. Nekoliko godina je nisam vidio i gotovo sam je potpuno zaboravio. Jednog dana slučajno smo se sreli u parku kod stare Nacionalne i sveučilišne biblioteke. Ona je nosila hrpu rukopisa u jednoj ruci, radila je u republičkom Arhivu. Kad sam je zaustavio da se  pozdravimo ispružila je ruku i rukopisi su se rasuli po tlu. Sagnuli smo se istovremeno da ih pokupimo i sudarili smo se glavama. Ona me je  munjevito pogledala svojim smeđim očima a jedan uvojak njene kose prešao mi je preko obraza. Dodir nježan poput  ptičjeg pera.

                 Gledao sam je kako se udaljava od mene i preskačući po dvije stepenice ulazi u NSB . Radio sam nedaleko parka pa sam lako uočio vrijeme kada iz Arhiva nosi rukopise u Biblioteku . Kao slučajno izašao bih baš tada iz ureda, sjeo na klupu, pozdravio je, popričao s njom. Kraj nje mi se jezik uvijek razvezao a ona se strpljivo smješkala. Bila je odličan slušatelj. Gledala me je,  klimala zamišljeno glavom kao da analizira to što govorim. 

O sebi nije mnogo pričala. Vidio sam neizgovorena pitanja u njenim očima ali sam odlučio preći preko njih. Zatoplilo je i u meni je svakim danom bujala želja da ju nekuda odvedem, da je mazim. Želio sam da me nikad ne zaboravi. Ugrabio sam priliku i nije mi bilo žao. Imali smo svoj dan. Bilo je ljeto, otišli smo daleko izvan grada. Ona je bila u laganoj bijeloj haljini i ljetnim sandalama. Kosa joj je slobodno lepršala oko lica. Nevidljivi i nedodirljivi za ostali svijet ležali smo na travi. 

Sanjao sam te 1. dio

Autorica: Bosiljka Brajčić, polaznica Kluba kreativnih žena (i muškaraca)

                      Jednog dana gotovo sam umro, možda čak i na kratko jesam, ali me onda nešto povuklo natrag iz tame u kojoj sam plutao. Polako sam okretao poluotvorene oči i pratio jedva vidljivi trag svjetlosti. Čuo sam nepoznate glasove oko sebe. Jedan se glas izdvajao od ostalih. Bio mi je od nekud poznat. Poznavao sam spuštanje i dizanje tog glasa, njegovu zvučnost, prelaženje jednog tona u drugi. Ponavljao je:“ Bila si to ti. Sanjao sam te. Vodili smo ljubav. Znao sam da ću preživjeti.“

                      - Sanjao sam te. Sanjao - odjekivalo je oko mene. Kao da netko u mojoj neposrednoj blizini stalno ponavlja iste riječi. Tko to govori? Nije mu neugodno? I drugi ga mogu čuti! I zašto mi je taj glas tako poznat?

                     S naporom sam pokušavao podići očne kapke koji su bili teški kao da su nečim  zalijepljeni. Želio sam vidjeti tko to govori. Odjednom mi je to postalo važno. Usmjerio sam oči prema  traku svjetlosti koji je dopirao iz jednog kuta. Pluća su mi se punila mirisom svježine što je strujao iz istog pravca. Tu mora biti neki prozor. Otvoren.U daljini čujem šum automobilskih guma. Oko mene je sve još mutno i moje oči ništa ne razlikuju u njoj. Ali, zato dobro čujem glasove. Posebno onaj glas!

                     U pozadini su se čuli i drugi glasovi. Locirao sam ih blizu mojih nogu. Ovaj čas netko stoji pri dnu mog kreveta i govori „ Pozivimo doktora. On dolazi sebi.Vraća se!“ Zvuči mi  kao da se to ja odnekud vraćam ? Ne mogu se prisjetiti da sam bilo kuda otišao. Jednostavno sam  bio potonuo i nestao. Nešto me je naglo savladalo i zatočilo u mračni tunel! Kao da mi je netko postavio ogroman usisivač iza glave, oborio me na tlo i počeo me vući kroz tu cijev natraške. Moje tijelo počelo je gubiti težinu i nešto ga je odvuklo u bezdan. Zatim je nastupio osjećaj mirnog lebdjenja, kao da sam se preselio na onu drugu stranu; na vječno plave Gatsbyjeve livade s kojih nema povratka...

                       - Koliko dugo sam tamo plutao potpuno nesvjestan sebe? Ne znam. Jesam li bio predodređen da tamo zauvijek ostanem? Ne znam. Jesam li u potpunosti završio dionicu svog života i sada me Netko povlači sa scene? Izgleda da ipak ne! Pa kako sam se odande vratio?

                        Odjednom se otvorila pukotina u mraku u kojem sam dugo plutao i pojavio se uski trak svjetlosti koji mi se primicao sve bliže. Netko se lagano i nježno kretao preko livade. Kročila je jedva dotičući travu bosim stopalima a krajevi bijele haljine lepršali su oko njenih tankih nogu. Zabrinuto lice nagnulo se nad moje tijelo. Osvijetlila mi lice, utisnula poljubac tamo gdje su morala biti moja usta. Zabacila je glavu i pogledala me kao da gleda kroz mene. Njen pogled kao da čita sve ono što se zbilo od dana kad smo se posljednji puta vidjeli. Od onog ljetnog dana kada smo ležali na livadi...

                          - To je ona! Ja to o njoj govorim! Nju sam sanjao!  Konačno prepoznajem glas koji ponavlja one riječi. To je moj glas! Ja sam taj što govori “Sanjao sam te“.

Veliko proljetno pospremanje glave&srca

Autorica: Milana Vuković Runjić

Čini mi se da iz ove zime izlazim kao brod iz magle: sablasno blijeda, kronično iscrpljena. Krajem zime izgubila sam prijatelja, a nakon toga sam nenadano ostala bez menstruacije: moj doktor me upozorio da ne smijem to činiti svome organizmu. Pitao me da li previše radim, ja sam mu spremno odgovorila “ne!” “Znam ja vas”, rekao je, “vi sigurno cijele noći nešto pišete”. Ne znam odakle mu staklena kugla, ali istina je, cijele noći nešto pišem, nakon čega ne mogu zaspati. Zbog toga su mi se u vrtu nastanile sove, jer ugodno im je znati da je osim njih još netko budan. 

Danas se na mojem prozoru napokon pojavilo Sunce: nema veze što još uvijek nije nešto posebno toplo, ali Sunce, sa svojom koprenom ranog cvijeća naselilo mi se u vrt i osjećam da nešto moram poduzeti. Moram nastaviti sa svojom potragom za srećom, bez obzira što mi se čini da je oko mene previše tuge. 

Sreća je, prema Ustavu, pravo svakog američkog građanina, koliko god to pomalo smiješno i apstraktno zvučalo: imati pravo na nju. Kada sam posljednji puta bila sretna? Nije to uopće bilo tako davno - sinoć, kad sam zagrlila dijete i kad smo tako zaspale ispred televizora. Jer o tome se radi: čovjek može razmišljati o svemu što ga rastužuje (što uglavnom i radi), ali promjena nastaje onda kada razmišlja o onome što ga usrećuje, kao i o stvarima koje bi mogao napraviti kako bi bio sretniji- jer na sreći se radi, kao na doktoratu, kao na bilo kojem ambicioznom projektu. 

Proljeće je pravi trenutak za “projekt- sreća”. Evo lista mojih planova za sretno proljeće:

1. Uvest ću obavezno ljenčarenje (koje, uostalom, propagira i Stari Zavjet). Obavezno ljenčarenje znači da jedan dan u tjednu neću raditi NIŠTA, jer svijet neće propasti dok se ja opuštam u kadi. 

2. Umjesto da se vječito ispričavam poslom, družit ću se s prijateljima, pogotovo sa onima za koje već dugo ne nalazim vremena. 

3. Uvest ću obavezne šetnje, izlete, lutanja gradskom okolicom: jer to ne oduzima previše vremena (kao, recimo, put na Novi Zeland), a veseli i opušta. 

4. Iskopat ću CIJELI sadržaj ormara, da jednom zauvijek shvatim kako nisam gola & bosa i kako ne moram čim zatopli misliti o tome kako nemam što obući. 

5. Prestat ću se osjećati krivom za odnose koji nisu bili dobri, niti ću u glavi razgovarati s ljudima s kojima se očito ne razumijem. 

6. Kad me nešto pogodi, neću na to “odgovoriti” tako da otvorim frižider i u njemu potražim utjehu: u vidu četiri čokoladna jaja. 

7. Čokoladna jaja ću jesti, naravno, ali samo iz zadovoljstva, a ne iz frustracije. 

8. Neću više od sebe očekivati da u bilo čemu budem “savršena”, nego ću uživati u svojoj nesavršenosti, neredu i kaosu: sva ću ta svojstva prozvati “kreativnim”.

9. Tračevi o meni neće me pogađati, kakvi god bili: niti ću, kad ih čujem, kolutati očima i ponavljati “kako su ljudi zločesti”. Ljudi su zločesti i dobri baš poput mene, nismo anđeli, nismo demoni, sposobni smo za najdivnije i najgroznije stvari. Takvi smo. 

10. Niti će me svijet sa svim svojim nepravdama vječito deprimirati, nego ću radije gledati mogu li ispraviti kakvu nepravdu koja mi je pri ruci. 

11. Promijenit ću frizuru, jer zbilja nije normalno da imam istu dužinu kose od desetog rođendana. Možda čak promijenim i boju. 

12. Shvatit ću da je ljubav mnogo više i od svađe i od krize: ali, isto tako, da nije nikakva naredba kozmosa da ostarim u društvu muškarca. 

13. Novcem od špeceraja, kupit ću si parfem: malo ću manje jesti, ali ću bar fino mirisati. 

14. Vratit ću se svom nekadašnjem običaju (kojeg, sam, priznajem, izgubila otkad sam rodila) da tu i tamo napravim nešto glupo, što se ne pristoji ozbiljnoj ženi: stavit ću ultrakratku suknjicu kao da sam tinejdžerka, otići ću na neki sladunjavi film i plakati do mile volje, a nakon toga ću otići na tulum na kojem se pleše umjesto da se analizira stanje u zemlji. 

15. Ovog proljeća počastit ću sebe i najbolju prijateljicu putovanjem u Pariz: nije važno je li taj Pariz moguć i izvediv, važno je da ga izlistam među svojim planovima. 

16. Osposobit ću davno odbačen stol za ping-pong i pingpongat ću sve do jesenjih kiša. Ne znam zašto sam s vremenom počela skrivati svoju ljubav prema tom sportu. 

17. Umjesto da me dijete gleda vječno zabrinutu oko ovoga i onoga, želim da me napokon vidi onako dobro raspoloženu kakva sam bila prije nego što sam ušla u pubertet. Prije nego što sam postala punoljetna. Prije nego što sam navršila 25-tu. Prije nego što sam proslavila 30-ti rođendan. A bome i 40-ti.

Jer, pod svim tim godinama, koje, priznat ćemo, zvuče prilično respektabilno, živi ista ona Milana koja je obožavala šetati susjedovim voćnjakom, tamo krasti jabuke i hvatati buba-mare u kutijicu, valjati se poput mladog psa na livadi,  koja voli proljeće, jer ono je prilika za  novi početak svake godine, da uzmemo ružičastu tekicu i u nju upišemo svoje ružičaste želje i planove, umjesto da ih se, ozbiljni kakvi jesmo, sramimo i potiskujemo ih.  

Proljeće je pravo doba za resetiranje uma i srca. 

Pisanje rađa pisanje

Neko vrijeme nisam pisala. Patila sam od viška ideja. Moj problem je uvijek višak ideja a ne manjak. Moj problem je uvijek višak energije a ne manjak. Počinjala sam pa čak i završavala i ostavljala sve tekstove neobjavljene. Jednostavno to nije bilo to. Ta faza je trajala danima pa se pretočila u tjedne. Onda više nisam brojala. A mučilo me to... 

Može li čovjek što protiv toga - ne može. Može se prepustiti prirodnom toku koji kaže: trebam pauzu. I tako sam dala vremena samoj sebi za pauzu. Nije mi bilo drago što ne pišem, što iz mene ništa se ne pretače na "papir" premda je u meni kuhalo sve, olujno more puno divljih rečenica, puno priča i početaka, sredina i krajeva.

Tako sam u glavi već pisala početak priče o jednom strastvenom prvom susretu dva stranca na kojem ju je odveo u restoran želeći je gledati kako jede i upoznavati ju kroz gurmanski užitak jer ona je voljela jesti i uživati. A on je volio gledati i uživati. Vizualan tip. K tomu još izrazito literarno nadaren. Tko bi tome odolio mislila je dok se spremala za prvi susret s Vragom i započinjala još jednu ludost u nizu... 

Počela sam i razvezla priču i o njima koji su se našli kroz sve svoje sukobe i ratove koje su vodili. To je čak bio roman u razradi. Ona na moru, u bijegu od svega i od svih provodi vrijeme gledajući valove i kontemplirajući, dopuštajući da iz nje izađe sva njena privatna, profesionalna prošlost, da ostane samo prazan list papira za novi početak. A taman kad počne sudari se s nekim nedovršenima krajevima iz prošlosti... 

Kada sam počela ponovo pisati to pisanje je rodilo novo pisanje i zato je važno - pisati. A s novim pisanjem rađamo se i mi ponovo kroz neke nove priče, kroz neke nove likove, kroz neke nove situacije. Živimo onoliko života koliko ih možemo napisati, pročitati... 

Kad objavljujem kao da hvatam novi zrak. Jednostavno riječi, rečenice moraju van. Netko bi pomislio da pisanjem se čovjek isprazni no ja se punim. I divno je. Što više pišem, to se više imam. Što više dajem, to više mogu dati. 

I zato pišem. Pišem jer to jesam. 

Daisy Pozitivka

Plavi pas III: RUNA ISA

Autorica: Bosiljka Brajčić, polaznica Kluba kreativnih žena (i muškaraca)

3. RUNA  ISA

Ako je runa  ISA pala naopako onda najavljuje led,zastoj, zimu. Zatvaranje jednog poglavlja. Umire prijateljstvo, brak ili dio vaše ličnosti

                 Bacila si runu na stol. Nisi ni provjerila njeno značenje, proučila njenu poruku. Teško si se probudila i shvatila da kasniš. Prozori spavaće sobe do vrha zastrti injem znak su da se dobro odjeneš; vani je još uvijek mraz i led. Do Zamoskvorječja je daleko, moraš dva puta presjedati; ima i dosta pješačenja do metroa. Tvoj portret je gotov i ideš po njega.To je dobar razlog da se veseliš i požuriš. Danas je Valentinovo, na ovim prostorima potpuno novi praznik pristigao zajedno s amerikanizacijom i nazovi demokracijom. Nije ukorijenjen u slavenske tradicije ali s obzirom da slavi ljubav objeručke je prihvaćen ko izvor razonode u zimskom sivilu. Zadovoljila si želju da imaš svoj portret s vedutom grada. Željela si vizualnu potvrdu da si živjela ovdje, ostavila trag u ovom gradu kao što je i on utisnuo u tebe nešto što će postati dio tvoje životne prtljage.

                Kad si smrznuta i ledenog nosa stigla do Olginog atelijera nje još nije bilo. Nikolaj je imao odškrinuta vrata svoje majstorske radionice prekoputa i pozvao te da uđeš.

               -Tvoj portret je gotov. Olga će svaki čas stići. Možeš počekati kod mene. 

                

               Osjetio je tvoju nervozu i nestrpljenje; ponudio ti da sjedneš za stolić kraj prozora pun blokova i crteža. Pažnju ti je privukao veliki album okrzanih korica. Pogledala si upitno Kolju a on je odobravajući kimnuo. Nisi se mogla načuditi kad si uronila u stranice pune delikatnih crteža djece, djevojaka, anđela. I sitnog ujednačenog rukopisa koji je okruživao te izvanredne minijature. Bili su to stihovi, pjesme, isječci dnevnika, zapisi s točnim datumima. Imena žena koje je portretirao ispisana profinjenim krivuljama. U njima se krio jedan drugi  
Kolja od onog kojeg večina poznaje po brončanim statuama za parkove  i metro stanice ili po nekoliko metara dugim i teškim reljefima naručenim za fasade novih banaka i poduzeća. Na ovim je stranicama otkrivao svoju drugu prirodu nadahnutu  licima i prizorima jednog nježnijeg  svijeta. Shvatila si to kao znak povjerenja što ti je dopustio da ga i ti vidiš u tom svjetlu. Olja se začudila, kao da je bila i pomalo ljubomorna, što si imala priliku da zaviriš u njegov tajni svijet. Čim te je ugledala za  Koljinim albumom brzo vas je pozvala u svoj atelijer gdje je teatralnom gestom skinula platno koje je pokrivalo tvoj portret.

               - Odlična je! Sviđa mi se! A i polaskala si mi Olja.-Bila si iskreno zadovoljna kako te je naslikala, iako si bila svjesna da nisi ni tako mlada ni lijepa kao na portretu. Obećala ti je umjetnički fejslifting i dobila si ga! Održala je riječ! Ali ipak to si ti! Ima tu tebe! Tvog lica, očiju, melanholije i jedva naznačenog osmijeha. Ima tu i ledene zime, snijega na krovovima, bijele izmaglice nad rijekom, svjetlosti nad zlatnim kupolama. Olginih energičnih poteza kistom, njene tipične, nježne palete boja koja ti pristaje. Ipak jedna pomisao koja se je odnekud prikrala, neka slutnja, što li ? -kvarila je raspoloženje. „Neće mu se svidjeti! Slika  se NJEMU nikako neće svidjeti!".

                - Odnesimo sliku tvojoj kući pa se onda pridruži mome društvu. Idemo s prijateljicama u „ U Pirošmani“proslaviti  Valentinovo. Malo pikantne zakuske i slatkog gruzijskog vina! Voliš lobio i hačapuri? Ne znaš još?  Prilično je pikantno ali će ti se dopasti! Mi ćemo se same počastitit dok naši ljubljeni sada rade ili i oni slave ko zna gdje! Morala si priznati da je i to bolje nego da cijeli dan sjediš sama i čekaš muža do kasne večeri. Stići će zgužvan, ljutit ,zaudarajući na votku. Poklonit će tvojoj slici tek jedan površan pogled i presuditi.

                  - Ne, to nisi ti!. Ne i ne! Glupa slika, bačen novac! I uopće ti nimalo ne sliči!                               

Plavi pas II: RUNA ASS ili runa poslanika

Autorica: Bosiljka Brajčić, polaznica Kluba kreativnih žena (i muškaraca)

2. RUNA ASS  ili runa poslanika

Treća po redu runa ima značenje upozorenja. To se može shvatiti i kao dar. Veliki duh ili Bog poziva na oprez jer nije sve onako kako nam se čini. A-runa može pomoći pri  umjetničkom nadahnuću i novim idejama

                 Žena u zimskom kaputu s krznom stoji ispred prozora kroz koji se vidi veduta Moskve, kupole i krovovi kuća prekriveni snijegom. Olga voli slikati bijelo na bijelom. Svi tonovi sivo bijele, plavo-bijele, violet-bijele. Samo je žena na slici u tamnom kaputu. Da bi je rasvijetlila stavlja joj u ruke buket nježnih orhideja. Bijelih.

               Na putu za Zamoskvorječje k Olgi, na metro stanici Tretjakovskaja zamalo si ostala bez šake desne ruke. Vrata metroa ti se ispred nosa zatvaraju a unutra je uspjela ući samo tvoja šaka! Vrata su je stisnula munjevitom brzinom. srećom, isto takvom brzinom su je  i oslobodila! Odskočila si od metroa uz glasan jauk. Odjeknuo je u praznom tunelu optočenom keramičkim pločicama. U toplom atelijeru, uz čašku vručeg čaja i Olgine žustre pripreme boja opustila si se i zaboravila na bol. Ona namješta scenu, uči te kako da se ispraviš, kako da namjestiš posturu. Istražuje koja ti je strana lica ljepša, izražajnija, da je stavi u prvi plan.

                - Sakrit ćemo ti bore, maknuti podočnjake, zadržati blagi smješak na licu. Nasmiješi se i očima!Tako! Na mojoj slici nema mjesta za brigu, žaljenje. Smješak te pomlađuje a ja ću ti još samo malo „podiči“ kapke, pomladiti te. Kao da si bila na fejs-liftingu. Svidjet će ti se.

                Slikarica je u bijelom haljetku umrljanom bojama, kreće se brzo isprsivši se, ubada kistom u paletu i kao mačem umočenim u boju kreće prema platnu. Na brzinu nabacuje osnovne obrise slike i dok joj je pogled usmjeren na tvoje lice, priča ti o sebi. Želi da se  opustiš, da skineš s lica tu zamrznutu masku ojađenosti i boli. Vani je sve zaleđeno, gotovo ti se dah sledio i trepavice zaledile. U metrou su ti skoro otkinuli šaku. Misli ti se vrte oko plavog psa od gume. Kako da budeš veselija?

              - Slikati sam počela s tatom. Znaš tko je moj tata ? Kod nas je on slavan kao i njegov prijatelj Šagal. Iz Vitebska. Slikali su zajedno u Provansi. Mark je ostao tamo a tata se vratio u Moskvu. Tata je rodom iz Odese ali najljepši dio života proveo je u Gruziji, u Tbilisiju i Kutajisu. Tamo je bila umjetnička kolonija gdje su svi naši prijatelji slikali. I moja mama je slikala pa sam tako i ja počela uz njih. Sve je oko nas bilo plodno i inspirativno. Jednostavno moraš slikati. Najljepše dane u životu provela sam s tatom na dači. Tamo niti jedan dan ne sjediš besposleno, uvijek nešto slikaš. Naše slike nisu bile povezane s narudžbama. Slikali smo iz zadovoljstva, iz radosti što smo živi. Provodili smo jednostavan, sretan život. Svjesna sam da je umjetničko okruženje moje rane mladosti probudilo  je u meni ljubav  za stvaralaštvo, za slikanje. Mama je slikala, tata je slikao; boje su me okruživale od malih nogu, u obitelji. U goste su nam dolazili slikari, kipari, pjesnici. Jedan ode, drugi dođe. Svaki dan se umjetnička atmosfera iznova obnavljala...

                Slušaš njezin glas, zaboravljaš na poziranje i na to kako je neugodno stajati dva, tri sata nepokretno. Pokušavaš ne meškoljiti se, ne promijeniti položaj tijela, izraz lica. Pogled ti je usmjeren kroz prozor ali tamo ne vidiš krovove pod snijegom. Vidiš bakin vrt, tatine knjige i  kućnu biblioteku. Vidiš sebe kao profesoricu u maloj školi. Neke nas stvari rano obilježe i vežu trajno. Da li je to bilo najsretnije rješenje za tebe? Nisi li možda trebala ići neki drugim putem; manje sigurnim, manje rutinskim? Čudiš se sama sebi, odkuda sad ta pitanja, što te je navelo da to pomisliš.

                 - Dođi sutra u veliki umjetnički salon na Krimskm valu. Moje prijateljice tamo imaju izložbu. Upoznat ćete ih a onda ćemo se veseliti, pričati i zakusiti! Bit će zabavno. One odlično slikaju! Tatjana, Natalija, Anja... Rade više od mene, predanije su. Ja uvijek nastojim povezati svakodnevni život i slikarstvo. Ne želim zapostaviti ni obitelj, ni prijateljstva. Cijenim mala životna zadovoljstva i imam potrebu za njima. Pitam se kako sam mogla tako dugo bez Venecije? Bez Giarrdina, Musea Correr, Accademie... tamo sve pliva u bojama; svuda raskoš.  Život povezan s umjetnošću, oplemenjen suncem, svjetošću, odsjajima na vodi, bukom glasova, mrmorom starih palača.Tako to volim! Možda sam tamo živjela u nekom od prošlih života!

                        

                   - Dok Olga zaneseno priča i žustro prenosi crte tvoga lica na platno ti si okrenuta sebi, zagledana unutra. Lice ti postaje zabrinuto i zategnuto. Ona protestira. Moraš se nasmješiti, makar malo naglasiti osmijeh. Ona je odlučila da to bude vedar portret, dobra uspomena za neku budućnost koju ona vidi pred tobom. Da li je i ti vidiš? Vjerojatno ne. Mrštiš se? Kao da nešto naslućuješ. Pred očima ti je mali plavi pas od gume. Zašto opet taj pas? S čime ga povezuješ? Kao da čuješ jedan hihotav ženski glas, štektav poput hijene koja ne prestaje lajati. Sto riječi u sekundi, tisuće riječi u minuti. Ne prestaje govoriti, govoriti, govoriti...Muževa nova tajnica, žena izrezanog uha! Neka ljutita supruga izrezala joj ga bocom votke. Javna tajna. Morali su joj uho u bolnici šivati! Dakle, žena odbojnog  glasa i plavi pas od gume! Nekako se slažu po ružnoći i odbojnosti koju osjećaš pri pomisli na njih. Pada ti na pamet da je baš ona mogla pokloniti fetiš- igračku tvome mužu.