1.
Posljednjeg tvog ljeta, za kojeg nisi ni sanjao da ti je posljednje, ljenčariš
u travi nedaleko vode, pušiš (bez obzira što te boli grlo) i razmišljaš.
Kroz visoki kao čovjek i hladni korov, nazvan
ovdje drvenjak (žabljak i kindek)
dočepah se samotnog mjesta kraj Savice, široke kao ulica i polagane, dubine tek
od pojasa do grla. Tu sam apsolutno sam i ta samoća raduje jer je pravo
uživanje egoistično, samotno, pa tzv. društveni ljudi nemaju pojma o pravim
radostima. Trepetiljke i topole vječno tu tresu svojim sjajnim lišćem kao da im
riječni valovi dadoše vječni nemir svoga napredovanja, naokolo pjesma
močvarice, naglo prhkanje krila, dok ribice, željne zraka, preskakuju vodenu
površinu u zuju kukaca i sunčanom jarkom svjetlu…U vodu, pa kad se umorim, hajd
u debeli hlad u visokom grmlju od trave žabljaka i vrbovine s kakvom knjigom i
intimnim mislima uz dim cigarete… (XI, 264)
Prisjećaš se tada svojih doživljaja s plivanjem
u rijekama, po kojima si poznat, sklon si tome koliko i Byron, te je prava
šteta što se nisi okušao u plivanju preko Velikog Kanala.
Preplivao sam Dunav, Savu tamo kod Čateža, pa
sve pod Beogradom, kanal Mal Tempo kod Kraljevice, potok Medveščak pod
Okrugljakom. Plivao sam u oceanu i toliko sam se naplivao da se čudim kako me još
ne proguta ajkula, kako se ne utopih kao Shelley i kako mi som ne odgrize
–recimo – prsta ili prstića. U Parizu se kupah potajno noću u Seini… U Ženevi
jedared osjetih plivačku slavu Leandra i Byrona. Kupao sam se naime u jezeru, u
kupalištu tik do mosta i električne tvornice, zaboravivši u divnoj i prozirnoj
vodi na sve. Kad se obukoh, ne mogoh napolje. Bijaše praznik, kada se u podne
tamo kupališta zatvaraju. Kupalište, četvorina od kabine, nije samo zaključano,
već je, kako vidim kroz rupu, dignuti i mostić što nas spaja sa mostom preko
Rone!
Što sam znao činiti: vikao sam za pomoć koja napokon stiže iz električne
fabrike. Most se zacrnio svijetom što mi kao strancu, kao Englezu, dovikuje
šaljive primjedbe. Ljestvama se popeh na krov uz urnebesno klicanje kalvinske
fakinaže, ljestvama siđoh u čamac i za dva dana nađoh cijelu pripovijest sa
slikama u listu – Gugusse et Polite
(Gugusse je deminutiv od Gustav!), u ženevskim Koprivama. Bijah dva dana slavan u Ženevi, proslavih, oj Hrvati
braćo mila, kao Englishman vaše
slavno ime i doplivah srećno u veselu luku humorističkog lista, ne
zabavljajući, kako vidite, samo vas, o
andres Dzagrebaioi, već i kulturno slobodno inozemstvo… (XI, 262)
Plivanjem preko rijeke započinje tvoje
14-godišnje izgnanstvo, tvoj bijeg iz austrougarske vojske, iz pastuharske
čete, nakon što si prekinuo studij na Vojnom veterinarskom institutu u Beču na
kojeg te poslao otac, a od gimazije odustao sa završenim šestim razredom (sedmi
si pao, imao si jedinicu, između ostaloga, iz hrvatskog jezika). Odmah ću se vratiti, rekao si ocu koji
te sreo pred kućom, u Jurjevskoj 10, onog popodneva potkraj kolovoza 1894. kad
si se dao u bijeg -nakon maminog ručka…
