Kako prožvakati 50 nijansi sive - II. dio

Daisy Pozitivka

Nakon pročitanog prvog dijela trilogije 50 nijansi sive mislila sam da će se u drugom sve zapravo zahuktati i odvijati puno više nego u prvom. Pisala sam o tome u postu 50 nijansi sive iz rubrike "Što je Daisy zadnje pročitala". Htjela sam biti objektivna i analizirati knjigu i kao čitatelj i kao "pisac wannabe". Mislila sam da trebam dati još jednu priliku da sam možda na početku previše očekivala jer sam bila pod utjecajem moćnog marketinga koji je moćan toliko da vam danas može uvaliti otrov i uvjeriti vas da vam treba i još vam masno naplatiti. Naravno, morala sam pročitati i drugu knjigu. Nju sam čitala puno duže nego prvu a mislila sam da slijedi zaplet u drugoj... Knjigu sam čitala a ona je čitala mene. Ne znam kada sam zadnji put toliko dugo nešto čitala. Radnja je bila toliko razvodnjena i toliko plitko i površno opisana da sam se previše puta zapitala "Zar je stvarno OVO bestseller?!?!?".

Obzirom da su neki naslovi u medijima za 50 nijansi sive bili više nego sugestivni mislila sam kako ću se možda i snebivati čitajući i kako je to "zloćesta/prosta" knjiga. Neki od naslova su bili da je to pornografija za mame, erotski ljubić, nabijeno sadomazohizmom (Bože sačuvaj!), knjiga od koje ćete se crveniti bla bla bla. Vozeći se nedavno s puta gledala sam neku curu u vlaku koja je čitala istu knjigu imala sa strane šarene oznake valjda nekih vrućih dijelova i grizla je usnice cijelim putem dok sam ja maštala o tome što ću jesti kad dođem doma...

Ukratko, vrhunac sadomazohizma koji je u medijima bio vruća tema vezana za ovu knjigu je kada glavni lik svoju dragu toliko izbičuje da ga ona ostavi zgrožena od tolike boli koja je svakako pretjerana i nepotrebna i ne znam niti jednu ženu koja bi htjela da ju netko tako baš izmlati. Mislim, granice svugdje postoje ali Mr. Grey voli prebiti nekoga i štapom (da, lik ima kolekciju štapova...) i mnogim drugim pomagalima voli nanositi bol, raznim alatima i ne znam kako bih nazvala širok spektar sprava za "mučenje/uživanje" u svojoj igraonici nazvanoj "Red Room Of Pain". Mislila sam da će se svašta tamo zbiti. Sigurno nešto više od njegovih ispranih Levisica i nje na koljenima. I taman kada sam mislila uuuuuu, bit će sočno - sve što dobijem su razvodnjeni dijalozi, nemaštoviti opisi podloge priče kako, zašto i zbog čega. Jedini fokus knjige je seks koji je svodi na to da ju on takne i ona je gotova. On ju pogleda i ona je gotova. On ju dodirne po licu i ona je gotova. Nejasno mi je otkud autorici takva ideja obzirom da je i sama žena i svjesna kompliciranosti ženskog orgazma...

Istina je zapravo takva da ne privlači detaljiziran opis seksa koliko me privlači priča a ovdje priče nema. Tu je ali nema je. Ja nisam ušla u priču jer nedostaje nešto. Nije vjerodostojna. Nema akcije osim penetracije koje ne nedostaje. Nema priče koja te uvuče, usisa u sebe i ostaneš pod dojmom. 

Seks je divan i krasan i super njima to ide ali mišljenja sam da je više stvar u tome da je danas seks mnogima tabu i da zbog toga su ovu trilogiju shvatili kao čudo neviđeno. Da ljudi otvorenije pričaju o seksu, odnosima, svojim željama, da istražuju sebe, svog partnera, svoje želje, produbljuju ih, da su više intimni ne bi ovakva knjiga izazvala nikakvu pomamu. To što se oni toliko seksaju nije ništa niti revolucionarno niti neviđeno, to je zapravo potpuno normalno. To bi tako trebalo i biti - da su partneri željni i gladni jedni drugih, da koriste svaku priliku da uživaju jedno u drugom, da istražuju svoje granice i prelaze ih. 

Stvarnost je drugačija jer imamo vrijeme kao izgovor uz mnoge druge stvari. Pa se nema vremena, pa smo umorni, pa imamo probleme, pa imamo brige, pa je kasno, pa je rano, pa zijevamo, pa ne zijevamo, pa nam je loš horoskop, pa nas boli glava, pa treba promijeniti ulje na autu, pa je pala cijena dionica, pa je slom burze, pa je Milanović na skijanju, pa nam partner ide na živce, pa se ne volimo a u vezi smo čisto reda radi jer su godine tu i svi su u vezi, pa smo u braku jer nam se ne da razvoditi premda partnera ne volimo već dugo ili ga nikad nismo voljeli nego je tu da zadovoljimo formu, pa nemamo nikoga i nismo otvoreni da kažemo što želimo, pa skrivamo sebe i svoje želje od partnera jer mislimo da će to biti neki veliki bauk. 

Alo ljudi - ima li u seksu granica? Je li sramota priznati glasno i jasno što želimo, koliko želimo, kako i kada želimo? - Nije ali svejedno ljudi šute. Neka šute i čitaju 50 sjena sive.

Moram sada i treću pročitati kada sam krenula ali knjiga je čisti dokaz da dobar marketing prodaje sve - dobar marketing znači "Sex sells".

Ljudi vole čitati o onome što im nedostaje. Kako je moguće da ti nedostaje seks uz pravog i živog partnera koji leži pored tebe?

Pored mene je trenutno plišani medo ali Mr. Bear i ja nismo razvili neke takve osjećaje jedno prema drugom. Dok ne dođe neki živi medo, pišem i čitam. Uostalom, tko sam ja da kažem da je loše nešto što je pročitalo 100 milijuna ljudi.

Svejedno pitam se - otkud takva pomama za ovom knjigom?

Photo: Ellen Von Unwerth

O izgubljenom vremenu i Proustovoj madlenici...

Milana Vuković Runjić 

Ovih je dana devedeseta godišnjica smrti Marcela Prousta. Nije to neka okrugla godišnjica, niti će je se mnogi sjetiti. Zašto i bi? To je samo neki, po mišljenju mnogih, dosadnjikav i razvučen pisac koji je živio i umro u Parizu, odakle se baš i nije previše micao. Dobro, radi se o jednom od najvećih književnika prošlog stoljeća, ali malo se tko više i sjeća klasičnih romana: čovjeku je teško, ako ne i nemoguće, pronaći vrijeme za čitanje “Potrage za izgubljenim vremenom”. Živimo u burama i olujama  poslova, dogovora i kontakata i kao da više nema onih koji provode jutro ili večer ne radeći ništa – ljenčareći. Kada smo se po zadnji puta ugodno prevrtali po krevetu bez pritiska nečega što treba tog trena napraviti? Kada smo prilegli popodne i ustali tek sutra ujutro? Čak i ako ukrademo neko vrijeme za ljenčarenje, osjećamo se loše, jer znamo koliko posla imamo na glavi, a taj posao neće nitko obaviti za nas. Osim karijera koje nesmiljeno ganjamo tu su i kućanstvo, kao i kuhanje koje bi bar povremeno (u mojem slučaju) trebalo prakticirati, jer skoro je pa nemoguće svakog dana ići na plac po svježe povrće i potom se lijepo zatvoriti u kuhinju i miješati nešto na peći nekih sat vremena. 

U Proustovo vrijeme, viša je klasa imala nekoliko slugu koji su im obavljali kućanske poslove, a na osobito visokoj cijeni bile su kuharice: njegova je kuharica bila stara gospođa koja ga je pamtila još otkad je bio beba i koja je bila nenadmašna u pripremanju starinskih recepata - gustih juha od povrća i kuhane ovčetine, ništa osobito “šik”. Za kuhinju je odijevala posebnu nošnju iz svog rodnog sela. Posljednjih desetak godina života Proust nije konzumirao mnogo više od dvije kave i dva kroasana dnevno, a stara kuharica vratila se na selo. Pod imenom “Francosie” pojavit će se na stranicama “Potrage za izgubljenim vremenom”. Ipak, cijela priča o piscu i obljetnici njegove smrti, o njegovom romanu koji se bavi neumitnim protjecanjem vremena, te sjećanjem koje makar zakratko može pred nama oživjeti davno prošle događaje ne bi bila toliko važna kada Proustov roman po nečemu ne bi bio jedinstven: naime, on započinje kolačićem i to znaju čak i oni koji ga nikada nisu čitali. Kolačić, doduše, čaroban, pojavljuje se i u “Alici u zemlji čudesa”, zahvaljujući njemu Alica se može povećavati ili smanjivati, ali Proustov je kolačić čarobniji: iz njegovog mirisa i okusa, kaže nam autor, probudile su se sve moguće uspomene na njegov život – od rane mladosti do zrelosti. Tajanstveni mehanizam koji zaustavlja vrijeme i koji nam vraća prošlost na pladnju u pokret stavlja ni manje ni više nego – malena “madlenica”. 

Kako sam Marcela Prousta, po preruci jednog dragog prijatelja počela čitati vrlo rano, na samom kraju djetinjstva, dogodilo se da sam identitet “madlenice” razotkrila tek desetljeće kasnije, kada sam po prvi puta boravila u Parizu. Tamo sam s čuđenjem zamijetila da se gotovo u svakoj kavani može kupiti taj kolačić, nekad čak i zapakiran, te pojesti uz čaj. I da u tome nitko ne vidi ništa čudno, niti nužno pomisli na Prousta. Učestalost madlenice u Parizu bila je prvo razočaranje. Drugo – sam dojam i okus tog kolačića. Bez obzira što sam znala da nije riječ ni o kakvoj tortici, ili o dva sjajna čokoladna mala diska povezana marmeladom sa šlagom na vrhu i voćem sa strane, premda sam slutila da je madlenica jednostavna, jer kako je inače umakati u čaj kao što naš autor čini na prvim stranicama svoga romana, ipak, se nisam nadala toj sladunjavoj spužvici, bez nekog određenog okusa i mirisa. Madlenica = razočaranje, zaključila sam i zaboravila je. 

Godinama kasnije, tada mi se već bliži trideseta, u ruke mi dolaze divno napisane, krasno opremljene kuharice Nigelle Lawson - dugogodišnje gastronomske kolumnistice “Voguea”, zvijezde vlastita televizijske emisije koju na žalost nikada nismo gledali na nekom našem programu. Ne znam koliko Nigella drži do Prousta, žena je, doduše, studirala na Cambridgeu, ali njoj mogu zahvaliti što me iz osobe koja je na madlenicu jedva i pomišljala pretvorila u onu koja je nekoliko sezona madlenice redovito pekla. Ona ih pripravlja s nekoliko kapi ružine vodice, što im daje toliko željenu aristokratsku, profinjenu aromu. Ostali su sastojci predvidljivi: putar, jaje, šećer, brašno i šećer  prahu. Putar treba rastopiti na tavi, ohladiti te u njega umiješati prethodno “razrađeno” jaje, običan šećer, ružinu vodicu i malo soli, u što se naposlijetku umiješa brašno. Potom smjesa treba odstajati u hladnjaku nekih sat vremena, da bi se na kraju kolačići pekli pola sata u posebnim kalupima koji izgledaju poput školjaka, te kad se ohlade posuli šećerom u prahu. To je sve. Kao što se vidi, i dijete bi moglo ispeći madlenice bez većih problema. Svi su recepti u Nigellinoj knjizi “Kako biti božica kuhinje” otprilike tog stupnja težine i baš zato se godinama nisam od nje razdvajala. 

Sve dok su moje kulinarske aspiracije bile veće od ovih danas, kada, osim rođendanske torte djetetu po godinu dana ne napravim nikakav kolač. Izgovor mi je da “kolači i tako samo debljaju”. Kao da to isto ne čine keksi i čokolade koje i dalje konzumiram. Nemam ništa protiv napolitanki, ali nekako je tužno da se bitka s vremenom odigrala toliko loše po mene da više ne stignem peći kolače- čak ni Nigelline madlenice. Bitka je to koju sam zasad izgubila, premda ne znači da sam izgubila i rat. Ako je Proust uspio pisanjem iskupiti godine koje je proveo ljenčareći, možda ću ja jednog dana ljenčarenjem iskupiti godine koje sam provela radeći. Isti proces, samo obrnuti predznak. A jedna od najljepših “lijenih” aktivnosti svakako je priprema kolača. Uz već spomenuto izležavanje na sofi. Zamišljam se tako, kao dosta stariju, možda čak i kao bakicu u kuhinji u kojoj kao nekad opet mogu provesti sate. Zamišljam se kako iznova mogu raditi pekmeze i ajvare, baš i kao prije desetak godina kada se zemlja još nije tako brzo okretala i kada je vremena još uvijek bilo. Donekle krivim i mobitel na kojem provodim toliko vremena da više ne stignem ništa. Prije mobitela, čovjek je na miru mogao biti nedostupan – i Bogu i ljudima. Vjerujem da će se i na sudnji dan anđeli služiti mobitelima da obavijeste mrtve kako smiju ustati iz grobova. Osim ako se vrijeme samo od sebe, naizgled ničim izazvano – ne uspori. “Vrijeme je forma unutarnjeg opažanja”, kaže Kant. Iz te se definicije može naslutiti da smo ipak mi ti koji odlučujemo o sudbini vremena koje nam je dano na raspolaganje: kako ćemo ga trošiti, na ubrzavanje ili na usporavanje? 

Jedan od novijih romana Milana Kundere zove se “Sporost”. Sviđa mi se to ime, kao što i sebe često zamišljam kako nevidljivi mjenjač iz pete “šaltam” u prvu brzinu. Ili u “ler”. Ili više uopće ne vozim auto, već plutam u nekom čamcu po začaranom jezeru, s pogledom na dvorac poludjelog princa. Znam da si dugujem ponovno osvajanje te sporosti, te slobode. Dugujem to i kuhinji koja mi je bila i ostala najdraže mjesto u kući, svaka čast radnoj sobi i knjigama koje tamo pišem ili ne stižem pisati (što je mnogo češći slučaj). Dugujem to i Proustu koji me tako kobno obilježio prije mog 16-og rođendana, da i danas pomišljam na obljetnicu njegove smrti. Smiješno, tolike sam protagoniste svog “stvarnog” života zaboravila, ali ne i tog davno mrtvog pisca. Mislim da dijelimo istu opsesiju: onu vremenom. Nastojimo ga dobro promotriti i shvatiti kako da ga stavimo u vlastitu službu. Nije to lak zadatak, ali se vrijedi potruditi. Jer o tome ovisi i naše konačno zadovoljstvo ili nezadovoljstvo vlastitim životom.  

A kaj vi mislite o smaku svijeta 21.12.2012.?

„Čuj, a kaj ti misliš o tom smaku svijeta?“, zatekla me pitanjem jutros kolegica na poslu. Bila je istinska zabrinuta. Kako se radi o obrazovanoj, smirenoj, inteligentnoj, razumnoj itd. osobi, pomislila sam: a kako reagiraju oni labilniji? Neupućeniji. Koji ne znaju za kalendar Maja, ni za sve dosadašnje najave smaka svijeta, nego samo čuju: „pripremite se, uskoro je smak svijeta, Božića ove godine neće biti…“ Kao što sam ja čula na jednoj radio stanici dok sam se vozila na posao. A onda me tamo dočeka kolegica s pitanjem - a kaj ja o tome mislim.

Pa sam počela misliti. Zloglasni datum je 21. prosinca 2012. kada bi se trebao dogoditi smak svijeta. To je uskoro, u četvrtak, pa ćemo sljedećih dana biti pod pojačanim pritiskom raznih scenarija o smaku svijeta. Naime, na dan 21. 12. 2012. godine, drevni narod Maje svojim su kalendarom predvidjeli smak svijeta, kraj planeta Zemlje, brisanje čovječanstva „s lica Zemlje“, kako god to želite nazvati. No, nitko točno ne zna što bi se ustvari trebalo dogoditi.

Dakle, što bi se trebalo uskoro dogoditi? Odgovor ovisi o onome koga pitate. Prema nekim “upućenima” to će biti super - početak novoga doba i korak dalje u ljudskoj evoluciju. Hoće li to biti nakon invazije bića iz drugih galaksija koja će nas pozvati u svoje kozmičko bratstvo sreće i ljubavi ili će se na neki drugi način osloboditi kozmička svijest i preliti se u ili na nas, nevažno je. Bit će super. Neki očekuju konačni sukob dobra i zla. Kao u filmovima Rat zvijezda. Pa su izgradili svoja podzemna skloništa www.advance.hr/vijesti/video-podzemna-sklonista-za-smak-svijeta).

Umiješali su se i znanstvenici: „Smak svijeta neće biti 21.12.2012.“, poručuje NASA: „ 21.12.2012. godine ne završava postojanje svijeta, već se radi o završetku jednog vremenskog ciklusa, od kojih je i sastavljen majski kaledar (www.nasa.gov/topics/earth/features/2012.html).

Dovoljno uznemirujuće zar ne? Ali, oduvijek je bilo i bit će najava o smaku svijeta. O tome su snimljeni mnogi filmovi, a ja sam se sada sjetila onog o nuklearnom fizičaru (glumi ga genijalni Christopher Walken) koji je za svoju obitelj izgradio podzemno sklonište . Radnja se događa u vrijeme Hladnoga rata. Godina je 1962. Ekscentrični znanstvenik s užasom sluša vijesti o mogućem sukobu Amerike i Sovjetskog saveza koji prijeti ispaliti nuklearne rakete prema Kubi…prijetnja je stvarna, te on gradi svoje privatno atomsko sklonište. Naime, u podrumu je izgradio vjernu repliku kuće i pripremio se za duge godine života u izolaciji. Igrom slučaja, jedne večeri na njihovu kuću pada zrakoplov, a on i njegova supruga žurno (Sissy Spacek s viklerima na glavi), uvjereni da je rat upravo počeo, silaze pod zemlju u svoje sklonište gdje ostaju u izolaciji sljedećih 35 godina. U osami njihova skloništa rađa se i sin koji vremenom postaje sve nemirniji među ista četiri zida. Konačno, ostali su i bez hrane pa otac pušta sina u svijet kako bi izvidio situaciju (postoji li uopće?). No, umjesto svijeta uništenog nuklearnim ratom… (dalje pogledajte, ako već niste, na www.imdb.com/title/tt0124298).

E sad, ako mene pitate što ja mislim o smaku svijeta, pitam se i ja: imamo li mi svoja osobna skloništa? I što je za nas smak svijeta? Razvod, bolest, gubitak posla, smrt bliske osobe…Je li on dogodio nama ili nekom koga poznamo? Pa smo izgradili repliku samih sebe i živimo duge godine u izolaciji, a da toga nismo svjesni. U tu smo izolaciju povukli i druge ljude - one nama najbliže koji su tako postali zatočenici naših strahova, izjalovljenih očekivanja, predrasuda, krivog odgoja, laži i prevara. Sklonili smo se u svoje tople domove, zacrtane planove, brakove, veze, knjige, poslove, projekte, prijateljstva… I živimo u svojim skloništima toliko dobro zaštićeni od svih mogućih katastrofa da toga nismo svjesni. Sve dok ne ogladnimo. Onda moramo van. Što smo dulje zatočeni, to nam je teže van. Onda moramo imati dovoljno jak razlog izaći iz naših skloništa. Pronađimo ga prije 21.12.2012.

Ako niti jedan drugi, onda je ovo najjači razlog – neprestano se oko nas ruše svjetovi. I to je 100 posto sigurno. Nemoguće je to izbjeći.No, mnogi od nas postanu zombiji i cijeli život prežive u lošim vezama. Bolima. Razočaranjima. U svojem zadovoljstvu i sreći. Jer, i bogatstvo, kao i siromaštvo, i sreća, kao i nesreća, može izolirati. I mi se, kao ovaj znanstvenik iz filma, možemo zakopati i mogu proći godine, cijeli život da proživimo zakopani. Možda upravo živimo svoj osobni smak svijeta? Bili mi kršćani ili ne, tome služi Božić - da nas svake godine iščupa iz naših skloništa, da ne mislimo ako smo zdravi, zaposleni, okruženi obitelji, bogatom trpezom i sjajnim darovima…da nismo u izolaciji. Provjerimo svoja skloništa i iziđimo iz njih dok ne bude kasno. Božić nam je potreban, da nas nježno, u tišini, bez velikih riječi i skupih darova, iščupa iz krivih uvjerenja, nezadovoljstva, laži, malodušnosti. A ne da mi onaj glas prijeti: „Božića ove godine neće biti…“ E, bit će! U ovo naše vrijeme, godine 2012. koje je najbolje moguće za nas, da živimo slobodno, u svijetlu i miru s drugima.

I kak da ja to sve sada ispričam svojoj kolegici s posla?! Dat ću joj link na ovaj blog, pa nek si čita. Ups! Ne, moram izići iz svojeg skloništa „zaposlene žene“. Idem ja s njom popričati, a Vama svima neka je sretan i miran Božić!

Piše: Mika

Čajanka u Maloj Aziji ili što je Žena bez Brkova

12. prosinca 2012.

Ksenijin kvazi-putopis

Jutro je bilo crveno, a zrak mastan. Nepregledna kolona se vukla prema središtu grada. Sjedili smo u autobusu punom jutarnjeg zadaha. Samo prije nekoliko sati nas je avion spustio među svjetla zračne luke. Sna je bilo premalo.  Svi smo bili na broju. Velika i Mala su sjele zajedno. Mala je brbljala kao i večer prije. Gospodin, kojeg smo predugo čekali, sad je skinuo svoj izgužvani sako i pitao nas za točno vrijeme. Iznervirana je zveckala pri svakom koraku satovima koje je objesila sa svake strane isušenog tijela. Njen suprug je izgledao kao da je prespavao u trenirci. Nije mi dobro, povikala je, no nitko se nije pretjerano uznemirio. Mladi su zaspali na svojim mjestima, a on je na prve naznake sunčanog dana izvadio crne naočale. Visoki ćelavi Turčin nas je prebrojao i put je mogao započeti. Istanbul nas je čekao. U autobus je ušla žena u tamnocrvenoj suknji . tko još putuje u suknji? Nismo u pedesetima. Diskretne crne salonke, bež čarape pretjerane denaže i tamnocrvena suknja. Preko ramena nonšalantno prebačen sako. Frizuru je imala neurednu. Nekako mušku. Crnosive vlasi su joj padale u rezancima preko ušiju. No, nije to bilo jedino muško obilježje na njoj. Iznad gornje usne sakupio se impozantan broj tamnih dlaka za kojima bi gdjekoji mladić u nježnoj dobi zavidno uzdahnuo. Turci su brkati. Žele li oni kod sebe i brkate Hrvatice? Brkatu sam izgubila u masi Istanbula, između dva bureka i preslatkog turskog čaja. Ostali suputnici su bili nezanimljivi. Zbunjena Makaranka se nadala poslu u draguljarnici i uspjela se izgubiti na stajalištu preko puta benzinske crpke. Iznervirana se nije gasila. Okomila se naivnu Makaranku, a ja sam prestala slušati kreštavu diskusiju. Ćelavi je natočio vino. Tražila sam repete i sa manjim udjelom  kisika u mozgu zaspala. U Pergamon smo stigli taksijima. Točnije oni što je ostalo od Pergamona. Kamenjar. Fascinacija ostacima hramova i činjenicom da je potencijalno na tom mjestu bilo nešto davno me napustila na atenskoj Akropoli davnih dana. Zanimljivija su mi bila zbivanja oko Brkate. Dva niža Turčina su je pratila preskakujući spomenuto kamenje. Five euro! Five euro! Povikali su, a moja kolegica suputnica,čije ime do kraja putovanja nisam doznala, u nevjerici je zastala u skromnoj sjeni ostataka hadrijanovog hrama. Maleni su joj nudili pet eura za fotografiju. Oni njoj. Brkata žena je raritet. Ona se nasmijala, ali šteta, mogli smo spojiti ugodno s korisnim i zaraditi nešto. Ponovo sam je izgubila iz vidokruga i sva sreća da je Efez bio dovoljno očuvan u zanimljiv. Celsusova knjižnica, odnosno, ono što je od nje ostalo – pročelje. Javni toaleti (uvijek smo fascinirani toaletima, prostitucijom i tome slično), ostaci stambenih objekata, hramova i kazališta. Efez je dobio prst gore, fejsbuškim vokabularom rečeno – like! Ja sam se zaljubila u Pamukkale. Hierapolis je antička ruina u blizini. Ali taj prirodni fenomen je čudesan. Napaćena stopala sam odmočila u toploj vapnenačkoj vodi. Blještava bjelina, tirkizni pregrijani bazeni i usporena masa koja se  valja u oba smjera. Mogla sam tamo ostati i nekoliko dana. Te smo večeri konzumirale i nargilu (vodena lula različitih okusa). Trebalo je dostojno završiti tako divan izlet. Kraj putovanja je bio u Antalyiji.organizirano turističko središte. Kupovina na bazaaru, šetnja ulicama, ručak u preporučenom lokalu. Sve je podređeno turizmu. Točnije, njemačkom turistu. Imam gotovo pa nepogrešivi osjećaj po što sve taj isti njemački turist dolazi tamo (mahom su to sredovječni muškarci), no ovo nije mjesto za moje spekulacije.

I s obzirom da neću pisati o alternativnim oblicima turizma, čak niti o shoppingu (miljeniku recesijom iscijeđenih Hrvata), moram se osvrnuti na gastro ponudu Turske.  Točnije – pića. Turska kava nije toliko popularna kako bi mi to očekivali, no svugdje je možete dobiti, konzumirati i platiti i ne tako bezazlen iznos. Turski čaj je taman (mi ga znamo kao indijski ili ruski) i servira se u posebnim staklenim čašicama cvjetnog oblika. Ponosni su na čaj. I mislila sam da kad naručim čaj da po defaultu dobijem staklenu cvjetnu čašicu s tamnom tekućinom. Ne. Turci poznaju i filter vrećice zataknute u bijele bezlične keramičke šalice.  Drugo, odnosno treće zanimljivo piće je sok od nara. Crvene boje, oporog okusa, ali okrjepljujući. I njega nalazimo posvuda i cijena nije simbolična, no mogu reći da vrijedi svake lire (turska valuta). Servirat će vam ga u plastičnoj čaši nakon što ste na svoje oči vidjeli kako ga svježe cijede iz polutki nara (ovdje nema poveznice s recesijom).

A gdje je naša junakinja? U suknji boje nara sam je pronašla pred carinskom kontrolom. Carinici su se nasmijali i okrenuli za njom. Ne vjerujem da su se okrenuli za mnom. Mislim da Turska bruji o njenim brcima još i danas.

Bakini savjeti koje sam zanemarila by Milana Vuković Runjić

Ta starija osoba koja dijeli savjete ne mora biti nužno baka. Može biti mama, teta, ujna, strina.... U svakom slučaju, žena koja je kroz razna životna iskustva prošla prije mene, pomalo je konzervativna i njezini savjeti zvuče staromodno.  Zato ih ja nisam sklona slušati. A poslije mi bude krivo. Najnoviji bakin savjet kojeg sam zanemarila: «ne kupaj se s menstruacijom». Zadnji dan godišnjeg, prvi dan menstruacije. More kao ulje. U bakino vrijeme, mislim ja, žene su to regularno mjesečno krvarenje doživljavale kao neko čudo. Ali, ovo je 21. stoljeće. I ja ću se okupati, premda me pomalo boli. Rezultat je bio porazan. Vratila sam se s mora bolesna: moja doktorica, mudra žena, rekla mi je da se mnoge žene kupaju bez problema s mjesečnicom, dok ih druge, koje su malo slabijeg imuniteta ili sklone jačem krvarenju, imaju. Ja sam, očito, u ovoj drugoj skupini. Šteta je što sam to iskusila na vlastitoj koži. 

Slijedeći savjet koji mi je bio smiješan: «zimi nosi debele čarape i duboke gaće». Kao ljubiteljici najlon čarapa i tangi bilo me je nemoguće uvjeriti da kad temperature padnu samo budala hoda tako odjevena. Ili, izaći u minici i laganim kožnim čizmicama na snijeg. Meni je to bilo slatko, mojim jajnicima ni najmanje. Rezultat? Teške i kronične upale mjehura. Izliječila sam se tek kad sam svesrdno prigrlila duboke gaće i debele čarape, k tome i buce umjesto seksi čizmica. Sada pumperice nosim i usred ljeta. Uopće nisu seksi, ali mokrim bez problema. 

No, maknimo se s mog krhkog zdravlja. Savjet koji mi pogotovo nije bio drag: «S rogatim se ne možeš bosti.» Ticao se moje poznate ratobornosti i sklonosti ka okršajima i kad je vrijeme za njih, ali i kada nije. Rezultat? Zbog pružanja jezičine do poda u krivo vrijeme, na krivom mjestu i pred krivom osobom, nenadano bih se našla u zrakopraznom prostoru, a posljedice bi bile katastrofalne. Poslije bih se tukla po glavi, ali, kao što Miroslav Krleža kaže, «riječi se ne mogu hvatati natrag kao leptiri.» Još jedan savjet kojeg sam od srca prezrela: «jedi juhu». Jedva sam čekala da dovoljno odrastem, pa da lonac s krepkom, domaćom juhom izblijedi na horizontu. Naprosto sam je mrzila: kokošju, teleću, od povrća...vrelu vodu po kojoj plutaju masni kolutići. I nitko me nije mogao uvjeriti u to da je zdrava. Rezultat? Umoran želudac, natrpan krivim stvarima. Na tu juhu se nastavlja ono «gledaj da imaš tri kvalitetna obroka dnevno». Da bi to bilo moguće, morala bih, poput svojih pretkinja, provoditi dane u kuhinji. Premda volim kuhati, takvo što mi je nemoguće. Bude dana kada skuham, bude ih kad se snalazim kako znam i umijem. Ali u dane u kojima se snalazim definitivno se ne osjećam onako dobro kao u dane kada kuham.

«Nikada ne zovi prva muškarca koji ti se sviđa.» Takvih i slični savjeta bile su pune knjižice koje su izišle prije desetak godina, zvale su se «Pravila» («The Rules») i bile pravi hit među teksaškim domaćicama. Meni su bile smiješne. Jer, ne radi se o tangu nego o zaljubljenosti, možda čak i o ljubavi, pa zašto onda da se bavim nekakvim koracima, mislim o tome tko je koga koliko zvao i zašto. Šteta je gubiti vrijeme na takve bedastoće. Međutim, kad sada gledam na svoje veze iz prošlosti, atmosfera nikada nije bila osobito dobra u onima u kojima sam ja davala tempo, vodila ples, nabijala ritam. Postupno bih se u njima pretvorila u muškarca, a on bi postao žena i to bi bio kraj. Premda, ne kažem da sam u bilo kojoj svojoj vezi bila nešto osobito ženstvena, jer sam - «frajer». Takva kakva jesam, dakle «frajer», što volim reći za sebe, naravno da nisam slušala mamine savjete o tome kako se «na poslovne razgovore ne odlazi u minicama i dekolteu», jer ja ću se odijevati onako kako ja želim, a poslije ne bih mogla doći k sebi od čuđenja kako sam pogrešan dojam ostavila. Decentno odijevanje, shvatila sam tek u zreloj dobi, ključ je svake ženstvenosti, a vruće hlačice i japanke super je nositi na moru u one dane kada ne nosim pumperice.

«Žena se ne treba nikome do kraja povjeriti, čak ni najboljoj prijateljici» još je jedan savjet kojeg nikako nisam mogla shvatiti, jer što će mi najbolja prijateljica ako joj ne mogu baš sve reći?! Nakon tuceta nelagodnih iskustava naučila sam se da uvijek postoji komadić mene kojeg ne trebam nužno dijeliti s drugima, pogotovo ako ne želim da drugi to podijele s trećima, treći s četvrtima, četvrti s petima i tako dalje. Jer čak i najbliskija prijateljica nekada neće moći odolijeti iskušenju da vašu vruću tajnu ne povjeri nekome, stoga, ono što želite da ostane tajnom, neka to doista i bude. 

«Trudnica se treba mnogo odmarati» - kako sam tek taj savjet prezrela! Srećom, bez nekih težih posljedica po sebe, trčkarala sam i bavila se svim i svačim tijekom cijele trudnoće, te se osjećala izvrsno. Što ne znači da se taj savjet doista treba prezreti, već samo da se meni posrećilo, pa nepoštivanje tog bakinog savjeta nije dovelo do nekih loših posljedica. Ima li uopće neki savjet kojeg sam poslušala? 

«Uvijek imaj u kući maslinova ulja.» Imam. 

«Svaki dan bar malo prošetaj, to je dobro za živce.» Šetam.

«Ne svađaj se s obitelji, čak ni kad ti se čini da je to potrebno.» Ne svađam. 

Eto, dašak tradicije nadzire se čak i kod mene. Premda, kada biste članove moje brojne obitelji pitali tko je najveći buntovnik i najčudniji među njima, jednoglasno bi se složili: ja. 

Milana Vuković Runjić, Cosmopolitan kolumna

Sulejman Veličanstveni s Madisona

SulejmanVeličanstveni imao je svoj harem, svoje begove, paše, age, svoje sultanije, svoje sinove, svoju Hurem. O tome  upravo gledamo tv-seriju. Ajde,  ajde (to je inače turcizam!) nemojte mi reći da ne pratite tu seriju zbog čije je popularnosti i gledanosti nedavno reagirao i turski premijer koji namjerava zakonom regulirati prikaze povijesnih zbivanja! Kroz tu seriju koju  gleda 150 milijuna ljudi u Turskoj, na Balkanu, na Bliskom istoku i u središnjoj Aziji naučili smo o Turskoj i  Osmanlijama puno više nego u školi.

Gledajući tv-seriju postavlja se pitanje je li osmanski sultan zaista bio veličanstven, ili je bio zao, okrutan, nepravedan i psihički poremećan starac - jer takav moraš biti kada vlastitom sinu odrubiš glavu.

No ono što mene najviše zaokuplja je – harem. I to ne samo onaj Sulejmanov, pun ljubomornih i ustrašenih žena koje u parnim kupeljima tijekom aromaterapije smišljalju kako drugoj ženi spaliti kožu.

Već, svi naši haremi u kojima bilo materijalnom, fizičkom, emotivnom ili nekom drugom moći (ucjenama?) manipuliramo drugima, kada i kako mi to želimo.  Koliko roditelja manipulira svojom djecom, djeca roditeljima, muževi ženama i ljubavnicama, žene i ljubavnice muževima i ljubavnicima, da o političarima i poslodavcima ( ali i građanima i zaposlenicima, sindikatima) ne govorim – kad tad netko će nekome odrubiti glavu! Umjesto sablje, imamo zakone, ovrhe, razvode, tehnološke gadgete, reklame, skupa putovanja...!

Kao u  tv- seriji «Momci s Madisona» koja prati živote nemilosrdnih muškaraca i žena iz agencije za oglašavanje u New Yorku šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Zapadni sulejmani i sultanije imaju svoje carstvo i svoje hareme, umjesto pola  kugle zemaljske – imaju svoj ured od 120 m2 na najvišem katu nebodera i obiteljsku kuću u uglednom kvartu.... Imaju lovu, njegovane supruge, dvoje (najviše troje) bračne dječice, poneku vanbračnu, i moć – u svojem haremu.

I što to ima s nama kreativnim ženama? Jesmo li i mi nečiji  harem? Ili možda - imamo svoj harem?  Bali-bega Malkočoglua ratnika crnih brkova, zgodnog, hrabrog i vjernog jednoj ženi ili šarmantnog Dona Drapera, marketinškog maga i bigamistu?  No, to je tema drugi za blog...

Autorica: Mika

Valter Hugo Mae i “Stroj za pravljenje Španjolaca” u Zagrebu

Kad ste književna zvijezda u Portugalu i Brazilu, kad se s vama žele družiti, večerati i rukovati baš svi- od najpoznatijih glumaca do sportaša i političara, te kad takvi stignete u Zagreb, čisto da se malko odmorite od slave, jer ovdje vas nitko po cesti ne moli za zajedničku fotografiju - pa još dočekate prvi snijeg- nije ni čudo da vam se živci smire i da ste zadovoljni. 

Valter Hugo Mae (“Mae” na portugalskom znači “Majka”, te se naš pisac zove Valter Hugo Majka) koji se, prema očevoj želji zapravo trebao zvati Victor Hugo, autor je niza zbirki poezije i više romana, od kojih su mu posljednjih nekoliko priskrbili slavu, nagrade i solidnu zaradu, tako da može na miru pisati svoja buduća djela. Pritom, nije riječ o nikakvom iberskom hit-autoru, već o ozbiljnom piscu, radnja čijeg je najpoznatijeg romana, koji je upravo dočekao petnaesto izdanje, smještena u starački dom, a junak ima 84 godine i bliži mu se smrt. Beskrajno duhovit, crnohumoran, prožet aluzijama na život na rubu svijeta (jer tako se Portugalci osjećaju) i nedostatkom povjerenja u Europu i njezina rješenja, “Stroj za pravljenje Španjolaca”, u idealnom smislu mogao je biti napisan i u Hrvatskoj. Samo što mi još uvijek nemamo svoga Valtera Huge Maea. 

Nakon književne večeri u cafeu “Dvorište”, a prije njegova putovanja na pulski sajam knjiga, kratko smo porazgovarali s njime: 

*Od svih vaših nagrada, koje su vam najdraže?

Nagrada “Jose Saramago”, Nagrada “Najvažnija osoba s područja literature”, “Velika nagrada portugalskog Telecoma”, te “Knjiga godine” (za što je proglašen “Stroj za pravljenje Španjolaca”) u Brazilu.

*Nakon junaka u staračkom domu, te adolescenta i osmogodišnjeg djeteta u prethodnim romanima, tko će biti glavni lik djela kojeg upravo pišete?

Pišem o Halli, desetgodišnjoj djevojčici koja živi na Islandu, na zapadnim fjordovima. Ona je posebno dijete koje promišlja samoću, spiritualna je, vjeruje da su snijeg, voda i kamenje živi. 

*Zašto vam je važno da ovog trena u Zagrebu pada snijeg?

Zbog Halle: volim gledati kako se iz ove noći spušta prekrasna, delikatna zavjesa nad grad, koja briše tamu. Osjećam se blisko svojoj islandskoj heroini, premda sam svjestan da Zagreb nije na Islandu. 

*Bit ćete uskoro zvijezda portugalskog reality-showa na temu kako pisac piše. Mislite li da je taj proces doista moguće snimiti? Kako ćete izlaziti na kraj s TV-ekipom koja će živjeti i spavati u vašoj kući punih tjedan dana? (U sličnom je reality – showu, na užas njegove žene, nastupio i sam Jose Saramago)

Nadam se da neću poludjeti. Bit će to pomalo frustrirajuće iskustvo, ali dobar sam s režiserom, pa ćemo valjda nekako izaći na kraj s tim teškim zadatkom. Tješim se da uvijek mogu prekinuti snimanje i zamoliti ekipu da se spusti u kafić na kavu, shvatim li da mi treba pauza. Na kraju možda ispadne zanimljivo iskustvo.

*Kako biste u nekoliko ključnih riječi opisali život u Portugalu ovog trena?

Tjeskoba. Fado, uvijek. Merkelica = sranje. Brazil. Dug. Panika od grčkog modela. Strah. Hrabrost.

*A život slavnog pisca? Stignete li pisati koliko biste htjeli?

Ne. Počeo sam pisati na WC-u, ili dok nekamo žurim cijela poglavlja ispisujem u mobitelu. Ljudi misle da nekome šaljem dugačke, ljubavne poruke. Stalno sam na putu i to je loše po koncentraciju. Ipak, kad se nađem nasamo s kompjuterom, ne ispuštam ga iz ruku i po 14 sati. 

* Koji je najdublji razlog nastanka Vaših knjiga?

Siguran sam da me pisanje čini boljom osobom. Kada ne bi bilo tako, bilo bi besmisleno. Uz to, moje pisanje djeluje i na čitatelje. Nedavno mi je prišao čovjek i rekao mi da boluje od raka, te da mu je preostalo samo dva mjeseca života. Da se odlučio zatvoriti u kuću i čekati smrt, no nakon što je pročitao moju knjigu da je odlučio izaći van i živjeti – bez obzira koliko mu je vremena preostalo. Eto zašto pišem. 

*A kako je biti literarna zvijezda u Brazilu?

To je neopisiv osjećaj. Zahvalan sam im što me tako primaju, tako dočekuju. Nekad doslovce pobjegnem u svoj melankolični Portugal iz ekstatičnog Brazila, samo da sačuvam zdrav razum. 

Milana Vuković Runjić