Naslov knjige, "Fališ mi (u proljeću, u jeseni, u ljetu, u zimi)", nosi u sebi konotacije želje, žudnje i čežnje. Želje kao nečeg u čemu znamo što/koga želimo i gdje se to i ostvaruje, žudnje kao nečeg u čemu znamo za kime/čime žudimo ali nema ostvarenja, i čežnje kao nečeg trajnog u čemu ne znamo niti tko/što nedostaje.
Da bismo ostali zdravi, treba nam u svakom danu barem neko vrijeme u kojem ništa ne "moramo". Barem dva sata, pa bilo to i po 10 minuta. Ne moramo ništa onda kad smo u ljubavi. Eto, jedino trebamo biti u ljubavi. A to je najteže na svijetu.
Govorim vam iz pozicije nekog tko je dugo proveo u braku, 14 godina u prvom i 25 godina u drugom. Ja se apsolutno divim zenama i muskarcima koji uspijevaju ostati u braku. Ako neka ljubav ide prema kraju, za mene to ne znači da ona umire. To samo znači da smo izgubili puteve do toga da budemo s drugim, da osjetimo drugoga, i to čak ne nužno u užitku, nego u nekom međusobnom prožimanju u kojem nešto zajedno dijelimo, bio to neki film, jedna rajčica od koje ćemo napraviti zajedničku salatu, ili lijek za dijete koje volimo. Ne samo emociju, nego neki dio emocionalne inteligencije smo tada izgubili.
Tako, kad se dogodi prilika za ljubav... pritom se valja usuditi. Nije da će to baš "pasti s neba". Čak i kad se neke mogućnosti otvore, ne znači da će se "samo od sebe" događati. Moje je iskustvo da ne treba previše misliti o tome što će se sve dogoditi, ili što će ljudi o vama reći. Recimo, meni i danas govore da sam "luda baba". Ja ne poričem tu činjenicu, ja jesam "luda baba"! A ipak, ta moja knjiga je očito probila neku "rampu" između kazališta i svakodnevice. Vidim to po tome što me ljudi zaustavljaju na cesti, na tržnici, na putovanjima, i zahvaljuju mi za nju. Eto, to je onih mojih 10 minuta "nemoranja" u svakom danu.
Drugo što kažu je uvijek: "Tko je Gorki?" Možete zamisliti koliko ja već ludim svaki put od tog pitanja! Ljudi diskutiraju, nagadjaju, cak je i Hloverka na televiziji vec objavila snimku sa koje je "sve jasno", mozete misliti! Ali istovremeno..., to pitanje mi je drago, jer ono znači da sam nešto od te jedinstvene osobe uspjela "utisnuti u papir". Sigurno godinu dana sam tražila pseudonim, bilo mi je strašno važno kako ću ga nazvati. Teško mi je bilo naći dostojno ime. Ali, čini se da sam dobro odabrala. Da se zove "Slatki", to bi bila komedija, što nije. A Gorki odmah uključuje i "slatki", zar ne? Uključuje oboje, a to upravo jest - život.
Ma, da vam nešto kažem: mi danas uvijek poimamo te ljubavne veze kao seksualne, ali one nisu to. Opasno je to po život - reći da su vođenje ljubavi i seks isto. Vrlo rijetko nam se dogodi to vođenje ljubavi, ali kad ga ima, to je ono jedino što ima smisla bilježiti. Sjećam se jedne priče... Stranac šeta nepoznatim gradom. Zaluta do groblja. Neki kažu da se grad najbolje upoznaje na njegovom groblju. Tumarajući između grobova primijeti da su svi živjeli vrlo kratko. Odlazi do čuvara i pita: "Što se dogodilo, neki veliki pomor? Ili je ovo dječje groblje?" A ovaj odgovara: "Oh, ne. Samo, mi ne bilježimo život godinama od rođenja do smrti. Mi bilježimo samo ono vrijeme u životu čovjeka koje je proveo u ljubavi."
Dakle, to predavanje tijela jedno drugome - to je istraživanje svemira. Nije stvar u tome da se dođe do orgazma. Stvar je u tome - što ti možeš dati, pokloniti, primiti od drugog bića u tim trenucima putem tijela i duše!? Rekla bih da su naši muškarci u Hrvatskoj uglavnom jako opsjednuti tim završetkom, orgazmom. I to je šteta. Ali, mi žene ih možemo poučavati! Naravno, ako su oni suglasni, ako njih to zanima, ako u tome nalaze smisla... Jer, to se vraća, to donosi puno raznovrsnog užitka. Naravno, i puno boli kad dođe do rastanka, ali... onda treba samo izdržati taj rastanak.
Recimo, ima dosta u knjizi o tome kako mi se Arsen "petlja u život". Ne petlja se on samo meni, i ne samo u ono doba kad smo u tim "ljubavnim" fazama... Jednostavno, kad muškarci ne znaju pričati o ljubavi, onda mi žene slušamo - Arsena. Sve vrste ljubavi, eros, agape, filia... - sve su one moguće u svim fazama života i ne ovise ni o kojem ljudskom statusu - materijalnom, obrazovnom, dobnom, spolnom, profesionalnom... za njih nema granica. Ja to i danas svakodnevno vidim, bez obzira na sva ograničenja koja zivotne okolnosti neminovno
donose.
Ja sam protiv svake politike, ne podnosim to što političari rade ni ovom narodu, ni ovoj zemlji koju jako volim, ali reći ću vam nešto. Čula sam da je i Bandić nešto tajno zaljubljen. Ne znam je li to istina, ali mi se ta ideja jako sviđa. Nedavno je bio jedan skup na kojem su bili svi gradonačelnički kandidati, a istovremeno sam i ja trebala predstaviti svoju knjigu. Meni su predložili da mi na početku Bandić pokloni veliki buket cvijeća. Odbila sam jer bi to bilo kao dio predizborne kampanje, a ja ne želim biti dio toga. To su tako rekli Bandiću i odustalo se od toga. Ja vam se, moram reći, malo i stidim svega toga u vezi knjige. I inače, imam neizrecivu tremu, noć prije praktički svake promocije provedem u hitnoj. Tako sam ja i za vrijeme priče na tom skupu promatrala sve sa strane, navirujući se iza jednog stupa. A on mi je pri kraju prišao iza tog stupa nasamo i napravio jednu posebnu gestu - poklonio mi je onaj buket. S riječima: "Najviše cijenim kod vas to što ste uvijek svoji!"
Dugo nakon smrti moje kćeri živjela sam u jednom shizofrenom stanju. U meni su koegzistirale 2 žene: jedna je bila funkcionalna profesionalka, druga je bila majka koja je mislila da se njeno dijete preselilo živjeti na Mirogoj, tamo gdje ima više zraka nego što ga je bilo u našem stanu u Medulićevoj, kako smo se često znale žaliti dok je bila živa. Tako je to trajalo i u doba kad sam trebala ostvariti "Elektru". Pisala sam, ali zapravo nitko nije mogao od mene dobiti jasan odgovor - hoću li ja uopće napraviti tu predstavu ili ne.
Što je unijelo promjenu? Ribič koji mi je redovito donosio ribu dok sam živjela u kućici uz more me pozvao da odem s njim čamcem na vožnju. "To more na koje ćemo se odvesti će biti modro.", rekao je. Nemojte pogrešno shvatiti, među nama nije bilo nikakve muško-ženske relacije, niti ikakve provokacije u tom smislu, barem s moje strane sigurno nije - naime, ja sam u tom smislu tada bila potpuno mrtva - taj dio, ja kao žena, je bio umro zajedno s mojim djetetom, iako sam inače vrlo živa na tom području. Čovjek je samo nekako osjetio što mi treba kao pomoć i na toj vožnji je najjednostavnijim mogućim, neposrednim jezikom progovorio sa mnom o tome. Nemaju svi sreću da im netko priđe s tim. Je li to slučajnost, kao što bi možda tvrdio Kundera, ne znam, ali taj razgovor je bio jedini razlog zbog kojeg sam uspjela donijeti odluku i napraviti "Elektru". Danas mislim da je ona moje najljepše kazališno ostvarenje.
Kako sam preživjela gubitak djeteta? Ne može se reći da sam to preživjela. Nego prije, da sam vremenom postala svjesna sreće koju sam u tih 6 godina života, zajedno sa svojim mužem i drugim djetetom, imala s njom. Dugo mi je trebalo nakon što se dogodilo, 25 godina, da to sve ponovno otvorim i otvarajući ormar sa svim stvarima iz tog doba - dođem do te točke. Na primjer, ja do tog trenutka otvaranja ormara nisam niti jednom pročitala njenu dijagnozu s tog liječničkog papira!...Iz te pozicije sada napokon imam osjećaj da se mogu licem okrenuti ka tome bez straha da će se svom težinom strovaliti na mene i pokazati svima sve što ja ustvari jesam.
I tu se moram vratiti Gorkom. Sveukupno, mi smo bili u vezi otprilike 3 godine. U ovom periodu mi se nismo ni čuli, ni vidjeli, ni uopće znali jedno za drugoga gdje je. Nakon 7 godina je on mene nazvao. Rekao je samo: "Ja sam.", i znala sam da je on. Našli smo se, i razgovarali tada 1 cijeli dan i 1 cijelu noć. Nismo se ni dodirnuli. Ali tek tada sam prvi put povjerovala da je ona mrtva: kad mi je to rekao čovjek koji me volio, i kojeg sam ja voljela. To je bio ključ izbavljenja. Nisu mi pomogli svi lijekovi, bolnice, moj muž koji se brinuo o meni, svi moji prijatelji, ni onaj ribič, ni "Elektra" koja je bila tako silan uspjeh...
Općenito, meni svakodnevnica nije dovoljna za život. Mislim, znam sve što se zbiva društveno-politički, ali to mi nikad nije bilo dovoljno da živim. Teatar mi je uvijek bio pomoć u tome. Ali, u ovom slučaju ni on nije bio dovoljan. To izlječenje dala mi je ta veza. Eto, to je nešto kao "karmička ljubav". On je mogao doprijeti do mene. Tek kad me on pogledao u oči i rekao: "Mani, ona je mrtva.", prvi put su se one dvije žene u meni spojile. Da nije toga bilo, ja bih završila na klinici.
Pisala sam cijelo to vrijeme, svih tih 25 godina, čak i najtežim vremenima, kad sam 4 mjeseca ležala s njom u bolnici na krevetu, neku vrst dnevnika, a imala sam i prepiske s prijateljima. Zapravo sam imala materijal, ali ništa od toga nije bilo pisano s tom sviješću. Tu mi je neizmjerno pomogao Velimir Visković jer me na neki način prisilio da napišem nešto autobiografski. Počela sam iz "zime", pisala sam o svom tadašnjem životu, i poslala sam to svom uredniku da mi odmah kaže valja li išta - da to obustavim ako ne valja. Jer, to je pitanje odluke - vrijedi li nešto ili ne, vrijedi li ostvarivanja "zbog dobra drugih, a ne zbog mene samog" (to je ono kako bi naši
političari trebali razmišljati!).
Ali, nemojte misliti da jest, ma, meni nikad to nije dovoljno dobro! Mijenjala bih, kako ne! Ne u sadržaju, on je uvijek isti - takav kakav jest, ali... doći do te rečenice koja kazuje što u sebi nosiš... to bih stalno mijenjala. Meni u "Profilu" svaki dan kažu: "Mani, samo nemoj opet 'Fališ mi', daj sad nešto drugo!" Ali, ne moraju brinuti, izišle su 3 knjige i sad sam odlučila: završila sam tu priču!
Ljudi kažu da je najstrašniji gubitak - gubitak djeteta za majku. Ali, mi to ne možemo znati, svaki gubitak je gubitak. Svatko ima patnju i svoj križ. Valja poštivati tuđi križ. Mi možemo pisati i izražavati sve svoje emocije, ali onog trenutka kad se postavimo u smislu: "Ja sam patio više od drugih!" - tu smo pretjerali, na to nitko nema pravo. Tu ulazimo u patetiku. Zato je to bilo kljucno pitanje dok sam pisala. Svaki put kad bih poslala dio teksta, prvo što sam pitala bilo je: "Je li patetično?"
Što je meni pomoglo naći pravu mjeru? Prije svega, iskustvo u teatru - ja sam navikla svaku scenu vidjeti u zbivanju, onako kako ona zaista izgleda u vremenu i prostoru dok se odvija. Zatim, film - nevjerojatno
je važna montaža, znati u kojem trenutku učiniti rez. U mom slučaju je važna i glazba. Obožavam šansone. Preko nje je ušao ritam. Pa Marguerite Duras, ne mogu ni reći što osjećam spram nje... strahopoštovanje? I latinsko-američka književnost. Stalno sužavanje rečenice, stalna redukcija, izbacivanje svakog suvišnog epiteta... to me vjerojatno spasilo od patetike.
Ne mislim da na svijetu ima malo ljubavi. Ne mislim da mi, žene i muškarci, u životu imamo samo jednu ljubav. Nego mislim da je ljubav kao pojava u današnjem drustvu rijetka. Pogotovo među mladima, nezrelima, koji obraćaju puno pažnje na formu a da istovremeno nisu svjesni da ih zapravo nitko ne voli i, što je još važnije, da oni nikoga ne vole. I zbog toga mislim da je njena dragocjenost veća i da joj svakako moramo pomoći. Biti u ljubavi je najveći dar koji nam ovaj svemir može pokloniti!
Na kraju da se taknemo i najbitnije teme: pitanja žrtve. To pitanje je uvijek bitno, a pogotovo u ovoj krizi u kojoj ljudi završavaju u kantama za smeće. Zar se majka ne brine o djetetu, zar se ne brine dijete o starom roditelju... posve prirodno? Dok ne dođemo do te ideje da se treba žrtvovati, dotle nećemo proizići. Žrtva je također dio ljubavi.
Hvala vam lijepa, i meni je bilo vrlo lijepo s vama, ustvari - vi ste me izazvale! Ja inače teško govorim o tome, za to mi treba poseban napor u mišljenju i govoru jer to zahtijeva posebnu vrstu davanja. Ali, kad ne bi tako bilo: što biste primili? Što biste primili ako bih vam govorila fraze?
Milana: Ovo večeras je bio govor koji jako puno traži od čovjeka, uživala sam kao na "Elektri" u Zeljovićima, ili kao da s Platonom čitam njegovu "Gozbu", da, ovaj govor će Mani i noćas osjetiti...
