Ljubljenje nečeg gadljivog također je dio inicijacije u svijet bajki, koje nas uče kako svaki događaj može izmaknuti kontroli. Mladići iz manje poznate bajke braće Grimm koji iz puke zabave popnu visokim ljestvama, ukradu Mjesec dok blista nad nekim pitomim gradićem, stave ga u kutiju i po mrkloj noći ga prenesu u svoje rodno selo ukazuju nam da u bajci ne treba biti tesalijskom vješticom da bi se manipuliralo nebeskim tijelima.
Odrasli se pritom mogu tješiti da je Mjesec iz bajke samo komadić žute tkanine na nebu koji je od modroga krep-papira. Sva strašna bića, vještice i vragovi, obične su lutke. Princeze, rekla bi moja kći «ceze», obične su Barbike koje dječja ruka s lakoćom postavlja u šumu od Lego-kocaka i spašava iz nje.
Bilo bi jednostavno da je tako: no naša mašta, koja je uvijek smrtno ozbiljna, ne nalazi neke osobite utjehe u tome što se bajke tako uspješno izvode u lutkarskim kazalištima ili u skučenim uvjetima dječje sobe. Maštu uopće nije briga je li Mjesec krpa, a vještica lutka - ona operira simbolima. I dobro zna što se događa: nešto veliko, ružno i zlo želi upropastiti nešto maleno, lijepo i dobro. Vještica može biti učiteljica ili teta iz vrtića, maćeha ili neka zlonamjerna susjeda s licem crvenim poput mrkve, može biti zli susjed, nasilni član obitelji, stranac, netko tko nas želi ozbiljno raniti: i tjelesno i duševno.
Mračna šuma može biti parkić u kojem se dijete odjednom osjeti napuštenim jer je izgubilo majku iz vida. Ukazujući kako sve može krenuti po zlu, ali na kraju će ipak pobijediti dobro, bajke istovremeno liječe. Njihova ljekovitost poznata je psihoanalitičarima koji ih pričaju svojim pacijentima. Kada bi svatko od nas kad mu je najgore napisao svoju bajku, shvatio bi da mu se kroz nju obraća mudri starčić iz šume i nudi mu rješenje. Jedna od posljednjih prilika odraslima da prigrle bajku i njezine čudesne moći od kojih je preobražaj bundeve u kočiju tek jedna, njihova su djeca. Dijete nema problema s time da shvati kako u drvetu živi zarobljen čarobnjak. Ili da iza malih, niskih prozora nekih kuća u našem gradu žive patuljci. Ili da na stari balkon neke kurije svake noći izlazi duh neke grofice.
Svijet odraslih je poput kamenog dvorca što lebdi na stijeni na poznatoj Magritteovoj slici: okamenjen. Njime ne prolijeću zračni duhovi, morem ne plivaju sirene, nema dvorca na stablu, na dnu mora, u srcu planine...nema vila, patuljaka, trolova, zmajeva, divova...bića koja vidoviti zovu elementalima. Odrasla osoba «zna» da je to što leti mrakom krijesnica, a ne mala vila.
Nema komentara:
Objavi komentar