Pisalo je u recenziji da je besramna. A čim negdje to piše odmah zaintrigira. Besramno je zabranjeno, taboo i to se ne smije, radi se kradom, rumene se obrazi i lice uresi tajanstvenim smješkom - znači idealno za čitanje na putu s posla!
Volim čitati knjige koje ne opterećuju nego nadahnu. Svakodnevica je u zadnje vrijeme tako puna nekih egzistencijalnih briga pa volim u knjigama biti u nekom svijetu suprotnom od stvarnog. Ne čudi me što Petar Pan nije htio odrasti... No vratimo se knjigama. Dakle, za knjigu rekoše:
"Erotski triler koji izaziva noćne more i koji će nesumnjivo šokirati i najbešćutnijeg čitatelja. Susanna Moore je pravi majstor.", The Miami Herald
"Snažan, besraman roman, poput Priče o O.", Joyce Carol Oates
Ne da knjiga nije besramna nego sam se čudom čudila na temelju čega su zaključuili da je to erotsko i besramno? Osim što sam prevarena recenzijama (tko mi kriv kad vjerujem onome što piše), knjiga nema happy end! A ja sam "naručila" happy end jer ga u svakodnevici ne mogu naručiti!
I tako, pročitah oko ponoći zadnji redak te besramne knjige. Ostala sam baš paf. Ne toliko zbog toga na kraju što nije besramna. Nego zbog tog lošeg okusa u ustima koji ostavlja nesretni završetak u knjizi. Pozitivno u tom lošem okusu je da sam se uvjerila u sljedeće što vrijedi za mene:
Stvarnost i svakodnevica su zaista ljepše uz dobro štivo koje me motivira, inspirira i nadahne da više, bolje, jače dišem, živim, ljubim, volim, stvaram i gorim!
Ovaj završetak tako tragičan i krvav me inspirirao na to da više ne eksperimentiram s besramno krvavim završecima koji me ostave prevarenu jer mislim - pa mogla je pobijediti tu zlicu ubojicu, samo malo je falilo da preživi, moglo je sve na kraju biti dobro... Mislim, jasno mi je da je to samo knjiga ali za mene jednostavno nisu neka krvoprolića. Nije stvar slabog želuca nego mi jednostavno ne odgovaraju takve teme. Zašto da čitam knjigu o crnoj kronici kada izbjegavam i takve vijesti (premda ne mogu ništa promijeniti izbjegavala ih ili ne...).
Prijateljica i ja smo jednom otišle u kino gledati Apocalypto jer je povijesni spektakl i najava je bila odlična. Film zaista i jest odličan (pogledajte slike da dobijete dojam klik ovdje) ali pola filma kada su rezali glave koje su padale s 356 stepenica i slično smo držale ruke preko očiju. Uz to smo se toliko trzale svaki put kad bi kakva sjekira, nož, koplje ili nešto slično letjelo od osobe do osobe. Moj želudac podnosi tešku hranu lakše nego teško filmove pune krvoprolića. Jedno je Agatha Christie koja od umorstva napravi takvu intrigu a drugo je krv, krv, krv.
I zato, u svakodnevici koja je puna crnih vijesti i crne kronike, biram knjige koje nisu crne! Dakle, ili besramno ili sa happy endom ili nikako molim lijepo!
Ono dobro što bih istaknula je jedna crtica s kraja knjige koja me naravno i sledila obzirom na sve što joj je prethodilo ali svidjela mi se jer je dramatična:
Postoji jedno istraživanje o govoru umirućih. Ljudi na umoru katkad govore o sebi u trećem licu. Kod mene to nije bio slučaj. Rekla sam: Krvarim. Iskrvarit ću na smrt. A bit ću sretna umrem li prije nego što se on vrati.
Dajte mi moju Jakobovu kapicu mira.
Znate, u podzemnoj nisu objavili cijelu indijansku pjesmu. Samo nekoliko stihova. Ali ja ju znam cijelu.
"Negdje je daleko. Dolazi u sobu. I tu je u krugu."
Ja znam cijelu pjesmu.
Ona zna cijelu pjesmu.Daisy Pozitivka o knjizi: Rezovi, Susanna Moore
Nema komentara:
Objavi komentar