Interludij misli i sjećanja...

Ljeto toplo i svjetlo, sunce se stalno smije i kruži ruku pod ruku s mjesecom noću. Tango u gradu, uskovitlani i plamteći, ples koji traje. Stan se brzo osvaja. Iako je velik, poput poznatog je od prije, svaki je kutak njegov dostupan i blizu ali nekako mračan. Neočekivano mjesto za život u ljeto u kome kao da je život uzeo stanku od samoga sebe i malo ostavio me tako.

Da smo se voljeli manje i nismo davali srce... sjeta me grli silovito i stišće... hej, kakve su to misli... hoću li moći govoriti o tome... hoću li znati. Sjećanja poput živih sjena prolaze vrtom, a kamo. Bršljanov mir posvuda, ruže mirišu i nešto je poput bugenvilije u grmovima. Mačka nečujno prolazi povremenim hodom i gleda me kao da se znamo oduvijek, u daljini lavež pasa koji nas ničime ne uznemirava. Ulica duga, zavojita, daleko od vrta okrenutog kući, i ne postoji dok se njome ne uspinje ili silazi. Automobili su u njoj samo prolazni zvuk, nikad joj nisu bliže.

 Misli su mi nemirne, iz dana u dan možda više, u tom vrtu gdje i ptice tiho lete i cvrkuću, ne mogu pronaći neku točku dužeg mira. U meni je pjesnikinja oživjela još više, razgovara sa životom, teško diše. Ne mogu se usredotočiti i željeti.

Vrelo je ljeto, usijani asfalt, blješteća stakla, sve vapi za morem... nije mi zapisano ove godine nikako, mislim, osim samo nekim slučajem. želja kao sjaj sunca po svim kutovima. Ali, dogodi se. Kad se ne očekuje i ne nada, postane sreća mala. Vrtom prolazi sumrak i zora, smjenjuju se u lakim koracima prirode, koja sa cvijećem stanuje u vrtu. Ljeto prolazi prema jeseni na Pantovčaku...

Chere Lillian

Je li bitno da ljudi shvate vaše pisanje?

Razmišljala sam o tome kako mnogi ljudi ne razumiju što nekome znači pisanje. Kao poznaju te a zapravo ne shvaćaju što tebi znači pisati. Mnogi moji dobri prijatelji to ne znaju. A meni znači puno. Pišem gdje god stignem - na društvenoj mreži, u mobitel, na papiriće (koje redovito gubim ali nema veze), u 356 rokovnika (jer naprosto volim lijepe rokovnike i skupljam ih kao krtica), pišem u neke blokića koji budu pri ruci, gdje god stignem ja pišem jer me to oživljava. Pisanje na društvenoj mreži me inspirira jer ta interakcija, druženje, komentiranje stvara u meni neki pozitivan buzzz koji vodi nečem novom.

Kad me pukne inspiracija jednostavno se pretoči iz mene i nemam granice. Pisanje mi je kao disanje, jednostavno nešto neophodno. Ne mogu to čak ni opisati potpuno, to jednostavno tako je, nema veze gdje ni kad - bitno je da pišem. Čini me sretnom, a kada pisanjem učinim nekoga drugog sretnim moja sreća je veća. Imam ljude koje to moje pisanje veseli i dobiju dnevnu dozu mene - i to veliku dozu.

Zatvorim se tako s knjigama, praznim "listom papira" na ekranu, šalicom čaja od đumbira i sretna sam. Premda ne naiđem na razumijevanje za pisanje od strane poznanika, prijatelja i obitelji pa čak i ljubavi, ja sam sretni čudak koji piše blog i gdje god stigne. Napisati neki post na blogu Daisy Pozitivka zahtijeva vrijeme, prostor a za inspiraciju mi je najlakše. Uvijek se nađu ljudi koji ne shvaćaju ali jesu li oni bitni?

Je li uopće bitno da ljudi shvate vaše pisanje? Je li bitno da nama bitno bude i drugima bitno ili barem da bude shvaćeno, prihvaćeno? Provesti jedno popodne u pisanju ili cijeli vikend družeći se s ekranom i ne vodeći računa o satu i o drugima, fokusirajući se na pisanje, neki ne razumiju ali oni koji su vam bitni znaju. Uostalom, većina pisaca je bila neshvaćena, to dođe valjda prirodno.

Meni je pisanje kao disanje. Ispušni ventil. Gorivo. Besplatno hrani moj um. Da imam puno para, pisala bih po cijele dane i ne bih brinula za egzistenciju koja bi bila osigurana. Bila bih možda pravi pisac, pjesnikinja, koja bi dane provodila u lijepim, dugim svilenim spavaćicama, sretna i raščupana za svojim laptopom i šalicom vruće kave kujući vruće priče... Ovako obzirom da nisam te sreće da sam bubreg u loju, više sam loj i bubreg ali odvojeno, veselim se vremenu koje ulovim pa pišem gdje stignem, pišem tekstove za blogove, pišem priče za svoj gušt i ne objavljujem ih još, pišem po fejsbuku, maštam o pisanju romana, zbirke priča. Inspirira me. Motivira. Diže. Veseli. I to je ono bitno a ne da netko shvati zašto pišem. Pišem jer sam to ja.

Vrijeme za pisanje je vrijeme za vas. Pisanje je druženje sa samim sobom, poniranje u sebe, upoznavanje sebe. Relaksacija tijekom procesa pisanja znači puno. I nije bitno da ljudi shvate što je pisac/pjesnik htio reći - bitno je da pjesnik živi, pjesnik piše, dakle postoji. 

Daisy Pozitivka 

Inspiracija i Pariz...

Inspiracija je čudna biljka, čudnija i od nas samih.  Žena je, kao i nada, vjera, želja, snaga, utjeha, čežnja, zabluda, euforija, ljubav, moć, pa se tako i ponaša prema nama. Iako smo ispisali u sebi što imamo, nekad baš ne ide na papir kao da nas se boji. 

Moj Pariz se stvara od koraka do koraka, od geste do geste, sjećanja, volimo se. Ali, naravno da osjećaji nisu dovoljni i ne mogu biti za sebe dio onog uskovitlanog i katkad uznesenog unutarnjeg svijeta, uznemirenog traganjem za otkrovenjem. Ide pa ne ide, gotovo je kao duga poslije kiše. Hodam, razgovaram, razmišljam, listam stihove, čitam... I da, slušam glazbu. Šećemo tako Patricia Kaas, francuska diva, pjesme njene, i odjednom jedna postane mekom nadahnuća. Kabaret, senzibilitet i žongleri svijeta (les jongluers du monde)... Zastanem, poslušam je, razabirem. Merci chere madame!

Kao da se izlije rijeka i jutarnja ptica, dočekujući zoru u plameno-zagasitim bojama, spletkari sa svojom dušom, vraćam se Parizu. Ne znam, eh, gdje je ljepši i bolji u stvarnosti ili u mojim snovima...

Da, i svakodnevica je žena s kojom je najteže u pisanju, kakve nam sve zna teme nametnuti, da ni Pariz nije dorastao tomu. Sretna sam s tim slikama i mislima, mjestima, ljudima, koji su bogatili svaki moj mali trenutak za trenutkom. 

Pisanje je život i pripovijeda se da bi se živjelo. Samo nekad je misterij i labirint, a otključava se jednostavno, samo kad osjetimo “ono nešto“ i samo naše.

Tekst: Chere Lillian
Foto: Dijana Karabašić

Je li sve što napišemo autobiografski?

Piše Daisy Pozitivka

Ponekad je teško osloboditi se u pisanju budući da se glavni lik i njegove radnje neminovno povezuju s autorom. No to što netko piše o majci koja zlostavlja dijete ne znači da je to majka koja zlostavlja svoje dijete ili je nju netko zlostavljao.

Knjizi treba pristupiti bez upita koji se tiču čije je to iskustvo, je li to lice, misao i djelo pišćevog života. Treba ponirati u način pisanja, opise, detalje, rečenične konstrukcije, kakva je atmosfera, jesmo li se uspjeli uživjeti i je li priča vjerodostojna te kako je to postignuto. Promatrajući svaku knjigu objektivno možemo naučiti nešto korisno. Niti jednu knjigu, svidjela se ona nama ili ne, ne možemo pročitati bez da naučimo nešto novo.

Bez obzira što nešto ima ili nema veze s vama i vašim životom, ako pišete o tome otvoreno, bez suzdržavanja i bez cenzure morate biti spremni na kritiku, "čudne" poglede i osudu. Rijetki ljudi odvajaju djelo od pisca i uvijek će ga povezivati s piscem i smatrati da je iz njegovog iskustva. Ako pišete o ljubavnom trokutu što je tema jedne od mojih "ideja" (namjerno ne kažem romana jer ne znam što će to biti) automatski se pretpostavlja da ste vi u tom romanu. Ako pišete erotski roman možete svakako očekivali pa recimo "zanimljive" komentare okoline. Ako pišete o mračnim temama, ljudi će se pitati što se to s vama događa da tako pišete.

A opet, čovjek koji piše jer mu je to tako prirodno poput disanja, nužno za opstanak, mora biti slobodan da piše i da prihvati sve što dođe nakon što objavi nešto. Čovjek prihvati pozitivno, negativno, konstruktivno jer to je teret ali i blagoslov pisanja. Sama činjenica da ste hrabri da pišete i djelite s drugima koji to čitaju je divna.

Pisanje je autobiografski premda mi ne pišemo o nekim našim iskustvima. Sve što iz nas izađe automatski je produkt naših misli, osjećaja, snova, želja, strahova, ideja, inspiracija, mašte, naše, ljudi oko nas, poznatih, nepoznatih. Može to biti naša mašta ali na neki način je autobiografski.

Sloboda i Hrabrost dvije su vile pisanja. I zato, pišem jer želim biti dovoljno hrabra da budem slobodna. Najdivniji osjećaj je upravo Sloboda. Ukoliko vas netko ograničava u pisanju, ukoliko niste slobodni, nećete moći dati sve od sebe i osjetit će se u vašem pisanju. Pisati treba bez zadrške, unijeti osjećaje u pisanje i sebe. Svaki put kada pišemo, izlijemo djelić mora inspiracije iz sebe, udahnemo život nekim likovima, nekim pričama.

Bitnije od toga je li nešto na temelju našeg iskustva ili nije, kako će to susjed, susjeda ili naši prijatelji na društvenim mrežama shvatiti je da ostanete slobodni i pišete jer ima li nešto divnije za zaljubljenika u riječi nego pisati...

Noćas je mjesec pao u moj vrt...

Isječak iz novog romana Nesveto trojstvo, Milana Vuković Runjić

3. NOĆAS JE MJESEC PAO U MOJ VRT

U ponoć je taksijem krenula kod gospođe Hermine. Sva sreća što su ove sezone uveli jeftiniju taksi-službu, pa odavde do Samobora možete doći za nekih 80 kuna. Inače bi to koštalo 140. Barem jednom mjesečno odlazila je kod te gospođe, svoje drage prijateljice, bez obzira što je među njima bila vremenska pukotina od kojih četrdeset godina: gospođa Hermina mogla joj je biti baka, ali to nije omelo njihovo prijateljstvo koje je trajalo manje-više cijeli njezin život. Kako su se njih dvije upoznale, za ovu priču nije bitno, recimo samo da je gospođa zalazila redovito u njihovu kuću još dok su joj tata i mama bili živi. Anita ju je pamtila valjda još iz vremena kad je Hermina bila “žena u najboljim godinama”, baš kao što je ona bila danas. Vraga su to najbolje godine: s 43, bez muža i djece, žena zbilja ne zna što da započne sa sobom. Osim da sjedne na taksi i ode kod stare prijateljice. Gospođa Hermina zadnjih pet godina odbijala je spavati noću, jer nije htjela umrijeti u snu: govorila je da želi smrti gledati u oči, a ne umrijeti nepripremljena, brkajući scenarij iz sna s putovanjem na drugi svijet. Mučio ju je taj strah još otkad je njezin posljednji suprug umro u snu, premda se to zove “lijepom smrću”. Što ima lijepog u tome da vas jutro obasja mrtvog u postelji, stisnutog u sebe i hladnog? Da vas onaj koji je spavao do vas takne nogom kao mrtvog lutka, a potom vrišteći ispadne iz kreveta? Turobni zadah smrti doista se nikako ne uklapa s jutrom, kavom i kroasanima. Umrijeti treba popodne, točnije, u sumrak, govorila je Hermina, sjedeći pred zrcalom, tako da ti zadnji pogled padne na vlastiti odraz: “dobro se pogledaj”, da ti kaže, “jer ovo ti je posljednji put”. “Tvoje oči možda su bile kao ljubičice, ali sada je to svejedno, jer preko njih će se navući mrena smrti.” Doista, gospođa Hermina imala je do dana današnjega tamno-ljubičaste oči, kojima je uznemireno gledala oko sebe. Nekada bi, u gluho doba noći, pozvala Anitu k sebi na čaj i kolačiće, praveći se da je to normalno i građansko doba, ne pitajući nikada da li ju je možda svojim pozivom izvukla iz kreveta. “Noćas je Mjesec opet pao u moj vrt”, rekla bi joj, “i voljela bih da ga skupa gledamo.”

Bilo je još starijih ljudi u Anitinom životu. Izvjestan je broj godina provela s tridesetak godina starijim gospodinom u tajnoj vezi. Odgovaralo joj je to, jer gospodin je bio bogat, a ona nije bila romantična. Nije imala potrebe za zaljubljivanjem, ali na skupe je darove bila osjetljiva. Veza bi potrajala do dana današnjega, što se Anite tiče – gospodin i tako nije bio odavde, pa su se viđali najviše jednom mjesečno – da on nije odjednom postao škrt. Počeo joj je prigovarati da ga puno košta, da na njihovim putovanjima bira uvijek najskuplje hotele i restorane i to u Parizu, Veneciji, Beču ili Milanu, da joj kupuje uvijek najskuplje stvari, a nikada na rasprodaji. To posljednje bilo je krajnje uvredljivo, jer nikada Anita ne bi upirala prstom u neki komadić odjeće, već bi gospodin sam sugerirao u čemu bi je rado vidio na večeri, pa bi joj to i kupio. Isto tako, on je uveo običaj luksuznih hotela i tvrdio da novac nije problem, pa ju je doista neugodno iznenadilo kada se razotkrilo da je on zbrojio svaki novčić kojeg je od početka veze potrošio na nju. Odjednom je zvučao poput starog škrca iz Moliereove komedije: skvičao je o tome kako mu je iscijedila novčanik, kako ga je tijekom godina orobila. Jer bogatom čovjeku jedina je stvarnost njegov novac, drugo mu je sve iluzija. Kao žena s privatnom zubarskom praksom ona nije toliko oskudijevala da bi trebala slušati takve gluposti. Sakupila je sve darove koje joj je kupio, bilo je tu krzna, kaputa, kostima, svilenih bluza, nakita kojeg joj je poklanjao za obljetnice, spakirala to u nekoliko kutija i poslala mu ih na kućnu adresu. Mora da se divno proveo kad mu je žena to otvorila. Nije je bilo briga. Više mu se nikada nije javila, a kako ni on nije bio neki osobiti emotivac, nije se poput sjene stvorio pred njezinom kućom i molio je neka mu se vrati. Eto kako je provela zadnjih desetak godina: možda je to bilo izgubljeno vrijeme, zbog kojeg nije imala muža ni djece.

Kako bilo, ona je sama odabrala takav život.

Sada bi joj se dogodilo da se vikendom sama zaputi u šetnje šumom, jer većina je njezinih prijateljica bila okupirana brakovima, one razvedene bile su pretužne da bi razgovarale o bilo čemu osim o porazu, pa ju je druženje s njima umaralo, a s muškim prijateljima uvijek bi u zraku lebdio nekakav krevet, što ju je umaralo još više. Gospođa Hermina jedina joj nije išla na živce: s Liz Taylor nije dijelila samo ljubičaste oči, već i mnoštvo brakova, koji su svi već odavno završili smrću bračnog partnera, a trenutno je živjela s četiri egipatske mačke bez repa koje su nosile imena faraonesa: Nefertiti, Hatšepsut, Tija, Kleopatra, s time da bi Tija svako malo odlutala, pa gotovo da i nije živjela kod Hermine. Samo, što se sve može dogoditi egipatskoj mački bez repa u samoborskoj noći pokvarenih mačora? Hermina se nije usudila ni misliti na to, ali Tija bi se uvijek nekako vratila, premda sve umornija i razočaranija u život. Živjela je gospođa Hermina u šumi plavih hortenzija koje bi svakog ljeta pretvorile njezin vrt u nešto metafizičko, onostrano, pogotovo kada bi stigao Mjesec: a taj bi baš kod ograde gospođe Hermine pao na najniže grane, te se činilo da se spušta u grm hortenzija. Lijep prizor, pogotovo kada se motri s terase sa šalicom čaja u ruci. Zelenog, od kojeg se čovjek lijepo razbudi.

Baš su se vozili Starom samoborskom cestom, kad je iz tmine pred njih izletio taksi iz stare garde, one skupe, koja je donedavno suvereno vladala našim cestama. Iz auta je izišao ljutiti mlađi muškarac: “vama je zabranjeno voziti izvan Zagreba”, vikao je na njenog vozača, “vi morate igrati prema pravilima”. “Ali, gospodine dragi”, uključila se Anita, nakon što je otkrila da se njezin vozač ukočio od straha: “on vozi tamo gdje ja hoću, na moj zahtjev može me voziti i na Mjesec, ako treba.”

“Ma neka vas vozi kamo hoće, ali ne preko ruba Stare samoborske!” uzvikao se ovaj tip na cesti. “Ja vas osobno neću pustiti da prođete.” “Glupost”, rekla je Anita i pogledala svog vozača: “molim Vas, nastavimo s vožnjom”. Uvukavši glavu u ramena, čovjek je poslušno stisnuo papučicu gasa. Zašto je baš takva kukavica, pitala se Anita, pa što mu ovaj drugi može. Zaobišli su onog kretena koji je i dalje stajao nasred ceste i prijetio im. Hrabro su nastavili dalje, ne znajući da ih cijela vojska pobješnjelih taksista vreba kod Hoto-vila na pola puta do Samobora koji će nahrupiti na njih poput horde demona, te ih rastočiti u rijetkom noćnom zraku, tako da od njih neće ostati ni svjetlucava taksi-reklama. A gospođa Hermina? Ta će noćas sama motriti Mjesec u kutu svoga vrta.

Začudit će se samo kad na njegovoj blijedoj površini ugleda sićušan taksi i svoju dragu prijateljicu...

3. dio isječka romana

2. dio isječka romana  

1. dio isječka romana

Nastavak romana Nesveto trojstvo

Milana Vuković Runjić, roman Nesveto trojstvo

SESTRE PUTUJU DALEKO

Njih dvije oduvijek su živjele isto. Najprije je kuća bila stara, a one su bile mlade. Onda je kuća bila stara, a one sredovječne. Naposljetku su njih dvije stare živjele u staroj kući. Savršeno brz i bezbolan proces. Možda je u nekim trenucima, između mlađe i starije dobi, postojao neki plan o bijegu iz kuće. Bilo je nekih drhtavica pod plahtama, nekih odluka o tome kako se neće valjda žive zakopati ovdje. Ideja o promjeni, prilično apstraktnih. Od vjenčanja su lako odustale, u strahu da se u njihovu kuću ne nasele neki fakini, a i nije bilo mnogo prosaca. Zašto? Jedna je sestra nekoć bila lijepa, a druga u najmanju ruku zanimljiva izgleda. Perivoj oko kuće bio je propao. Glave nekoć dopadljivih kipova virile su iz nepodrezanog grmlja na šaljiv način, govorile su. I dalje, sjedile bi pod suncobranom i pile limunadu po cijelo ljeto. Suncobran je bio muzejski rekvizit. Kao i prastari bicikl s velikim prednjim kotačem kojeg su skrivale u garaži. Jedna je sestra radila, a druga je cijeli život poboljevala. Nisu to bile neke ozbiljne bolesti, ali dovoljno da čovjek svaki dan iz nekog razloga ostane u krevetu. Možda je dijagnoza bila lijenost. Ali, zaposlena sestra o tome nije razmišljala. Naravno da se s jednom plaćicom drveni ljetnikovac nije dao održavati. Prije sedam-osam godina, još dok su živjele od te tanke plaće, a ne od mirovine i rasprodaje starih slika i knjiga što bi ih nedjeljom iznijele u vrt i čekale kupce, pojavio se na njihovim vratima neki takozvani producent i režiser TV-sapunica i ponudio milijun eura za kuriju i perivoj. (Bio je to krimos koji do svog novca nije došao nikakvim legalnim putem, već pljačkom, ali to je bila sudbina svakog bogatog Hrvata). Nije to bilo tako mnogo novca s obzirom na količinu zemlje, ali s tih milijun eura one bi se sredile. Jednoj je sestri sređivanje značilo put u Grčku i život u nekoj minijaturnoj bijeloj kućici na moru. Drugoj je sestri sređivanje značilo komforan život u centru grada, gdje su dućani, kafići i bolnice na dohvat ruke. Ostale su pod svojim suncobranom, u svom crvotočnom raju koji bi im se svakog trena mogao srušiti na glavu. Pomalo nestvaran život, rekao bi neki promatrač – ali kako ga promijeniti?

Svaka je sestra u sebi krivila drugu za tu odluku. Svaka je od trena kad im je producent pokucao na vrata počela sanjariti o sređivanju naspram ovom životarenju. A dobro su znale da više neće biti takvih ponuda. Naša je ulica svima van ruke, rijetko tko u nju zaluta – zanemarimo li relativno uredan protok pacijenata u zubarice Anite, što je prilično neobjašnjivo. Valjda se oglašava putem Interneta. Kako sestre nisu znale ništa o Internetu, nisu se mogle ni oglašavati preko njega. A i što bi oglašavale: Dvije starice u staroj kući. Na prodaju. A tko bi kupio sestre i tu kuću? Čehov, eventualno, da je živ. Osim što nisu upoznale Internet, sestre nisu imale ni mobitele, što ih je činilo demodiranim, čak i u odnosu na ostatak starije populacije, a nisu imale, kad malo bolje razmislimo, ni digitron. Ali, neke stvari koje su imale u kući bile su antikne, divne i nepotrebne, poput starih posuda za izmet, koje su pripadale grofici kojoj je pak pripadao Vrapčanski odvojak ili dobar dio njega. Popucale cijelom dužinom porculanske unutrašnjosti, izgledale su poput starih, izblijedjelih gljiva, kakve su rasle po rubovima njihova vrta.

Jednog je jutra mlađa sestra, Klementina, ona od čije su mirovine živjele, rekla drugoj, Roberti: “Mi moramo doći do nekakvog novca. Ovo više nema smisla. Penzija nam traje tjedan dana. A onda?” “Onda ništa”, rekla je Roberta, koje je bila simpatično jednostavna uma. Ili je, jednostavno, bila dovoljno stara da se ne uzrujava previše. “Znam, ali što ćemo jesti idući mjesec?” bila je uporna Klementina. “Prodat ćemo grofičine kible”, rekla je Roberta, “to će biti dobar posao”. “Sigurno”, ljutila se Klementina, “ljudi će stajati u redu da ih kupe.” “Ja ne moram toliko jesti”, rekla je Roberta. “Meni su dovoljne i dvije jabuke dnevno”. “I tako si se sva osušila, Robi”, tužila se Klementina. “Izgledaš kao mumija”. “Pa što fali mumijama”, rekla je Robi. “Svi im se dive”. Klementina je znala da su njihovi životi poput rođendanskih svjećica: trajat će dok bog ili vrag, ovisi tko je slavljenik u njihovom slučaju, ne puhne u njih. To može biti danas, sutra, bilo kada. One nisu učinile ništa loše u svojim životima, ali za njima nema ni dobrih djela. Možda bi sada, na kraju, trebalo poduzeti nešto što bi pomoglo i njima i drugima. Recimo, silno se obogatiti, a dobar dio tog novca ostaviti siromasima. Zajedno s ljetnikovcem i perivojem. Nešto malo novca iskoristiti za sebe, naravno. Pitanje je samo, koliko malo. Otprilike, onih milijun eura koje im je rečeni producent ponudio. Klementina se s takvim mislima penjala na tavan. Tamo je tek bilo vruće i prašno i sparno i – staro. Nikada nisu bacale stvari s tavana, premda su se i ovdje obilježavali dani krupnog otpada. Znala je da posjeduje talent kao i još neki iz ove ulice. Zašto da ga ne iskoristi za oportunističke ciljeve. U kutijici s nakitom iz Pariza kojeg nikada nije nosila, ali ga nije ni prodala, ležao je visak – sitna stvarčica, stožac na zlatnom lančiću. Karakteristika je viska bila da se okreće u smjeru kazaljke na satu ili obratno od nje, što, s obzirom na onoga tko ga drži u ruci, znači “da” ili “ne”. Zavrtite visak nad 39 brojeva– i, doznate brojeve koji će biti izvučeni na lutriji ove srijede. Visak sve zna. On je pogodio razne stvari u njihovim životima. Zato su ga i škartirale – iz straha da im ne odredi datum i sat smrti. Takve stvari čovjeka ne vesele. Možda joj se učinilo, ali visak kao da je zadovoljno poskočio kad ga je uzela u ruku. Vrtio se kao lud na svom lančiću. Okretala je 39 stranica knjige koja joj je prva dospijela pod ruku – bio je to Kolos s Rodosa, te gledala reakciju viska. Zavrtio se ravno sedam puta. I to nad brojevima stranica 3, 7, 10, 18, 26, 32, 37. Imala je dobitnu kombinaciju. Ovaj tjedan se igralo na iznos od dvanaest milijuna kuna. S papirićem u džepu na kojem su pisale znamenke spuštala se niz stepenice. Je li to prelako zarađen novac? Moralne dvojbe redovito bi je paralizirale: i premda se tješila da bi i tako dobar dio tog novca darovali djeci bez roditelja, a možda i nekim siromašnijim susjedima, i dalje je znala da bi barem sedamdeset posto dobiti zadržale njih dvije. I što to onda znači, darovati tri, a sebi ostaviti devet milijuna? Ili, neka daruju šest, a sebi ostave šest. Šest nije dovoljno. To nije ni za sređivanje ove, a kamo li za kupnju nove kuće na Rodosu. Niti bi od toga Robi mogla kupiti veliki stan na Zrinjevcu za kojim toliko pati. Možda bi poštenije, ili barem iskrenije bilo da zadrže cijeli dobitak. Ne trebaju glumatati da su posebno meka srca, kad nisu. Klementinu je više mučio onaj strogi, kantovski moral, prema kojem je čovjek dužan pomagati drugim ljudima, ne zato što u tome uživa, već zato što mora. A što ako ne mora? Možda je dovoljno pustiti suzu nad onima kojima je teško. Suze ništa ne koštaju.

Već do suncobrana, Klementina je donijela odluku: ona i Robi zadržat će svih dvanaest milijuna. Otišla je u susjednu, prometniju i naseljeniju ulicu gdje je zaokružila brojeve na srećki i odahnula. Važno je biti na čisto sa sobom. Bilo je sparno, lipanjsko popodne. Po običaju, sjedile su u vrtu, do njih vrč limunade u kojem se led odavno rastopio. Netko im je jednom davno rekao da vitamin C, kojeg najviše ima u limunu i zelju, produžuje život. Stigla je još pomisliti kako je svraka koja šeta njihovim travnjakom zapravo crni galeb i da nije bilo tako loše sjediti ovdje svakog ljeta. A onda je počeo san, Klementina je to odmah znala, no bojala se: u njihov perivoj spustio se bešumno i neopisivo brzo NLO. I to ne bilo kakav, već svojevrsni svemirski taksi. Mala bića iz broda iskočila su na travu i dokotrljala se do njih dvije. Povest će ih, predložila su na lošem hrvatskom, na Mjesec. “Zašto”, pitala je Klementina. Zato što su platile. Svih dvanaest milijuna kuna koliko košta program Zemljani na Mjesecu. Ali one su imale neke druge planove, pobunila se, kuću na Rodosu, stan na Zrinjevcu, možda čak i uređenje ovog ljetnikovca. Žao im je, rekli su, uplatile su danas popodne, mogu joj pokazati potvrdu. Nevoljko, Klementina i Robi krenule su prema velikom tanjuru koji je ponešto podsjećao na izvrnutu kiblu pokojne grofice. Nije baš da su ih tjerali puškom unutra, ali nisu otišle s entuzijazmom. “Ne borave li mrtvi na Mjesecu”, pitala je Robi dok su se vrata letjelice za njima spuštala. “Glupost. Ovo je san”, rekla je Klementina. “Pa mi nikad nismo željele putovati na Mjesec. Nismo mi kao onaj splitski biznismen Buljubradić što je želio pobjeći od svoje žene na Mjesec.” “Tim više”, rekla je Robi. “Možda je ovo metafizičko putovanje”. “Kažem ti da je san”, rekla je Klementina, već kad su se uzdizale u golemoj kibli prema blijedom srpu koji se prigodno ukazao na nebu. Domaćini su im ponudili limunadu. Bila je čudna okusa. Kako i ne bi kad limunovi, oni pravi, sigurno ne rastu na Mjesecu. “A koliko će trajati ovaj san?” pitala je Robi. “I zašto smo zajedno u njemu?”

Sve su to teška pitanja, bez odgovora.

Svakako, stare blizanke iz Vrapčanskog odvojka koje nisu dobile dvanaest milijuna kuna na lotu, umrle su istog trena, što su, onako nerazdvojne za života, sigurno priželjkivale.

Prethodne isječke romana pročitajte na:
2. dio isječka romana
1. dio isječka romana

 

Druženje sa Slavenkom Drakulić

Ksenija, 2. siječnja 2013.

Svim čitateljima našeg bloga neka je sretna nova 2013!
Prije gotovo mjesec i pol smo se u Klubu družili sa Slavenkom Drakulić. I kako njenim djelima pristupam oprezno i s određenom dozom straha, tako mi je dugo trebalo da se uhvatim osvrta na druženje s tom, za mene, velikom spisateljicom i novinarkom. Povod druženju je između ostalog bila i Slavenkina nova knjiga „Optužena“.

Kad govorim o Slavenki, moram se vratiti u djetinjstvo i moj prvi susret s njenim knjigama, točnije prvo s „Hologramima straha“, koje je čitala moja mama i kasnije s „Mramornom kožom“. Tada to nije bila literatura primjerena mojoj dobi, no mama je puna dojmova komentirala da su Hologrami straha prikazali iskustvo kakvo je i ona prošla te kako je riječ o velikoj spisateljici . Te sam riječi zapamtila i tu je Slavenka dobila za mene poseban status.

Godinama kasnije sam čitala „Frida ili o boli“. Prije toga sam pogledala film sa Salmom Hayek i iako možda spisateljici ne bi bilo drago to čuti, njena knjiga mi se jako dobro nastavila na sam film, u kojem me posebno dojmila glazba.

Slavenka se u svojim djelima bavi tzv. teškim temama: operacije, bolesti, smrt, ubojstva, loši odnosi majke i kćeri, silovanja…I zato, iako ne zazirem od navedenih tema, sa određenom dozom strahopoštovanja, krećem u čitanje. „Optuženu“ sam počela čitati. Stil je jednostavan, čitljiv i jasan. Izmjenjuju se glasovi male petogodišnje djevojčice i odrasle žene u čijem se balansiranju spisateljica iznimno dobro snalazi. Svakako preporuke za čitanje, ako baš u potpunosti ne zazirete od navedene teme.

Slavenka Drakulić je u prvom redu novinarka, no kaže da su novinski tekstovi limitirani za potrebe obrade određene teme. Takve teme ona obrađuje u svojim romanima. I sama kaže: „Novinski tekst kontroliraš, dok tekst romana ne možeš do kraja kontrolirati“.

Zvuči pomalo strogo dok govori o pisanju, ali daje konstruktivne savjete citirajući K. Čapeka:

•        Pisati o običnim stvarima na novi način
•        Pisati o novim stvarima na stari način (novinarski)

Druženje završavamo lijepim mislima o pisanju: bitno je pisati svaki dan (uh, većini nas jako teško, ja kažem), umjetnici su hodajući akumulatori i na kraju se bitno udaljiti od svog teksta.

Obećala je ponovno nas posjetiti, a mi smo se puni dojmova otisnuli svatko u svoje više ili manje spisateljske živote.