Je li sve što napišemo autobiografski?

Piše Daisy Pozitivka

Ponekad je teško osloboditi se u pisanju budući da se glavni lik i njegove radnje neminovno povezuju s autorom. No to što netko piše o majci koja zlostavlja dijete ne znači da je to majka koja zlostavlja svoje dijete ili je nju netko zlostavljao.

Knjizi treba pristupiti bez upita koji se tiču čije je to iskustvo, je li to lice, misao i djelo pišćevog života. Treba ponirati u način pisanja, opise, detalje, rečenične konstrukcije, kakva je atmosfera, jesmo li se uspjeli uživjeti i je li priča vjerodostojna te kako je to postignuto. Promatrajući svaku knjigu objektivno možemo naučiti nešto korisno. Niti jednu knjigu, svidjela se ona nama ili ne, ne možemo pročitati bez da naučimo nešto novo.

Bez obzira što nešto ima ili nema veze s vama i vašim životom, ako pišete o tome otvoreno, bez suzdržavanja i bez cenzure morate biti spremni na kritiku, "čudne" poglede i osudu. Rijetki ljudi odvajaju djelo od pisca i uvijek će ga povezivati s piscem i smatrati da je iz njegovog iskustva. Ako pišete o ljubavnom trokutu što je tema jedne od mojih "ideja" (namjerno ne kažem romana jer ne znam što će to biti) automatski se pretpostavlja da ste vi u tom romanu. Ako pišete erotski roman možete svakako očekivali pa recimo "zanimljive" komentare okoline. Ako pišete o mračnim temama, ljudi će se pitati što se to s vama događa da tako pišete.

A opet, čovjek koji piše jer mu je to tako prirodno poput disanja, nužno za opstanak, mora biti slobodan da piše i da prihvati sve što dođe nakon što objavi nešto. Čovjek prihvati pozitivno, negativno, konstruktivno jer to je teret ali i blagoslov pisanja. Sama činjenica da ste hrabri da pišete i djelite s drugima koji to čitaju je divna.

Pisanje je autobiografski premda mi ne pišemo o nekim našim iskustvima. Sve što iz nas izađe automatski je produkt naših misli, osjećaja, snova, želja, strahova, ideja, inspiracija, mašte, naše, ljudi oko nas, poznatih, nepoznatih. Može to biti naša mašta ali na neki način je autobiografski.

Sloboda i Hrabrost dvije su vile pisanja. I zato, pišem jer želim biti dovoljno hrabra da budem slobodna. Najdivniji osjećaj je upravo Sloboda. Ukoliko vas netko ograničava u pisanju, ukoliko niste slobodni, nećete moći dati sve od sebe i osjetit će se u vašem pisanju. Pisati treba bez zadrške, unijeti osjećaje u pisanje i sebe. Svaki put kada pišemo, izlijemo djelić mora inspiracije iz sebe, udahnemo život nekim likovima, nekim pričama.

Bitnije od toga je li nešto na temelju našeg iskustva ili nije, kako će to susjed, susjeda ili naši prijatelji na društvenim mrežama shvatiti je da ostanete slobodni i pišete jer ima li nešto divnije za zaljubljenika u riječi nego pisati...