Inspiracija i Pariz...

Inspiracija je čudna biljka, čudnija i od nas samih.  Žena je, kao i nada, vjera, želja, snaga, utjeha, čežnja, zabluda, euforija, ljubav, moć, pa se tako i ponaša prema nama. Iako smo ispisali u sebi što imamo, nekad baš ne ide na papir kao da nas se boji. 

Moj Pariz se stvara od koraka do koraka, od geste do geste, sjećanja, volimo se. Ali, naravno da osjećaji nisu dovoljni i ne mogu biti za sebe dio onog uskovitlanog i katkad uznesenog unutarnjeg svijeta, uznemirenog traganjem za otkrovenjem. Ide pa ne ide, gotovo je kao duga poslije kiše. Hodam, razgovaram, razmišljam, listam stihove, čitam... I da, slušam glazbu. Šećemo tako Patricia Kaas, francuska diva, pjesme njene, i odjednom jedna postane mekom nadahnuća. Kabaret, senzibilitet i žongleri svijeta (les jongluers du monde)... Zastanem, poslušam je, razabirem. Merci chere madame!

Kao da se izlije rijeka i jutarnja ptica, dočekujući zoru u plameno-zagasitim bojama, spletkari sa svojom dušom, vraćam se Parizu. Ne znam, eh, gdje je ljepši i bolji u stvarnosti ili u mojim snovima...

Da, i svakodnevica je žena s kojom je najteže u pisanju, kakve nam sve zna teme nametnuti, da ni Pariz nije dorastao tomu. Sretna sam s tim slikama i mislima, mjestima, ljudima, koji su bogatili svaki moj mali trenutak za trenutkom. 

Pisanje je život i pripovijeda se da bi se živjelo. Samo nekad je misterij i labirint, a otključava se jednostavno, samo kad osjetimo “ono nešto“ i samo naše.

Tekst: Chere Lillian
Foto: Dijana Karabašić