Na putu

Autorica: Chere Lillian, članica Kluba kreativnih žena (i muškaraca)

Putovala sam godinu dana, svaki dan - ma, svetkom i petkom - na posao u drugi grad i vraćala se, vlak je bio moja sudbina. Četiri puta u danu na kolodvoru... baš život zna učiniti za nas. 

Toliko nepoznatih ljudi, koji smatraju sami od sebe, da se trebaju nametnuti i nešto uzeti. Kao da je život prolazio bez mene, gledajući me u prolazu i ne zovući me k sebi ako nešto ne napravim za sebe, gotovo i ne dotićući me. Doživjela sam nedoživljeno. 

S najljepšim osjećajima i s onim nesretnima jer sam morala baš tako otrgnuti se. U toj mojoj godini putešestvija, koliko sam puta bila gotovo sama u vlaku, s glazbom i knjigom, razgovarala s prijateljicom (pa, telefoni zbližavaju) i zaista bila s njom dok je drugdje radila (ha, u istoj firmi), pokušavajući utjecati na vrijeme dok sam izbivala. 

Velika kušnja, a iskušenje mojih snova i želja. U svakom tom danu malo smo razgovarale, nasmijale se, bio mi je lakši. Bačena zahtjevom života za opstankom. 

Prošlo je vremena od putovanja tih, godinu dana meni otetih od života, prošlost kakva se dogodi u radu. I dalje smo u prijateljstvu, preobražene, najprije ja a onda i ona, u pravom, nježnom, prijateljstvu, u kome smo se i posvadile i mirile, šutjele, susretale koliko i kad god je moguće, nismo propuštale trenutke ove jer će neki novi doći, otkrivale i slagale se, u kome nema ništa upitno, nejasno i zapleteno. 

Putovanje kao esencija života, mučno i teško, a otkrivajuće i otvoreno. Kako bi moja prijateljica rekla - ja sam uvijek tu

Anima ipsa čudesne pjesnikinje i poezija kao takva

K, 17. veljače 2013.

Rijetko mi u ruke dođe knjiga poezije, a još manje odlazim na promocije vezane uz poeziju. Razveselio me poziv mlade pjesnikinje Andree Pongračić na promociju njene zbirke pjesama Anima ipsa.

Tko još piše poeziju u današnje vrijeme?! Sjetila sam se i A.B. Šimića i njegove antologijske „pjesnici su čuđenje u svijetu“ i osjetila sam potrebu za parafrazom čudesno je što pjesnici uopće postoje.

Nisam znala kakvu poeziju piše Andrea. Je li to neka tugaljiva tematika ili pak sva u zanosu, ljubavna ili nedajbože se obrađuje tema smrti?

Andrea mi je objasnila da je željela pokazati da poezija može biti bez patetike. Tu je odmah pridobila moju pozornost. Promocija je započela i Andrea je čitala svoje pjesme. S vremena na vrijeme publika (tu sam i ja) se nasmijala. Bilo je jako dobro. Jedva sam  dočekala da bijelu knjigu zanimljive grafike na naslovnici imam u rukama.

Andreine su pjesme dojmljive. Ne zazire od teških tema, no o njima progovara na neočekivan način. Detalje svakodnevice, na koje niti ne obraćamo pozornost vadi iz uobičajenog konteksta, ponekad dovodi do apsurda i često začini finim humorom.

Pitala sam Andreu što je inspirira. Ona kaže: sve. I upravo u poeziji je to istinitije nego u prozi. Poezija ima svoja pravila, ali je slobodna. Zakoni vremena i prostora se ne moraju poštivati. Poezija više nego ijedan drugi oblik dozvoljava i oprašta digresije. Mišljenja sam da je i sama interpretacija jako slobodna. Tako će netko među stihovima iščitati i angažirani kontekst. Drugi će biti zaokupljen emocijom, treći će biti pod dojmom forme. Mene osobno fascinira kako se oko malih stvari može raspresti i ispreplesti cijela pjesma, i to tako da bude zanimljivo.

No, zašto kažu da je poezija najintimniji oblik književnog izražavanja? Rekla bih da je sve što izađe iz naše duše intimno. Čim iznesemo svoj stav o nečemu, taj stav će biti nalik tisućama drugih stavova, ali nikada istovjetan. Da, pisanje je intiman čin, a poezija u tome prednjači.

Jedna od meni najljepših pjesama iz zbirke Anima ipsa je Astronaut i Andrea se složila da je objavimo na našem blogu J

Astronaut

Za mene kažu da sam autist.

Jer šutim i ponavljam uvijek iste radnje.

Jer slažem stvari od najveće prema najmanjoj.

Jer vičem kada mi ne daju mira.

A nikada im nije palo na pamet da sam ja astronaut,

jer ne želim biti dio njihova smiješnog svijeta

pa radije odletim tamo, gdje se i bez kisika

može disati.

Andrea Pongračić

Tko nam je, ako je, oduzeo jezik

Ksenija, 10. veljače 2013.

U posljednje vrijeme vode se velike rasprave o korištenju engleskih riječi u svakodnevnom govoru. Naišla sam na relativno svjež naslov na tu temu te iako nisam čitala knjigu, tema me inspirirala i odlučila sam dati svoj skroman doprinos navedenoj problematici sa stajališta govornika nekoliko svjetskih jezika, laika po pitanju jezikoslovlja.

Imamo li problem?

Ne znam je li bih se navedenome približila kao problemu. Svakodnevno sa svih strana smo okruženi engleskim jezikom. Nazivi trgovačkih centara su na engleskom jeziku, nazivi trgovina su na engleskom jeziku, nazivi proizvoda su na engleskom jeziku. Sa malih ekrana na nas utječu serije i filmovi na engleskom jeziku (u zadnje vrijeme i na turskom, ali to nam je pod normalno govoriti jok, dućan, i tome slično), sa radija se ore hitovi mahom američke produkcije. S obzirom na pošast pisane komunikacije putem računala i pametnih mobilnih uređaja, sve se više koriste kratice za neke engleske fraze (nije riječ o nečemu što bi u izašlo u prvom izdanju leksikona engleskih idioma, ali s druge strane zašto ne?!). I u svakodnevnoj poslovnoj komunikaciji, čak i među isključivo hrvatskim govornicima, uvriježeno je pravilo korištenja engleskog jezika. Zaključak: to je normalno.

Vratimo se u prošlost

Birajmo: bliža i dalja povijest. Doba Turaka (ne ovo sada, nego ono od prije više od petsto godina). Spomenula sam već izraze koje svakodnevno koristimo i ne razmišljamo i njihovom porijeklu. Dućan, na primjer. Dekliniramo riječ „dućan“ po pravilima standardiziranog hrvatskog jezika. U čemu je problem, pitat će čitatelj bloga? Možda je prije više stotina godina i bio problem nekom rijetko pismenom dušebrižniku. Možda se tada bojao za integritet jezika, zašto sad ta zla riječ „dućan“. Strašno. Zašto ne trgovina?, vapio je zamotan u gunj u nekoj prestrašnoj noći slušajući zveket mačeva i lanaca.

Bliža povijest. Austro-Ugarska. Ponosno smo svi mi koji razumijemo germanizme u zagrebačkom govoru. Escajg, ausštosati (ne tražite me prijevod navedenog), apšid, forhangi. Ima toga na stotine, ako je i na tisuće. Svaka od tih riječi je iskrivljena, deklinira se ili konjugira koliko toliko u skladu s pravilima književnog jezika, hrvatskog naravno, ili u skladu s pravilima dijalekta. Što je s talijanskim riječima u svakodnevnoj uporabi? Paničarimo li oko toga? Sve nam je to simpatično.

Zašto onda sad pisanje cijele knjige o uporabi engleskih riječi?

Houston, do we have a problem? Parafraza mi je došla sama od sebe.

Možda i da. Ako je jezik gotovo pa osnova jednog naroda, ako to gubimo, gubimo li vlastiti nacionalni identitet? Ili je i ovo samo etapa na evolucijskoj putanji? Možda smo kao narod navikli na servilni i ropski status u odnosu na druge, možda smatramo da je sve što je tuđe, stranjsko bolje nego što je naše. Možda mislimo da smo veće face ako koristimo tuđice. Možda…možda…

Mislim da ovaj započeti proces ne možemo zaustaviti. Nekako se nadam da će se osvijestiti navedena problematika (da, imamo potencijalni problem) i da će porasti svjesnost o važnosti očuvanja jezičnog integriteta. U obiteljima, školama, radnim mjestima, politici…Sretno nam bilo!

Prijateljica

Autorica priče: Marija Blažević Zalokar, članica Kluba kreativnih žena (i muškaraca) 

Ona ima dijete. Lijepog, malog, dvomjesečnog sina. Čini mi se ponekad da to dijete postoji cijeli moj život. Čini mi se da dulje postoji za mene, nego za nju. Cijela jedna vječnost se protegnula otkako je ostala trudna.

Majda ima sina. Drži ga u rukama i izgleda tako skoncentrirano na njegovo postojanje. Doima se odraslo, zrelo. Koliko vidim, ne pati od nikakve postporođajne depresije, koje se toliko bojala. Sjaji onim iritantnim sjajem, svojstvenim za žene koje su upravo postale majke. Taj sjaj će se s vremenom izgubiti. Ovo su vjerojatno posljednji izdisaji tog blaženstva, jer on ima svoj rok trajanja. Nikad nitko nije vidio babu koja sjaji postporođajnim sjajem, pa makar imala osmero djece i petnaestero unučadi. To je jedna od velikih nepravdi prirode prema ženama. Blistaš 2-3 mjeseca, a sav teret majčinstva nosiš cijeli život. Neki bi rekli da i radost majčinstva traje cijeli život. E, sad, o tome ne bih lamentirala, nisam još postala majka.

Ne bih znala reći da li mi je Majda prijateljica. Ona bi rekla da jesam. Ja bih njoj u lice rekla da sam joj prijateljica. Dalje od toga ne bih išla. Učinila sam mnoge stvari koje me kvalificiraju za licemjera stoljeća. Činjenica da ovdje sjedim, u njezinoj kući i gledam blaženi izraz na njezinom licu dok razmišljam o protekloj večeri, svrstava me u najgore ljude koji su hodali zemljom. Ali nemam grižnju savjesti. Nemam.

Vrata od Majdine i Ivanove sobe su blago pritvorena, tek toliko da mogu proviriti i vidjeti njihov krevet. Ivanovu stranu.

Jedna od velikih Majdinih kvaliteta je to što nije pretjerano pedantna, pa je jorgan blago zgužvan. Pogled mi stalno bježi prema tom krevetu i na trenutak se uplašim da će me taj pogled odati. I onda shvatim da to nema logike. Nitko normalan ne bi pomislio da mu prijateljica spava sa mužem, samo na temelju toga što zuri u njegov krevet. Samo bi meni na um mogla pasti takva pomisao, da sam recimo, na Majdinom mjestu. Ne znam da li je to zbog mojih dosadašnjih iskustava s ljudima ili zbog toga što uvijek pretpostavljam najgore i obično budem upravu.

Beba se uspavala i Majda ga odnosi u krevetić. Ja iskorištavam trenutak samoće u njezinom dnevnom boravku i promatram to je mjesto, na koje se Ivan uvijek vraća. Metalna vješalica na koju odlaže svoju maslinastozelenu jaknu kad ulazi u kuću. Upadljivi čupavi tepih po kojem gazi, stol od svijetlog drveta, koji služi samo za ukras, jer uvijek jede u kuhinji. Njegov svijet, njegov stvarni svijet. Onaj koji se broji.

Na trenutak mrzim Majdu. Smatram ju nedostojnom. Dosadna je. Žene postanu dosadne nakon što se udaju i rode. Opsjednute pelenama i kolicima, sve manje sliče na ljudska bića, a sve više na nekakve super strojeve u kojima se skuplja višak emocija koji povremeno eksplodira. Znam da se posljednji razgovor između njih vodio oko boje zida u boravku. Vidim da je sada nježno zelen. Ne vidim da bi bilo išta bolje ili gore da je bilo koje druge boje. Zaškiljim i pokušam zamisliti kako bi izgledao u drugoj boji. Isto. Dosadno, dosadno, dosadno. Ne razumijem zašto bi netko uopće želi razmišljati, a kamoli razgovarati o jebenom zidu. Zar se u to pretvorimo kad postanemo majke, supruge?

Majdu i Ivana poznajem cijeli život. Nismo bili osobito bliski sve do njihovog povratka s fakulteta. Majda je tražila posao, a u mojoj firmi je bilo slobodno radno mjesto. Spomenula sam to, onako usput u razgovoru, dok smo pili kavu kod zajedničkog prijatelja. Pribavila sam joj potrebne informacije o poslu i uskoro je ona dobila namještenje. Ivan i Majda su smatrali da sam joj ja osigurala posao, pa su me počeli smatrati obiteljskom prijateljicom. Istina je bila, zapravo, da je Majda bila itekako kvalificirana za to radno mjesto i da je oduševila direktoricu na intervjuu, pa tu i nije bilo neke moje osobite zasluge. Ali svejedno, postala sam prijateljica, osoba od povjerenja, osoba koju se zove na rođendane, godišnjice i proslave useljenja u nove stanove.

Spontano sam počela proživljavati s njima sve uspone i padove. Bila sam uz njih kad su selili u prvi podstanarski stan, pa u drugi, pa kad su digli kredit i kupili nedovršenu kuću, koju su zatim cijelu vječnost dozidavali i uređivali. A do sad sam nabrojala samo nekretnine. Bilo je puno ostalih stvari, kojima sam kao prijateljica svjedočila i mnogih koje bi rado zaboravila. Bračne svađe, gledano iz oba ugla, jer ni jedno od njih nije imalo ekskluzivno pravo na mene. Ja sam bila prijateljica bračnog para. S Majdom sam odlazila na kave i u kupnju, a Ivan mi je pomogao da položim vozački ispit i vukao me sa sobom kao pratnju predstave u gradskom kazalištu kad god Majda nije mogla ići s njim.

Za jednog heteroseksualnog muškarca, Ivan je gajio neobičnu ljubav prema kazalištu. Zanimalo me da li je imao ambicija postati glumac ili redatelj. Odgovor na to pitanje sam dobila u jedno svibanjsko poslijepodne, dok je ležao na mom kauču na razvlačenje i zurio u strop, ali to je za neku drugu priču.

Sada sjedim u njihovom boravku i promatram sve što on dodiruje svojim tijelom, kada nije sa mnom ili na poslu. Dvije majice su mu složene na fotelji. Majda ih nije spremila u ormar. Crna sam crvenom poprečnom prugom, dugih rukava i svjetlo siva kratkih rukava. Obje su prije tjedan dana ležale zgužvane na podu moje garsonijere, obje su na njemu izgledale božanstveno.

Osjećam njegov miris u njihovom stanu i pokušavam biti sabrana. Pokušavam ne imati onaj blesavi zaljubljeni izraz na licu, jer Majda opet sjedi preko puta mene, blaženo se smješka i priča nešto o probavi malih beba. Kimam glavom sa razumijevanjem. Nakon nekog vremena više i ne pokušavam sudjelovati u razgovoru kojem ne mogu doprinijeti svojim iskustvima.

Razgledam taj prostor, sa zidovima nježno zelene boje i smještam priče koje mi je Ivan pričao na mjesta koja je u pričama spominjao. Fotelja na kojoj sjedi dok gleda TV, stolić na koji je prolio kavu prije tjedan dana, na što je Majda reagirala histeričnim ispadom. Osjećam da je njegov život s Majdom postao stvarniji. Krevet u spavaćoj sobi, koji dijeli s njom, do sada je bio samo apstraktan pojam. Sada ga gledam kroz odškrinuta vrata i postajem svjesna njegovog postojanja. Kad se Ivan odvuče kući iz mog stana, postoji mjesto na koje legne kraj svoje žene. Ja ga nikad ne zamišljam u tom krevetu. To je vjerojatno sustav samoobrane. U mojim mislima on jede za stolom u velikoj kuhinji, gleda TV u dnevnom boravku, popravlja auto u garaži, ali nikad, baš nikad ne leži kraj svoje žene.

Znam da spavaju zajedno, znam da nisu pred razvodom, ali o tome ne želim razmišljati kad on ode od mene. Zato sam odgađala posjet Majdi i bebi. Znala sam da će me boravak u njihovoj zajedničkoj kući podsjetiti na to koliko je stvaran njegov pravi život. Zabilježen je na fotografijama, ovjeren kod matičara, blagoslovljen od svećenika i okrunjen bebom. To je ono što postoji. Stvarno je kao drvo od kojeg su načinjeni okvir i podnica njihovog kreveta. Ja sam ta koja je nestvarna. Ja sam ta koja ne postoji niti na fotografiji, niti na dokumentu. Prijateljica para, sada prijateljica obitelji.

Nikad mi nije bilo sasvim jasno kako smo se Ivan i ja doveli do toga da nekoliko večeri na mjesec provodimo na mom kauču na razvlačenje. Ako kažem da se dogodilo spontano, zvučat će kao klišej, ali je zaista bilo tako. Spontano.

Ivan mi nije bio ljubavnik u klasičnom smislu te riječi. Nikad nije obećavao brda i doline. Nikad nije spominjao da će ostaviti Majdu. Nije hinio razočaranje i zaprepaštenost kada je ostala trudna. Samo je povremeno dolazio i uživao u naši zajednički trenutcima sa neprestanim osjećajem grižnje savjesti. Ja sam ta koju nije ni najmanje pekla savjest.

Pokušala sam pobuditi taj osjećaj u sebi, ali nisam mogla naći razlog zbog kojeg ga Majda zaslužuje više nego ja. Famozna ženska solidarnost postoji samo na papiru i u filmu. U stvarnosti mi hinimo svoja međusobna prijateljstava i međusobno se gledamo sam zavišću ili nadmoći, ovisno o tome s koje pozicije promatramo jedna drugu.

Ja Majdu ne mrzim. Čak mi je bila i draga. Još uvijek je, ali ne dovoljno da se zbog nje odreknem naleta adrenalina koji u meni izazivaju susreti sa Ivanom.

Nisam načistu s tim da li sam zaljubljena u Ivana ili u osjećaj koji u meni izazivaju naši tajni sastanci. Lijepo je imati tajnu. Lijepo je dijeliti je s nekim tko nam se ušuljao u život ne očekujući od nas ništa osim da tu tajnu čuvamo. Neobavezna veza između mene i Ivana ima svoje draži. Nepostojanost je jedna od tih draži. Nepostojanost je ujedno i prokletstvo tog odnosa.

Majda priča o gubljenju kila nakon poroda. Ohrabrujuće klimam glavom i nabacujem floskule kako će to samo od sebe otići. Čula sam da to govore starije žene i ponavljam sve što sam zapamtila od riječi do riječi.

Bilo bi nepravedno reći da se Majda zapustila nakon poroda. Voljela bih da je to istina, voljela bih da barem fizički, Ivan više želi mene. Na moju žalost, ona je ostala predana svom izgledu. Sa istom onom strpljivošću i blagošću s kojom se brine za kuću, sina i Ivana, ona se posvećuje svome tijelu. Ne ispušta konce iz ruku ni u jednom trenutku. Ako izuzmemo nekoliko blažih sporadičnih ispada nakon poroda, Majda ima sve pod kontrolom. Nikad nije zapostavila ni jedan aspekt svog života. Toliko je predana svemu što radi i što je da je to iritantno. Sve u vezi s njom je tako, tako… prikladno.

Ona si nikad ne bi dopustila odnos u kojem smo Ivan i ja. Ona bi odvagnula moguće rizike i užitak koji donosi taj odnos. Objektivno bi zaključila da je rizik puno veći i odustala od takve pomisli.

Ja nisam osoba koja puno promišlja. Djelujem u skladu sa trenutnom emocijom, impulzivno i naglo. Oslanjam se na predosjećaj i udovoljavam vlastitim hirovima, čak i kada je to na vlastitu štetu. Možda je to pravi odgovor na to zašto Majda ima to što ima, a ja nemam gotovo ništa.

Ako bih išta mogla naučiti od nje, onda je to prizemljenost. Ja se zanosim sa idejom tajne i zabranjene ljubavi, a promiče mi da ljubavi uopće nema.

Odlučim otići od nje i tog djeteta koji za vrijeme posjeta nisam ni dodirnula. Nisam željela da postane još stvarnije. Znam da je Ivan još na poslu. Znam da bi mogao navratiti do mene nakon posla i pitati me kako je prošao posjet. Još uvijek ne znam što bih mu rekla. Dobro je prošao za njih dvoje, za njihov brak, za njihovu bebu. Tajna nije otkrivena i njihov je brak još uvijek čvrst i stabilan.

Ivan me smatra boljom osobom nego što jesam. Vjerojatno ostavljam takav dojam. Ako bih priznala Majdi što se događa između nas, nestala bi slika koju on ima o meni. Odlučim da ta nestvarna predodžba o mojoj osobnosti bude posljednje nestvarno što zadržavam u svom životu.

Pogledam još jednom u njihove živote, stvarne i postojeće. Registrirane, zabilježene na fotografijama. Shvaćam da to neće nestati zbog mene. Ni sada ni za deset godina. Majda će pažljivo odvagivati rizike i koristi svakog njihovog postupka i kad im voda dođe do grla, oni će i dalje plivati.

Ja bih rekla da nestajem sa svoje pozicije ljubavnice i razaračice brakova, ali znam da nisam nikada ni postojala. Ništa se ne može mjeriti sa opipljivošću drveta od kojeg su načinjeni okvir podnica kreveta u koji Ivan liježe sa svojim ženom.

Nadahnuće - euforija i ushit ne idu

Autorica: Chere Lillian, članica Kluba kreativnih žena (i muškaraca)

Šiba život sa svih strana, pa sjeti me se uvijek i pronadje. Da me koji put preskoči, to bi bilo nešto dobro. Postoje ljudi koji imaju težak život, takva im je sudbina, bori se on, borim se ja. Nekad se ne vidi kraj, a osjećaj govori da sam na kraju. Nema mira u duši ni duha koji je u miru, pomislim da ni ne postoji, da je jedan lijek samo.

Bila sam na rubu, zapravo jednom nogom u ponoru, i nakon toga sigurno više ništa nije isto. Samo moja želja za Francuskom i Parizom, da se sretnemo makar još jednom, pjesme i prijateljica koja je moj andjeo (svatko od nas
ima andjela), nosili su me prema suncu i zvijezdama.

Sreća nije ni inspiracija ni nadahnuće, u njoj se ne stvara, ona ne lista misli i ne izgovara sjećanja, ne piše. I sad, kad osjećam kao da mi se - opet! - ruši sve, i kad boli, pišem nevjerojatno, samo ide, kao u kakvom snu koji postaje stvarnost

Treća priča o nestajanju

Autorica priče: Marija Blažević Zalokar, članica Kluba kreativnih žena (i muškaraca)

    Ponekad mislim da sam ja inkarnacija Katarine Aragonske. Zapravo, gotovo sigurno jesam. Sve sam učinila ispravno. Barem tako volim misliti. Imala sam sve manire potrebne da ispunim svoju ulogu. Oduvijek sam odgajana za to. Znam da nisam kraljica, ali baš zato, trebalo je biti jednostavnije ispuniti očekivanja. I jebeš mi sve, ispunila sam sve. Rađala, radila, postala omiljena, smješkala sam se rodbini i prijateljima dok mi se lice nije ukočilo. .. sjebala me biologija. Mislim da nije moja biologija u pitanju. Vidiš, pokojni, problem je u vama, muškarcima. Vaša biologija je ta koja traži mlado meso. Vi ste ti koje zavode male kurve, vi ste ti koji imate poremećen sustav vrijednosti.

    Vidiš, ja nisam imala problema sa rađenjem muškog djeteta. To mi je uspjelo od prve i to, hvala na pitanju, izvanredno. Dakle, kuhala sam, radila, pekla jebene kolače svake nedjelje, kuća mi je bila uredna kao apoteka, nisam se nikada zapustila, uvijek sam zadržavala vlastite hobije i interese, nikad nisam previše pitala i uvijek sam bila dobre volje. To ti je recept za održavanje braka. Sva mudrost je sadržana u tome. ipak, u pitanju je biologija. Katarina nije mogla roditi sina. Biologija, kažem ti. Ja nisam mogla izgledati 15 godina mlađe. Opet biologija. Moja priroda me neminovno vodi u starost. Nisam ostarila prije vremena. Dapače, jako se dobro držim. Problem je u Anne, koja se drži bolje ( može roditi muško dijete). Nema veze što ona nije na nikakav drugi način dorasla mojoj ulozi, vaša muška priroda me nemilosrdno zamjenjuje sa lošijim modelom novije proizvodnje. Mlade godine nama ženama daju određeni imunitet. Ako se mlađa žena veže za starkelju, dopušteno joj je puno više nego prethodnici. Histeriziranju i prenemaganju se progledava kroz prste. Čak ih se gleda sa naklonošću. I tu dolazimo do onoga što me najviše ljuti u cijeloj priči. Nije problem u tome što imam toliko godina koliko imam i što je govno, smeće, majmun ( znaš da se inače ovako ne izražavam) diglo sidro ( i tko zna što još) i otpirilo sa mladim komadom. Problem je u meni. Da budem preciznija, problem je u tome što si nikada nisam dopustila mnogo toga što mlada dama uzima zdravo za gotovo.  Ja sam činila sve kako bih savršeno odigrala svoju ulogu. One noći, kada je konj od mog muža objavio da se seli kod svoje 'mlade prijateljice' , ja sam imala u planu peći čokoladnu tortu za njegov imendan. Antunovo je, kao što znaš, usred ljeta, ali nikad mi nije bilo lijeno uključiti pećnicu i prirediti nešto za goste koji su uvijek dolazili nenajavljeni. I tako sam te večeri bez histerije ispratila svog muža u njegov novi život. Moram priznati da sam se morala suzdržati da mu ne pomognem oko pospremanja košulja. Slagao ih je bez ikakvog reda i na način na koji su zauzimale puno više prostora u koferu nego je to bilo potrebno. I danas, kad se sjetim tih košulja, obuzme me želja da ih presložim. Sve sam preboljela, osim tih košulja. kad je izašao sa tim pretrpanim koferom, u kojem bi sigurno bilo još mjesta da sam ga ja slagala, nisam osjećala ništa. Ama baš ništa. Bilo mi žao da jaja propadnu. Vrućine su bile, pa je salmonela iskakala iz svakog kokošinjca.  Bilo mi je, eto žao jaja, više nego mene same.  Obuzela me neka euforija. Sutra su trebali doći gosti. Isplanirala sam da ću im reći istinu. U svojoj maniri, bez drame, bez tuge. Osjećala sam kako vladam situacijom. Imala sam jaja, orahe i čokoladu. Ako ispečem kolač, sve će biti kako treba. I ispekla sam tortu. Prve kore su bile neravne, pa sam ih bacila. Bile su ukusne i savršeno jestive, ali sam ih svejedno bacila zato što su bile neravne, pa sam ispekla nove. Oko 3 ujutro prelila sam čokoladnu glazuru preko savršene čokoladne torte. Nikad u život nisam ispekla bolju tortu. Mogla bih se zapravo, zakleti  da ljepšu nisam ni vidjela. Stavila sam remek djelo na sredinu velikog hrastovog stola i zapalila cigaretu. Prvu te večeri. Malo mi se zavrtjelo u glavi, ali osim toga, osjećaj je bio dobar. Po otvarala sam prozore i šetala s tom cigarom po stanu, ponosna na svoju tortu, ponosna na svoje uštirkane stolnjake i uglancani namještaj. Šetala sam se oko tri minute i osjećala potpuno i ispunjavajuće zadovoljstvo sama sobom. Bila sam u ranim četrdesetima. I danas sam, ako netko pita. Taština nije umrla. Zamisli si, pokojni tu otužnu sliku. Žena u ranim četrdesetima, koju je muž upravo napustio, peče savršenu tortu za njegov imendan. I onda sam jednostavno sjela za stol na kojem je stajala moja predivna torta. Pogledom sam tražila pepeljaru. Nije je bilo na dohvat ruke. Bilo mi je lijeno ustati se sa stolice, pa sam ugasila cigaretu u torti. Točno na sredini svoje savršene torte. Glazura se još nije ni stvrdnula, pa nije ni pucala. Torta je ostala savršena, samo je jedna cigareta bila ugašena u sredini. Onda sam upalila drugu cigaretu. I nju sam ugasila u sredini torte. I treću. I četvrtu. Ostala sam budna dok sunce nije debelo izašlo. Popušila sam oko 2 kutije cigareta i sve sam ih ugasila u torti. Svaku u sredini. Kad sam završila, torta je izgledala predivno. Ne lažem. Žao mi je i danas što ju nisam fotografirala. Neki govnar umjetničar našao bi garant u tome neku poantu. Mislim da bi obišla svijet, ta slika moje savršene torte u sredini izdubljene čikovima. Kada više nisam imala cigareta, otišla sam spavati. Spavala sam cijeli sutrašnji dan. Ako su gosti i dolazili, ja ih nisam čula. Dečki su bili kod tetke na moru. Kad sam se navečer probudila, bila je to prva noć u puno godina koju sam provela sama u stanu. Nisam se osjećala oslobođeno i sretno. Ali nisam bila ni nesretna. Mrzim izraz: 'nije to tako jednostavno'. Sve je jednostavno. Muž me ostavio a sinovi su otišli na more. Zato sam sama. To je jednostavno da jednostavnije ne može biti. Mogla sam na to gledati kao potpunu propast, razlog da proklinjem sudbinu, muža i njegovu ljubavnicu, ali nisam. Mogla sam se osjećati oslobođeno i pokušati ponovno pronaći sebe. Pošto ne vjerujem u self- help priručnike, nisam ni to učinila. Tu se vraćamo na ono zašto sam ljuta na sebe. Zamisli si to. Sama, slobodna, relativno očuvana od izdajničkih znakova koji odaju srednje godine… svijet mi je bio na raspolaganju. I što ja napravim? Oribam kadu. Ozbiljno. Brak mi propada, djeca odrastaju, imam slobodnog vremena na bacanje. Mogu učiniti što god poželim. A ja ribam kadu. Ne volim kad se nakupi kamenca i tako ja ribam kadu. Mislim da je to ribanje odredilo sljedećih nekoliko godina u mom životu. Da sam recimo, otišla prošetati, ili sjela na terasu nekog kafića koji ljeti rade do sitnih sati, sve bi bilo drugačije. Da sam napravila bilo koju stvar koju sam godinama priželjkivala učiniti, a nisam našla vremena, mnoge bi se stvari okrenule u moju korist. Možda bih stekla neke nove navike. Nešto što nije u skladu sa mojim dotadašnjim životom. Nešto samo za mene. Na što me nisu naučili. Možda bih se otrgnula od naučenog i probala nešto novo, postala netko novi. Ali ne, ja sam do današnjeg dana ribala kadu.

    Život bez antuna nije bio nekakva teška promjena. Nije mi se cijeli svijet vrtio oko njega. Imala sam mnoge druge uloge koje sam se naučila ispunjavati, pa mi je njegov odlazak donio i izvjesno olakšanje. Tada mi se nije tako činilo, bila sam već na izmaku snaga. Da se kojim slučajem moj henry nije preselio svojoj anni, bilo bi mi teže balansirati između svih tih uloga i negdje bi nastala pukotina. Možda bih učinila nešto što bi me prikazalo u drukčijem svijetlu. Ovako je moj muž, gonjen svojom prirodom, otišao za mlađom. Svi misle da tu nema moje krivice, pa nema razloga da i ja ne mislim tako.  Nastavila sam biti dobra majka. Svoj posao sam obavljala savjesno. Pekla sam i dalje čokoladne torte, ali više nisam gasila čikove u njima. Šteta, ako mene pitaš.

    Pokojni, žao mi je što si mrtav. Ne žalim tebe, nego sebe. Možda to zvuči sebično, ali molim te, shvati, nisi ti niš' mrtviji od mene. Vidiš, nebrojeni su načini da čovjek bude pokopan. Tvoj je najočitiji, ali nije jedini. Pišem ti, zato što ne mogu nikome živome reći što mi je na umu. Malograđanka sam i bojim se osude okoline. Dakle, ja pišem mrtvom čovjeku kojeg sam poznavala samo iz viđenja. Htjela sam popiti kavu s tobom dok si bio živ. Htjela sam ti reći sve ovo, pa kud puklo da puklo. Htjela sam istresti svoje ludilo pred tebe i vidjeti što bi ti napravio s tim. Trebao si biti moja probna publika.  Razlog zbog kojeg sam odabrala tebe je taj što sam mislila da se ispod tvoje blazirane vanjštine krije jednako ludilo. Ti i ja bili smo najdosadnija stvorenja koja si možeš zamisliti. Ti, siv, kao i tvoje odijelo, miran i nepomičan. Ja, isforsirana do neprepoznatljivosti. Žao mi je pokojni, te kave, koju nismo popili.

    Ja sam do današnjeg dana živjela ovako kako sam živjela. Nekad sam bila ponosna na to što sam uspjela zatomiti sve po čemu sam se razlikovala od drugih. Osobito sam se veselila kad bi nekoga individualnost gurnula u propast. Skrivala sam se iza tuđih očekivanja. Danas mi se, da prostiš, jebe za sliku koju sam stvorila o sebi. Vidiš, pokojni, prikladno je za ženu mojih godina i položaja da čita modne časopise, hekla, odlazi frizeru, ma znaš već i sam. Ono što nije prikladno je guranje čikova u torte, bojanje namještaju u kombinaciju tamno zelene i crvene, slikanje slika koje su više ružne nego lijepe. Ma ne mogu ti sad nabrajati. Ideje dolaze same od sebe, u presudnim trenutcima.

    Prije 4 godine umro mi je otac. Krepao, preminuo, nestao. Još uvijek tražim pravi izraz. ,možda 'napustio ovaj svijet'. Nisam ga mrzila. Nisam ga ni osobito voljela. Otišao je na drugu stranu, vrlo brzo nakon mog razvoda. Sahrana je bila velika. Ljudi su ga uvijek voljeli, barem oni koji su ga slabo poznavali. Mi koji smo mu bili bliski, nama baš i nije bio drag. Nije bio zao ni užasan. Bio je, kako da se izrazim, 'sitna duša'. Nitko u obitelji nije bio bogzna tužan, a pristojnost je nalagala žalost. Nisam se mogla natjerati na plakanje, pa sam se pokušavala sjetiti svih tužnih trenutaka u životu. Oplakala sam tad i razvod i napuštanje i nepravde koje su mi učinjene. Svi su bili puni razumijevanja. Ljudi su mi donosili čaše vode sa šećerom i gurali bijele tabletice apaurina u ruku. Godila mi je pažnja. Kad sam oplakala sve velike traume u životu, počela sam oplakivati male neuspjehe. Oplakala sam sve zagorene ručkove i upropašteni namještaj.

    Imala sam jednom stolić. Mali, za kavu. Bio je boje kave i na njega nije stalo više od šalice i pepeljare. Bio je savršen, jer sam ga mogla staviti kraj kauča umjesto ispred, pa mi je milo lakše dokučiti kavu. Nisam se morala saginjati. Samo sam ispružila desnu ruku, i uzela šalicu. Ma savršeno, kažem ti. Razboljela sam se jednom, dobila sam neku gadnu virozu i Antun je želio biti od koristi pa je po cijele dane hodao po kući sa krpom u ruci. Pojma nije imao o čišćenju, pa je pećnicu čistio sredstvom protiv kamenca, a pločice tekućinom za pranje parketa. Tako je obrisao moj stolić sa varikinom. Uništio ga je. Bila sam ljuta i tužna. Morali smo ga baciti, jer se takav uništen nije uklapao u divni namještaj u stanu. Neko vrijeme sam ga pokušala prekrivati stolnjacima, ali više nije bilo isto. Antun ga je odnio na otpad. Ponudio se da kupi novi, ali nisam željela drugi stolić. Htjela sam baš taj. Kad je tata umro, sjetila sam se stolića. Jecala sam na karminama i ponavljala : ' a bio je tako divan, tako divan'. Svi su mislili da oplakujem oca, a ja sam žalovala za komadom drveta. Izvanredno iskustvo. Žao mi je samo što su ljudi možda pomislili da je tata stvarno bio divan. Nije bio.

    Kada sam bila na dijete, sve što je tata želio je da budem normalna. 'budi  što god želiš, ali se ponašaj normalno'. Ja sam ga slušala. Nije bio neki osobiti autoritet, ali ja nisam znala što bih drugo, nego ga poslušala. Kao što vjernici vjeruju da ih za odlazak u crkvu čeka neka nagrada na nebu, tako sam ja mislila da će moje ispunjavanje očekivanja rezultirati nekakvom nagradom. Završila sam školu, našla posao, udala se..,. vidiš kako sam normalna? Kada sam imala 16, on je ostavio moju savršeno normalnu mamu i otišao živjeti sa debelom sutkinjom koja je skupljala plišane medvjediće. Toliko o normalnosti. Čovjek bi pomislio da će promijeniti stavove i shvatiti da postoje razni putevi kojima čovjek u životu može krenuti. Ali ne. Postao je samo krući u svojim uvjerenjima. Njegov ekces je stvorio potrebu da se ja i brat ponašamo besprijekorno. Morali smo održati ravnotežu između njegovog izbora i onoga što bi se smatralo logičnim i normalnim.

    Ja sam sa osamnaest otišla u zagreb. Tamo sam se oslobodila njegovog utjecaja i počela izlaziti. Družila sam se sa najvećim čudacima koje si možeš zamisliti. Većinom glazbenicima. Jednome od njih, ne mogu mu se sjetiti imena, rekla sam da želim biti plesačica. I to ne bilo kakva plesačica. Željela sam plesati na štangi, vrtiti kukovima, biti pod svjetlima reflektora, mjenjati kostime i nakon nastupa sjediti pred velikim ogledalom u skućenoj garderobi i skidati šminku. Kada sam to izrekla, imala sam osjećaj da sam izrekla najveću istinu o svom životu, o sebi. On me gledao tako skoncentrirano, tako ozbiljno. Nije mu bilo smiješno. Moguće je da mi je taj mladić, kojem sam zaboravila ime bio najbolji prijatelj kojeg sam u životu imala.

    Dok sam bila mlađa, mislila sam da samo odgađam svoju želju. Tako je bilo lakše. Kad sam primjetila prvu proširenu venu na nozi, bilo je kao da me stvarnost opalila po licu. Bila sam 'ovdje i sada', a ovdje i sada, gubila sam mogućnost da budem plesačica. Osjetila sam nalet adrenalina koji me tjerao da nekamo požurim, ali nisam znala kamo trebam žuriti, pa sam požurila u pogrešnom smjeru. Vratila sam se kući. Vrlo brzo sam se udala, rodila djecu i zamrzila vlastiti odraz u ogledalu. Gadile su mi se mlađe žene, sigurne u svoj izgled. Gadili su mi se muškarci koji su njihovu sigurnost nagrađivali pažnjom i odobravanjem. Kada je antun otišao, na meni su bili očiti znakovi propadanja ljepote.

    Imam veliku rupu od celulita na nozi. Točno ispod stražnjice, na desnoj nozi. Kada idem na more svima govorim da je to posljedica puknutog mišića. Svima. Nitko me nikad ne pita za to, ali ja svejedno svima objasnim. Odbijam da ta rupčaga, koja je postala neuništiva, bude znak starenja i propadanja. Ako anne ima glatke noge, to može biti samo zato što nije pala bicikla.

    Plesačice mogu imati ožiljke. Smiju biti oštećene samo izvana. Bilo kakav znak da je njihova mladost počela propadati, čini ih manje privlačnima publici. Ples na štangi je oda ženskoj mladosti i ljepoti. Zato moja rupa na nozi nije rupa od celulita.

    Godinama nisam plesala pred ogledalom. Zamišljala sam kako plešem, ali sam si u mislima dodjelila neko drugo, mlađe tijelo. Kada sjedim na kauču i zamišljam ples, mišići na mojoj nozi se počnu nesvjesno grčiti i noga se pomiče lagani i senzualno. Moja glatka, tanka, duga noga. Savršeno prati ritam u mojoj glavi, sve dok ne pogledam u nju i ne shvatim da senzualni ples gubi smisao, ako tijelo nije lijepo.

    Sinoć sam, pokojni, stala ispred ogledala. Zovem se Katarina. Neobična podudarnost. Skinula sam svu odjeću sa sebe. Nisam je skidala polako i senzualno. Zbacala sam ju sam sebe kao bakica koja se skida za ginekološki pregled. Ne znam kako drugačije da ti to opišem.  Kad sam gola stajala pred ogledalom, mogla sam biti i kraljica, ostavljena zbog dvorske dame i žena u srednjim godinama, ostavljena zbog mlađe. Jedino nisam mogla biti mlada i senzualna plesačica. Pogledala sam svoje tijelo. Dobro sam ga promotrila, na način na koji dugo nisam. Vidjela sam da se moja rupa na nozi razmnožila po bedrima. Proširene vene su saplele plavu mrežu ispod kože. Koža mi je na dodir bila hladna, kao da sam već počela umirati. Ali nekako mi nije bilo mrsko to moje propadanje. Nakon početnog šoka gledala sam svoje tijelo sa više ljubavi nego bi to i jedan muškarac mogao. Normalno bi u toj situaciji bilo da sam se pristojno obukla i otišla ribati kadu, ali sinoć nisam bila normalna. Obukla sam najbolji komplet rublja, misne gaće, kako je govorio Antun i namazala sam tijelo uljem. Takva sam stala pred ogledalo. Stajala sam cijelu vječnost  i nisam znala kuda bih sa sobom. Stajala sam i bila tužna što dugo nisam napravila nešto takvo. Glazba mi je zasvirala u glavi, pa sam odlučila plesati. Po prvi puta nisam plesala na dugim i vitkim nogama. Plesala sam na svojim nogama punim celulita i sa jednom rupom od puknuća mišića. Prvi pokreti su bili stidljivi i nespretni, sve dok glazba nije postala glasnija. Kretnje su postajale slobodnije, a mogu si zakleti da je zrak u prostoriji postao teži. Svjetla su bila uperena u mene. Bila je to moja noć. Vidjela sam sebe onakvom kakva sam željela biti sa 18. zato, pokojni ti nisi ništa mrtviji od mene. Ja sam sinoć umrla u tome što sam na trenutak postala ono što nikad nisam bila.

Arabeska

"Neću moći s tobom na odmor Lili, otac mi je bolestam, ne mogu otići...," rekla mi je prijateljica Jasna, dva tjedna uoči odmora koji smo trebale provesti u Tunisu. Bila sam tužna radi toga, ali nisam odustala od putovamnja. 'Sama, nije najbolje, ali što sad, idem,' kazala sam sebi. Avion samo što nije poletio iz Zagreba, a pomislila sam na trenutak kao da time u susret dolazi mi velika avantura. Ne, zato što se uvijek govori kako je ta mala zemlja u Magrebu mjesto egzotičnih doživljaja, nego sam duboko u sebi osjećala kao da idem iz jednog života u neki drugi. 'Ma, to je samo odmor, smiri se,' rekla sam samoj sebi, iako sam osjećala neki čudan nemir u sebi i osjećaj nedoživljenog koji mi ide u susret. Pokušala sam u dva sata, koliko je let do Monastira trajao, slušati glazbu i čitati, sretna zapravo što idem onamo, gdje sam bila i poznavala sav taj svijet, kao da se vraćam kući na neki način. 

U mirnom letu, odlutala sam mislima na neke trenutke koji su mi se vratili u misli poput valova i potom sam lagano zaspala. Sunce, sjaj kakav je moguće vidjeti samo kad odete tako južno, prošlo je lagano preko moje glave i nagnalo me da otovrim oči. Da, doista, već sam osjećala kao da sam ponovno došla kući. S okusom pijeska, mirisom hibiskusa i bojama bugenvilija, zaronila sam u odmor mirno. Od trenutka dolaska u Tunis, htjela sam samo tišinu, malo zabave, kupanja, i doživjeti nešto što tamo do sada nisam uspjela. S vremenom koje sam odabrala za sebe smjestila sam se u Sousseu, gradu na obali. Iz Zagreba je došlo mnogo ljudi, ali nekako mi nije bilo stalo do druženja s njima, nego me vuklo k upoznavanju onog što nigdje drugdje nema nego u Tunisu. Smještajući se, uz razgovor na francuskom koji mi je jako godio i nekako me osvježio, okrznuo me nepoznati pogled s osmijehom. Nisam ga odmah ni zapazila kraj sebe, kao da me pogladio i stao. Samo sam se osmjehnula i ne gledajući odakle dolazi k meni, malo umorna, htjela sam se čim prije smjestiti u sobu. 'Divno, čuje se pjev ptica pomiješan sa šumom valova, kakav mir,' pomislila sam. 

Nisam se mislila dugo zadržavati u sobi uopće, činilo mi se takvo što povelikim gubitkom vremena. Poznavajući običaje i neka nepisana pravila ponašanja, odabrala sam šetnju, s namjerom da po povratku u hotel popijem čašu vina uz čitanje ovdašnjih novina. Sunce me pratilo cijelo vrijeme, dajući mi dobro raspoloženje. Počela sam misliti na francuskom jer arapski ne znam, a to kao da me oživjelo još više. Osjećala sam se nekako slobodno. Ispunila sam si želju i prije odlaska na spavanje prošetala lijepim, mirisnim hotelskim vrtom s bugenvilijama i hibiskusom uz noćno svjetlo. Tišina je bila tako čarobna da sam čula svoje misli. Odjednom je kraj mene zažuborio francuski nošen nepoznatim muškim glasom: "Madame, uživate u samoći ili vam se mogu pridružiti?" Pogledala sam prilično visokog, tamnog muškarca, svjetlih očiju i velikog osmijeha, malo zbunjeno i polako hvatajući francuske riječi, odgovorila: "Ma ne, ne moram biti sama, šećem a to mogu i u društvu." pridružio mi se osmijehom, i ja sam istog trenutka osjetila neku privlačnost mislima, kao da smo se poznavali odprije. Pomalo čudno, ali preplavila me neka toplina, tamo gdje ima stalno dovoljno. 

"Sami ste ovdje?" "Da, znam da to nije najbolja odluka u arapskom svijetu, ali prijateljica mi je odustala od putovanja, pa sam došla sama." "Sumnjam da biste ostali sami...",osmjehuno se nekako šaljivo i pogledao me iskosa kao da me želi tako upoznati. "No, na odmoru sam i nije problem biti sama," čula sam se kako odgovaram. "Ja sam Christophe." Iz Montpelliera, dodao je. "Lili," "Ah da, Lilian!", smije se. Kako sam izašla u šetnju pa namjeravala u hotelski caffe, rekla sam to i sjedili smo uskoro za niskim stolom, uz čašu vina svakome, arapske kolačiće i voće. Večer je prohujala kao rukom odnešena, ugodna i vedra, u zanimljivu razgovoru, koji nam je ostavio vrijeme za novi susret. Krenula sam u orijentalni obilazak svojim korakom, u medinu i suk - zidine gradske jezgre s tržnicom - opuštena i raspoložena. Nisam namjeravala išta kupovati, tek uživati u malim razgovorima s domaćinima, bojama i mirisima, žamoru. Hodala sam polako ni ne misleći o ičemu posebno, kad me prenu ugodan glas u kome se krio osmijeh: "Lili, drago mi je da sam vas sreo baš ovdje," bio je to moj francuski prijatelj Christophe. "Opet se srećemo...," nasmijala sam se, osjećajući neki val koji raste u meni i širi toplinu. Pružio mi je ruku i ja sam, kao da se znamo odavno, krenula s njime. Tako smo razgovarajući i koračajući zajedno došli i do hotela, upoznavši se hodajući Sousseom i dogovorili se da za dva dana idemo na izlet u četvrti sveti muslimanski grad - Kairouan. A od tada do onda, samo kupanje i šetnje pješčanom plažom. Da, i susret s mojom tuniškom prijateljicom Ahlem, koja mi je u jednom trenutku rekla napola u šali, a napola u zbilji: "Francuz je, čuvaj se Lili..." Gotovo u istom smo trenutku izašli iz hotela Christophe i ja prema autobusu za Kairouan. "Da smo se dogovorili, ne bi bilo tako," nasmijao se ulazeći u autobus i, naravno, sjedajući potom do mene. 

Nismo baš previše razgovarali u vožnji, osjećala sam njegov pogled i blizinu i prejako. Grad tepiha i začina, očaravajući je, izvrsnog ugođaja i s mnogo sjajnih detalja. Blistava vrata u pustinju. Ni Christophe niti ja nismo htjeli propustiti ništa od toga, ali kao da smo se bojali da ćemo negdje izgubiti jedno drugo, pa smo se rukom pod ruku upoznavali s gradom na vratima pustinje. Kad smo dobili sat slobodna vremena, pogledao me nekako ispod oka i smijući se, rekao: "Evo nam malo vremena za nas." "Da," iako nisam znala što mu to baš znači, odlučila sam biti s njime. Odveo me na neko mjesto, gdje mi je izgledalo kao da nema nikoga osim nas. Dopali smo se jedno drugome i privukli snažno odmah, makar to ničime nismo pokazali jasno, samo kao da smo čekali tko će što napraviti. "Vrlo si privlačna i zanimljiva. Ne znam što bih ti jako pametno rekao, osim da mi se dopadaš. Drago mi je da smo ovdje sami," gledao je kao da me vidi prvi put, ali s mnogo manje udaljenosti nego prije. Nasmijala sam se, ne znajući kako on sebe vidi u mojim očima i tražeći miran glas: "Da, i ti nisi loš baš." Oboje smo se nasmijali dotičući se gotovo tijelima, a zaranjajući očima jedno u drugo, usne su nam se spojile. Vrijeme kao da je stalo opet. Ponio nas je vrtlog. Vraćajući se u Sousse nismo mnogo više razgovarali, ruke su nam se ispreplitale zajedno s osmijehom. U hotelu smo se pozdravili kao da bježimo jedno od drugoga. Rekli smo si samo: "Do večere..." 

A nakon večere, sa zvukom ptica i cvrčaka samo, preokrenuo se svijet u jednom trenutku naše strasti i zanosa. Bio je takav naboj među nama, samim osmijehom ushita i zamagljenim pogledom, nismo vatru mogli ni prikriti niti stišati. Usne su nam se stopile, kosa se rukama dala, pripijeni jedno uz drugo osjećali smo se potpuno, gotovo su nam se i trpavice dodirivale toplinom blizine. Dani su prošli u smijehu, poljupcima, zagrljajima, šetnjama, razgovorima, kao da smo godinama zajedno. Dao mi je i više nego sam mogla sanjati. Znali smo da se bliže vrijeme rastanka, ali nismo to nikako željeli prihvatiti. Sunce i more dali su nam vjerojatno neponovljivu ljubav, takvu koja se rodi i bude tad. Rastali smo se zapravo ubrzo - što su dva tjedna - dan prije mojega odlaska iz Tunisa. "Ne znam što bih ti rekao Lili... Nisam ni pomišljao da može biti tako lijepo, kako je nama bilo. Volim te, ali ne mogu s tobom ni ostati niti otići," rekao mi je opraštajući se. "Možda je i bolje ništa!" rekla sam pomiješanom srećom i tugom. Činilo mi se da to nije stvarnost, sve do trenutka kad su me dotakle njegove usne u zagrljaju i osjetila sam jasno da odlazi. Naše su oči govorile 'do novog susreta', samo nismo znali kad i gdje. S nama je ostao miris pistacije, čaja od mente i marmelade od limuna i korijandera.

Chere Lillian