Šiba život sa svih strana, pa sjeti me se uvijek i pronadje. Da me koji put preskoči, to bi bilo nešto dobro. Postoje ljudi koji imaju težak život, takva im je sudbina, bori se on, borim se ja. Nekad se ne vidi kraj, a osjećaj govori da sam na kraju. Nema mira u duši ni duha koji je u miru, pomislim da ni ne postoji, da je jedan lijek samo.
Bila sam na rubu, zapravo jednom nogom u ponoru, i nakon toga sigurno više ništa nije isto. Samo moja želja za Francuskom i Parizom, da se sretnemo makar još jednom, pjesme i prijateljica koja je moj andjeo (svatko od nas
ima andjela), nosili su me prema suncu i zvijezdama.
Sreća nije ni inspiracija ni nadahnuće, u njoj se ne stvara, ona ne lista misli i ne izgovara sjećanja, ne piše. I sad, kad osjećam kao da mi se - opet! - ruši sve, i kad boli, pišem nevjerojatno, samo ide, kao u kakvom snu koji postaje stvarnost
ima andjela), nosili su me prema suncu i zvijezdama.
Sreća nije ni inspiracija ni nadahnuće, u njoj se ne stvara, ona ne lista misli i ne izgovara sjećanja, ne piše. I sad, kad osjećam kao da mi se - opet! - ruši sve, i kad boli, pišem nevjerojatno, samo ide, kao u kakvom snu koji postaje stvarnost
Nema komentara:
Objavi komentar