Treća priča o nestajanju

Autorica priče: Marija Blažević Zalokar, članica Kluba kreativnih žena (i muškaraca)

    Ponekad mislim da sam ja inkarnacija Katarine Aragonske. Zapravo, gotovo sigurno jesam. Sve sam učinila ispravno. Barem tako volim misliti. Imala sam sve manire potrebne da ispunim svoju ulogu. Oduvijek sam odgajana za to. Znam da nisam kraljica, ali baš zato, trebalo je biti jednostavnije ispuniti očekivanja. I jebeš mi sve, ispunila sam sve. Rađala, radila, postala omiljena, smješkala sam se rodbini i prijateljima dok mi se lice nije ukočilo. .. sjebala me biologija. Mislim da nije moja biologija u pitanju. Vidiš, pokojni, problem je u vama, muškarcima. Vaša biologija je ta koja traži mlado meso. Vi ste ti koje zavode male kurve, vi ste ti koji imate poremećen sustav vrijednosti.

    Vidiš, ja nisam imala problema sa rađenjem muškog djeteta. To mi je uspjelo od prve i to, hvala na pitanju, izvanredno. Dakle, kuhala sam, radila, pekla jebene kolače svake nedjelje, kuća mi je bila uredna kao apoteka, nisam se nikada zapustila, uvijek sam zadržavala vlastite hobije i interese, nikad nisam previše pitala i uvijek sam bila dobre volje. To ti je recept za održavanje braka. Sva mudrost je sadržana u tome. ipak, u pitanju je biologija. Katarina nije mogla roditi sina. Biologija, kažem ti. Ja nisam mogla izgledati 15 godina mlađe. Opet biologija. Moja priroda me neminovno vodi u starost. Nisam ostarila prije vremena. Dapače, jako se dobro držim. Problem je u Anne, koja se drži bolje ( može roditi muško dijete). Nema veze što ona nije na nikakav drugi način dorasla mojoj ulozi, vaša muška priroda me nemilosrdno zamjenjuje sa lošijim modelom novije proizvodnje. Mlade godine nama ženama daju određeni imunitet. Ako se mlađa žena veže za starkelju, dopušteno joj je puno više nego prethodnici. Histeriziranju i prenemaganju se progledava kroz prste. Čak ih se gleda sa naklonošću. I tu dolazimo do onoga što me najviše ljuti u cijeloj priči. Nije problem u tome što imam toliko godina koliko imam i što je govno, smeće, majmun ( znaš da se inače ovako ne izražavam) diglo sidro ( i tko zna što još) i otpirilo sa mladim komadom. Problem je u meni. Da budem preciznija, problem je u tome što si nikada nisam dopustila mnogo toga što mlada dama uzima zdravo za gotovo.  Ja sam činila sve kako bih savršeno odigrala svoju ulogu. One noći, kada je konj od mog muža objavio da se seli kod svoje 'mlade prijateljice' , ja sam imala u planu peći čokoladnu tortu za njegov imendan. Antunovo je, kao što znaš, usred ljeta, ali nikad mi nije bilo lijeno uključiti pećnicu i prirediti nešto za goste koji su uvijek dolazili nenajavljeni. I tako sam te večeri bez histerije ispratila svog muža u njegov novi život. Moram priznati da sam se morala suzdržati da mu ne pomognem oko pospremanja košulja. Slagao ih je bez ikakvog reda i na način na koji su zauzimale puno više prostora u koferu nego je to bilo potrebno. I danas, kad se sjetim tih košulja, obuzme me želja da ih presložim. Sve sam preboljela, osim tih košulja. kad je izašao sa tim pretrpanim koferom, u kojem bi sigurno bilo još mjesta da sam ga ja slagala, nisam osjećala ništa. Ama baš ništa. Bilo mi žao da jaja propadnu. Vrućine su bile, pa je salmonela iskakala iz svakog kokošinjca.  Bilo mi je, eto žao jaja, više nego mene same.  Obuzela me neka euforija. Sutra su trebali doći gosti. Isplanirala sam da ću im reći istinu. U svojoj maniri, bez drame, bez tuge. Osjećala sam kako vladam situacijom. Imala sam jaja, orahe i čokoladu. Ako ispečem kolač, sve će biti kako treba. I ispekla sam tortu. Prve kore su bile neravne, pa sam ih bacila. Bile su ukusne i savršeno jestive, ali sam ih svejedno bacila zato što su bile neravne, pa sam ispekla nove. Oko 3 ujutro prelila sam čokoladnu glazuru preko savršene čokoladne torte. Nikad u život nisam ispekla bolju tortu. Mogla bih se zapravo, zakleti  da ljepšu nisam ni vidjela. Stavila sam remek djelo na sredinu velikog hrastovog stola i zapalila cigaretu. Prvu te večeri. Malo mi se zavrtjelo u glavi, ali osim toga, osjećaj je bio dobar. Po otvarala sam prozore i šetala s tom cigarom po stanu, ponosna na svoju tortu, ponosna na svoje uštirkane stolnjake i uglancani namještaj. Šetala sam se oko tri minute i osjećala potpuno i ispunjavajuće zadovoljstvo sama sobom. Bila sam u ranim četrdesetima. I danas sam, ako netko pita. Taština nije umrla. Zamisli si, pokojni tu otužnu sliku. Žena u ranim četrdesetima, koju je muž upravo napustio, peče savršenu tortu za njegov imendan. I onda sam jednostavno sjela za stol na kojem je stajala moja predivna torta. Pogledom sam tražila pepeljaru. Nije je bilo na dohvat ruke. Bilo mi je lijeno ustati se sa stolice, pa sam ugasila cigaretu u torti. Točno na sredini svoje savršene torte. Glazura se još nije ni stvrdnula, pa nije ni pucala. Torta je ostala savršena, samo je jedna cigareta bila ugašena u sredini. Onda sam upalila drugu cigaretu. I nju sam ugasila u sredini torte. I treću. I četvrtu. Ostala sam budna dok sunce nije debelo izašlo. Popušila sam oko 2 kutije cigareta i sve sam ih ugasila u torti. Svaku u sredini. Kad sam završila, torta je izgledala predivno. Ne lažem. Žao mi je i danas što ju nisam fotografirala. Neki govnar umjetničar našao bi garant u tome neku poantu. Mislim da bi obišla svijet, ta slika moje savršene torte u sredini izdubljene čikovima. Kada više nisam imala cigareta, otišla sam spavati. Spavala sam cijeli sutrašnji dan. Ako su gosti i dolazili, ja ih nisam čula. Dečki su bili kod tetke na moru. Kad sam se navečer probudila, bila je to prva noć u puno godina koju sam provela sama u stanu. Nisam se osjećala oslobođeno i sretno. Ali nisam bila ni nesretna. Mrzim izraz: 'nije to tako jednostavno'. Sve je jednostavno. Muž me ostavio a sinovi su otišli na more. Zato sam sama. To je jednostavno da jednostavnije ne može biti. Mogla sam na to gledati kao potpunu propast, razlog da proklinjem sudbinu, muža i njegovu ljubavnicu, ali nisam. Mogla sam se osjećati oslobođeno i pokušati ponovno pronaći sebe. Pošto ne vjerujem u self- help priručnike, nisam ni to učinila. Tu se vraćamo na ono zašto sam ljuta na sebe. Zamisli si to. Sama, slobodna, relativno očuvana od izdajničkih znakova koji odaju srednje godine… svijet mi je bio na raspolaganju. I što ja napravim? Oribam kadu. Ozbiljno. Brak mi propada, djeca odrastaju, imam slobodnog vremena na bacanje. Mogu učiniti što god poželim. A ja ribam kadu. Ne volim kad se nakupi kamenca i tako ja ribam kadu. Mislim da je to ribanje odredilo sljedećih nekoliko godina u mom životu. Da sam recimo, otišla prošetati, ili sjela na terasu nekog kafića koji ljeti rade do sitnih sati, sve bi bilo drugačije. Da sam napravila bilo koju stvar koju sam godinama priželjkivala učiniti, a nisam našla vremena, mnoge bi se stvari okrenule u moju korist. Možda bih stekla neke nove navike. Nešto što nije u skladu sa mojim dotadašnjim životom. Nešto samo za mene. Na što me nisu naučili. Možda bih se otrgnula od naučenog i probala nešto novo, postala netko novi. Ali ne, ja sam do današnjeg dana ribala kadu.

    Život bez antuna nije bio nekakva teška promjena. Nije mi se cijeli svijet vrtio oko njega. Imala sam mnoge druge uloge koje sam se naučila ispunjavati, pa mi je njegov odlazak donio i izvjesno olakšanje. Tada mi se nije tako činilo, bila sam već na izmaku snaga. Da se kojim slučajem moj henry nije preselio svojoj anni, bilo bi mi teže balansirati između svih tih uloga i negdje bi nastala pukotina. Možda bih učinila nešto što bi me prikazalo u drukčijem svijetlu. Ovako je moj muž, gonjen svojom prirodom, otišao za mlađom. Svi misle da tu nema moje krivice, pa nema razloga da i ja ne mislim tako.  Nastavila sam biti dobra majka. Svoj posao sam obavljala savjesno. Pekla sam i dalje čokoladne torte, ali više nisam gasila čikove u njima. Šteta, ako mene pitaš.

    Pokojni, žao mi je što si mrtav. Ne žalim tebe, nego sebe. Možda to zvuči sebično, ali molim te, shvati, nisi ti niš' mrtviji od mene. Vidiš, nebrojeni su načini da čovjek bude pokopan. Tvoj je najočitiji, ali nije jedini. Pišem ti, zato što ne mogu nikome živome reći što mi je na umu. Malograđanka sam i bojim se osude okoline. Dakle, ja pišem mrtvom čovjeku kojeg sam poznavala samo iz viđenja. Htjela sam popiti kavu s tobom dok si bio živ. Htjela sam ti reći sve ovo, pa kud puklo da puklo. Htjela sam istresti svoje ludilo pred tebe i vidjeti što bi ti napravio s tim. Trebao si biti moja probna publika.  Razlog zbog kojeg sam odabrala tebe je taj što sam mislila da se ispod tvoje blazirane vanjštine krije jednako ludilo. Ti i ja bili smo najdosadnija stvorenja koja si možeš zamisliti. Ti, siv, kao i tvoje odijelo, miran i nepomičan. Ja, isforsirana do neprepoznatljivosti. Žao mi je pokojni, te kave, koju nismo popili.

    Ja sam do današnjeg dana živjela ovako kako sam živjela. Nekad sam bila ponosna na to što sam uspjela zatomiti sve po čemu sam se razlikovala od drugih. Osobito sam se veselila kad bi nekoga individualnost gurnula u propast. Skrivala sam se iza tuđih očekivanja. Danas mi se, da prostiš, jebe za sliku koju sam stvorila o sebi. Vidiš, pokojni, prikladno je za ženu mojih godina i položaja da čita modne časopise, hekla, odlazi frizeru, ma znaš već i sam. Ono što nije prikladno je guranje čikova u torte, bojanje namještaju u kombinaciju tamno zelene i crvene, slikanje slika koje su više ružne nego lijepe. Ma ne mogu ti sad nabrajati. Ideje dolaze same od sebe, u presudnim trenutcima.

    Prije 4 godine umro mi je otac. Krepao, preminuo, nestao. Još uvijek tražim pravi izraz. ,možda 'napustio ovaj svijet'. Nisam ga mrzila. Nisam ga ni osobito voljela. Otišao je na drugu stranu, vrlo brzo nakon mog razvoda. Sahrana je bila velika. Ljudi su ga uvijek voljeli, barem oni koji su ga slabo poznavali. Mi koji smo mu bili bliski, nama baš i nije bio drag. Nije bio zao ni užasan. Bio je, kako da se izrazim, 'sitna duša'. Nitko u obitelji nije bio bogzna tužan, a pristojnost je nalagala žalost. Nisam se mogla natjerati na plakanje, pa sam se pokušavala sjetiti svih tužnih trenutaka u životu. Oplakala sam tad i razvod i napuštanje i nepravde koje su mi učinjene. Svi su bili puni razumijevanja. Ljudi su mi donosili čaše vode sa šećerom i gurali bijele tabletice apaurina u ruku. Godila mi je pažnja. Kad sam oplakala sve velike traume u životu, počela sam oplakivati male neuspjehe. Oplakala sam sve zagorene ručkove i upropašteni namještaj.

    Imala sam jednom stolić. Mali, za kavu. Bio je boje kave i na njega nije stalo više od šalice i pepeljare. Bio je savršen, jer sam ga mogla staviti kraj kauča umjesto ispred, pa mi je milo lakše dokučiti kavu. Nisam se morala saginjati. Samo sam ispružila desnu ruku, i uzela šalicu. Ma savršeno, kažem ti. Razboljela sam se jednom, dobila sam neku gadnu virozu i Antun je želio biti od koristi pa je po cijele dane hodao po kući sa krpom u ruci. Pojma nije imao o čišćenju, pa je pećnicu čistio sredstvom protiv kamenca, a pločice tekućinom za pranje parketa. Tako je obrisao moj stolić sa varikinom. Uništio ga je. Bila sam ljuta i tužna. Morali smo ga baciti, jer se takav uništen nije uklapao u divni namještaj u stanu. Neko vrijeme sam ga pokušala prekrivati stolnjacima, ali više nije bilo isto. Antun ga je odnio na otpad. Ponudio se da kupi novi, ali nisam željela drugi stolić. Htjela sam baš taj. Kad je tata umro, sjetila sam se stolića. Jecala sam na karminama i ponavljala : ' a bio je tako divan, tako divan'. Svi su mislili da oplakujem oca, a ja sam žalovala za komadom drveta. Izvanredno iskustvo. Žao mi je samo što su ljudi možda pomislili da je tata stvarno bio divan. Nije bio.

    Kada sam bila na dijete, sve što je tata želio je da budem normalna. 'budi  što god želiš, ali se ponašaj normalno'. Ja sam ga slušala. Nije bio neki osobiti autoritet, ali ja nisam znala što bih drugo, nego ga poslušala. Kao što vjernici vjeruju da ih za odlazak u crkvu čeka neka nagrada na nebu, tako sam ja mislila da će moje ispunjavanje očekivanja rezultirati nekakvom nagradom. Završila sam školu, našla posao, udala se..,. vidiš kako sam normalna? Kada sam imala 16, on je ostavio moju savršeno normalnu mamu i otišao živjeti sa debelom sutkinjom koja je skupljala plišane medvjediće. Toliko o normalnosti. Čovjek bi pomislio da će promijeniti stavove i shvatiti da postoje razni putevi kojima čovjek u životu može krenuti. Ali ne. Postao je samo krući u svojim uvjerenjima. Njegov ekces je stvorio potrebu da se ja i brat ponašamo besprijekorno. Morali smo održati ravnotežu između njegovog izbora i onoga što bi se smatralo logičnim i normalnim.

    Ja sam sa osamnaest otišla u zagreb. Tamo sam se oslobodila njegovog utjecaja i počela izlaziti. Družila sam se sa najvećim čudacima koje si možeš zamisliti. Većinom glazbenicima. Jednome od njih, ne mogu mu se sjetiti imena, rekla sam da želim biti plesačica. I to ne bilo kakva plesačica. Željela sam plesati na štangi, vrtiti kukovima, biti pod svjetlima reflektora, mjenjati kostime i nakon nastupa sjediti pred velikim ogledalom u skućenoj garderobi i skidati šminku. Kada sam to izrekla, imala sam osjećaj da sam izrekla najveću istinu o svom životu, o sebi. On me gledao tako skoncentrirano, tako ozbiljno. Nije mu bilo smiješno. Moguće je da mi je taj mladić, kojem sam zaboravila ime bio najbolji prijatelj kojeg sam u životu imala.

    Dok sam bila mlađa, mislila sam da samo odgađam svoju želju. Tako je bilo lakše. Kad sam primjetila prvu proširenu venu na nozi, bilo je kao da me stvarnost opalila po licu. Bila sam 'ovdje i sada', a ovdje i sada, gubila sam mogućnost da budem plesačica. Osjetila sam nalet adrenalina koji me tjerao da nekamo požurim, ali nisam znala kamo trebam žuriti, pa sam požurila u pogrešnom smjeru. Vratila sam se kući. Vrlo brzo sam se udala, rodila djecu i zamrzila vlastiti odraz u ogledalu. Gadile su mi se mlađe žene, sigurne u svoj izgled. Gadili su mi se muškarci koji su njihovu sigurnost nagrađivali pažnjom i odobravanjem. Kada je antun otišao, na meni su bili očiti znakovi propadanja ljepote.

    Imam veliku rupu od celulita na nozi. Točno ispod stražnjice, na desnoj nozi. Kada idem na more svima govorim da je to posljedica puknutog mišića. Svima. Nitko me nikad ne pita za to, ali ja svejedno svima objasnim. Odbijam da ta rupčaga, koja je postala neuništiva, bude znak starenja i propadanja. Ako anne ima glatke noge, to može biti samo zato što nije pala bicikla.

    Plesačice mogu imati ožiljke. Smiju biti oštećene samo izvana. Bilo kakav znak da je njihova mladost počela propadati, čini ih manje privlačnima publici. Ples na štangi je oda ženskoj mladosti i ljepoti. Zato moja rupa na nozi nije rupa od celulita.

    Godinama nisam plesala pred ogledalom. Zamišljala sam kako plešem, ali sam si u mislima dodjelila neko drugo, mlađe tijelo. Kada sjedim na kauču i zamišljam ples, mišići na mojoj nozi se počnu nesvjesno grčiti i noga se pomiče lagani i senzualno. Moja glatka, tanka, duga noga. Savršeno prati ritam u mojoj glavi, sve dok ne pogledam u nju i ne shvatim da senzualni ples gubi smisao, ako tijelo nije lijepo.

    Sinoć sam, pokojni, stala ispred ogledala. Zovem se Katarina. Neobična podudarnost. Skinula sam svu odjeću sa sebe. Nisam je skidala polako i senzualno. Zbacala sam ju sam sebe kao bakica koja se skida za ginekološki pregled. Ne znam kako drugačije da ti to opišem.  Kad sam gola stajala pred ogledalom, mogla sam biti i kraljica, ostavljena zbog dvorske dame i žena u srednjim godinama, ostavljena zbog mlađe. Jedino nisam mogla biti mlada i senzualna plesačica. Pogledala sam svoje tijelo. Dobro sam ga promotrila, na način na koji dugo nisam. Vidjela sam da se moja rupa na nozi razmnožila po bedrima. Proširene vene su saplele plavu mrežu ispod kože. Koža mi je na dodir bila hladna, kao da sam već počela umirati. Ali nekako mi nije bilo mrsko to moje propadanje. Nakon početnog šoka gledala sam svoje tijelo sa više ljubavi nego bi to i jedan muškarac mogao. Normalno bi u toj situaciji bilo da sam se pristojno obukla i otišla ribati kadu, ali sinoć nisam bila normalna. Obukla sam najbolji komplet rublja, misne gaće, kako je govorio Antun i namazala sam tijelo uljem. Takva sam stala pred ogledalo. Stajala sam cijelu vječnost  i nisam znala kuda bih sa sobom. Stajala sam i bila tužna što dugo nisam napravila nešto takvo. Glazba mi je zasvirala u glavi, pa sam odlučila plesati. Po prvi puta nisam plesala na dugim i vitkim nogama. Plesala sam na svojim nogama punim celulita i sa jednom rupom od puknuća mišića. Prvi pokreti su bili stidljivi i nespretni, sve dok glazba nije postala glasnija. Kretnje su postajale slobodnije, a mogu si zakleti da je zrak u prostoriji postao teži. Svjetla su bila uperena u mene. Bila je to moja noć. Vidjela sam sebe onakvom kakva sam željela biti sa 18. zato, pokojni ti nisi ništa mrtviji od mene. Ja sam sinoć umrla u tome što sam na trenutak postala ono što nikad nisam bila.