K, 17. veljače 2013.
Rijetko mi u ruke dođe knjiga poezije, a još manje
odlazim na promocije vezane uz poeziju. Razveselio me poziv mlade pjesnikinje
Andree Pongračić na promociju njene zbirke pjesama Anima ipsa.
Tko još piše poeziju u današnje vrijeme?! Sjetila sam se
i A.B. Šimića i njegove antologijske „pjesnici
su čuđenje u svijetu“ i osjetila sam potrebu za parafrazom čudesno je što pjesnici uopće postoje.
Nisam znala kakvu poeziju piše Andrea. Je li to neka
tugaljiva tematika ili pak sva u zanosu, ljubavna ili nedajbože se obrađuje tema smrti?
Andrea mi je objasnila da je željela pokazati da poezija
može biti bez patetike. Tu je odmah pridobila moju pozornost. Promocija je
započela i Andrea je čitala svoje pjesme. S vremena na vrijeme publika (tu sam
i ja) se nasmijala. Bilo je jako dobro. Jedva sam dočekala da bijelu knjigu zanimljive grafike
na naslovnici imam u rukama.
Andreine su pjesme dojmljive. Ne zazire od teških tema,
no o njima progovara na neočekivan način. Detalje svakodnevice, na koje niti ne
obraćamo pozornost vadi iz uobičajenog konteksta, ponekad dovodi do apsurda i
često začini finim humorom.
Pitala sam Andreu što je inspirira. Ona kaže: sve. I upravo
u poeziji je to istinitije nego u prozi. Poezija ima svoja pravila, ali je
slobodna. Zakoni vremena i prostora se ne moraju poštivati. Poezija više nego
ijedan drugi oblik dozvoljava i oprašta digresije. Mišljenja sam da je i sama
interpretacija jako slobodna. Tako će netko među stihovima iščitati i angažirani
kontekst. Drugi će biti zaokupljen emocijom, treći će biti pod dojmom forme. Mene
osobno fascinira kako se oko malih stvari može raspresti i ispreplesti cijela
pjesma, i to tako da bude zanimljivo.
No, zašto kažu da je poezija najintimniji oblik
književnog izražavanja? Rekla bih da je sve što izađe iz naše duše intimno. Čim
iznesemo svoj stav o nečemu, taj stav će biti nalik tisućama drugih stavova,
ali nikada istovjetan. Da, pisanje je intiman čin, a poezija u tome prednjači.
Jedna od meni najljepših pjesama iz zbirke Anima ipsa je
Astronaut i Andrea se složila da je objavimo na našem blogu J
Astronaut
Za mene
kažu da sam autist.
Jer
šutim i ponavljam uvijek iste radnje.
Jer
slažem stvari od najveće prema najmanjoj.
Jer
vičem kada mi ne daju mira.
A
nikada im nije palo na pamet da sam ja astronaut,
jer
ne želim biti dio njihova smiješnog svijeta
pa
radije odletim tamo, gdje se i bez kisika
može
disati.
Andrea
Pongračić
Nema komentara:
Objavi komentar