Tko nam je, ako je, oduzeo jezik

Ksenija, 10. veljače 2013.

U posljednje vrijeme vode se velike rasprave o korištenju engleskih riječi u svakodnevnom govoru. Naišla sam na relativno svjež naslov na tu temu te iako nisam čitala knjigu, tema me inspirirala i odlučila sam dati svoj skroman doprinos navedenoj problematici sa stajališta govornika nekoliko svjetskih jezika, laika po pitanju jezikoslovlja.

Imamo li problem?

Ne znam je li bih se navedenome približila kao problemu. Svakodnevno sa svih strana smo okruženi engleskim jezikom. Nazivi trgovačkih centara su na engleskom jeziku, nazivi trgovina su na engleskom jeziku, nazivi proizvoda su na engleskom jeziku. Sa malih ekrana na nas utječu serije i filmovi na engleskom jeziku (u zadnje vrijeme i na turskom, ali to nam je pod normalno govoriti jok, dućan, i tome slično), sa radija se ore hitovi mahom američke produkcije. S obzirom na pošast pisane komunikacije putem računala i pametnih mobilnih uređaja, sve se više koriste kratice za neke engleske fraze (nije riječ o nečemu što bi u izašlo u prvom izdanju leksikona engleskih idioma, ali s druge strane zašto ne?!). I u svakodnevnoj poslovnoj komunikaciji, čak i među isključivo hrvatskim govornicima, uvriježeno je pravilo korištenja engleskog jezika. Zaključak: to je normalno.

Vratimo se u prošlost

Birajmo: bliža i dalja povijest. Doba Turaka (ne ovo sada, nego ono od prije više od petsto godina). Spomenula sam već izraze koje svakodnevno koristimo i ne razmišljamo i njihovom porijeklu. Dućan, na primjer. Dekliniramo riječ „dućan“ po pravilima standardiziranog hrvatskog jezika. U čemu je problem, pitat će čitatelj bloga? Možda je prije više stotina godina i bio problem nekom rijetko pismenom dušebrižniku. Možda se tada bojao za integritet jezika, zašto sad ta zla riječ „dućan“. Strašno. Zašto ne trgovina?, vapio je zamotan u gunj u nekoj prestrašnoj noći slušajući zveket mačeva i lanaca.

Bliža povijest. Austro-Ugarska. Ponosno smo svi mi koji razumijemo germanizme u zagrebačkom govoru. Escajg, ausštosati (ne tražite me prijevod navedenog), apšid, forhangi. Ima toga na stotine, ako je i na tisuće. Svaka od tih riječi je iskrivljena, deklinira se ili konjugira koliko toliko u skladu s pravilima književnog jezika, hrvatskog naravno, ili u skladu s pravilima dijalekta. Što je s talijanskim riječima u svakodnevnoj uporabi? Paničarimo li oko toga? Sve nam je to simpatično.

Zašto onda sad pisanje cijele knjige o uporabi engleskih riječi?

Houston, do we have a problem? Parafraza mi je došla sama od sebe.

Možda i da. Ako je jezik gotovo pa osnova jednog naroda, ako to gubimo, gubimo li vlastiti nacionalni identitet? Ili je i ovo samo etapa na evolucijskoj putanji? Možda smo kao narod navikli na servilni i ropski status u odnosu na druge, možda smatramo da je sve što je tuđe, stranjsko bolje nego što je naše. Možda mislimo da smo veće face ako koristimo tuđice. Možda…možda…

Mislim da ovaj započeti proces ne možemo zaustaviti. Nekako se nadam da će se osvijestiti navedena problematika (da, imamo potencijalni problem) i da će porasti svjesnost o važnosti očuvanja jezičnog integriteta. U obiteljima, školama, radnim mjestima, politici…Sretno nam bilo!