Pisanje, čitanje i sve drugo što život znači

Ksenija, 28. listopada 2012.

Možemo li ne osvrnuti se na zimu na našem blogu? Mi volimo zimu. Mi volimo sva godišnja doba jer svako godišnje doba nosi u sebi svoje priče koje čekaju nas pisce da ih ispričamo.  

Ja sam odlučila do kraja ispričati neke svoje stare priče i s time završiti. Tako da ovih dana intenzivno radim na svom Crvenom kauču. Ne otkrivam zasada pojedinosti, no odmičem se od prvobitnog koncepta, slijedim svoju intuiciju i baš to radim onako kako se meni dopada. Osim proze, osjećam da u meni leže i neke pjesme. Njihovo vrijeme još nije došlo, no one su tu. 

Pročitala sam dva romana Bekima Sejranovića, Ljepši kraj i  Nigdje, niotkuda. Ta dva romana se prožimaju. Jedan se nastavlja na drugoga, pa onda opet ovaj na ovog prvog i tako dalje. Za mene vrlo inspirativno, snažno i dojmljivo prozno djelo. S obzirom na ispreplitanje tematike djetinjstva sa bakom i djedom, nesvakidašnjih obiteljskih odnosa (a što su svakidašnji odnosi?), rata na ovim prostorima očekivala sam više patetike i depresije. No, ovi romani ne robuju klišejima, oni se sa teškim situacijama nose čak s određenom dozom humora. Fascinira me brzina kojom se radnja odvija i kao da smo u bolidu formule s glavnim likom, tako jurimo njegovim doživljajima. Nakon čitanja pitam -što je iduće? 

Nama je iduća duuugaaaa zima u kojoj će nas grijati naše pisanje, oduševljavat će nas naša inspiracija i 

uživat ćemo u druženjima u Klubu.

Zasjedanje KKŽa ovaj tjedan i Inspiracija # Daisy Pozitivka

Susret članica Kluba kreativnih žena i ovaj ponedjeljak bio je vrlo inspirativan. Opet nas je bilo puno i naše, ugodno, kreativno druženje je potrajalo. 

Svatko je došao na red da ispriča što je napravio od prošlog tjedna. Takav koncept po meni je savršen! Zašto - pa zato što stignemo reći što smo napravili a ako nismo ništa napravili od prošlog puta podsjetimo se i potaknemo da napravimo korak prema novim rečenicama koje stvaramo. Nije da se mora nešto napisati, nitko te ne tjera bičem, nema ocjena niti loših bodova ali sam sebe nekako potakneš još više nakon druženja glave pune inspiracije. Korisno je čuti što drugi rade makar pišu nešto različito od tebe ali obogati te ta različitost i opet sam izašla s radionice glave pune inspiracije. 

Rečenice, priče, romani, poezija su već u nama, samo im treba mali poticaj da se rode. Naša druženja nas trebaju povući prema naprijed i potaknuti. Sve je to moguće ako se prepustite tome. 

Radionica Kluba kreativnih žena (i muškaraca) postala je mjesto na kojem slušamo o dovršavanju romana, zadnjoj fazi u kojoj se stavlja točka na i. Slušali smo o dovršavanju putopisne kuharice naše Laure čiji će recepti uz zanimljive putopise biti pravo slasno iznenađenje. Slušali smo o željama za pisanjem scenarija, o pisanju priča, romana, o počecima... 

Poanta ovakvih radionica pisanja je upravo razgovor o tome što pišemo trenutno, što smo napisali, što želimo napisati, s kojim problemima/izazovima se susrećemo, koji su naši strahovi, želje, snovi što se tiče tog našeg pisanja, koji su naši ciljevi i kuda idemo zapravo sa svojim pisanjem i kamo želimo stići na kraju naše spisateljske avanture. 

Toliko je pitanja a mi smo na odličnom mjestu da dobijemo odgovore! Ono što je meni osobno najbitnije je da napunim svoja krila inspiracijom! A dobra pozitivna energija koja kola tijekom našeg druženja dodatna je vrijednost KKŽa.

Ja sam tako priznala da želim pisati priče i romane i to sam priznala javno što znači da je sada moja tajna želja izašla na vidjelo. Evo radim na tome da počnem - rad na početku je nekada najzahtjevniji. Niz priča koje imaju zajedničku poveznicu i koje možda budu roman. Sama pomisao uzbuđuje moj spisateljski libido. 

Inspiracija ima magična svojstva. Opije me, očara, zadnjih dana, zapravo zadnja dva tjedna sam u nekom  moru inspiracije. Susret dragih lica u Klubu kreativnih žena (i muškaraca) djeluje pozitivno na moje spisateljske vode koje se uzburkaju nakon toga i nešto kreativno rode. 

Pišite i čitamo se :)

Dijana Karabašić

Autorica bloga Daisy Pozitivka 

za početak pjesma...

Od blogova me lovi neki strah i nešto nelagodno, a što se strahova tiče, naučila sam da se s njima mora oštro, tako da za početak šaljem pjesmu, ili će me pokleknuti i nikada se više neću javiti, ili ću preživjeti...

Da li se osvrnula

Europa

Kada je otišla na leđima Bika

Da li je svoje suze

Pretvorila u kapi,

Što posolile su more

Strah u vjetar,

Što odnosi sve

Bol u sunčevu toplinu,

Što pali sve oko nas

Ljubav u kišu,

Što hrani ovaj krš Mediterana,

Čija je postala kraljica

Da li je ta priča kriva

Što moje kiše postaju ljubav

Što sunce na koži boli

A suze su kapi

Što vjetar ih nosi u lice

Pa magle mi vid

Da jasnije vidim

Što je ostavila iza sebe za nas?

Kako s kreativnom blokadom?

Često kada imam slobodno vrijeme koje koristim za pisanje svog bloga Daisy Pozitivka, nekih priča, početaka romana, bilješki ili bilo čega imam kreativnu blokadu. No ta kreativna blokada nije rezultat nedostatka ideja nego upravo suprotno - viška ideja.

Ideje tako lete posvuda u mom mozgu, sudaraju se jedna s drugom. Pa tako počnem pisati jedno, drugo, treće, pa četvrto ali ništa od toga ne završim. I sve je to zapravo u redu i dobro je, ništa tome ne fali, no imate onaj osjećaj "to nije to". A kako znati je li to to?

Kreativna blokada nije ništa loše nego zapravo je potpuno prirodna i normalna pojava. Važno je da vas ne straši, ne koči i da radite na njoj i unatoč njoj. Dogodi mi se nekada da napišem u kratkom vremenu u jedno prijepodne 2 posta za blog i priču i oduševi me to! A opet nekada se zakočim i iz mene ništa ne izlazi, tj. ključa u meni ali nikako da se pretoči u nešto. Nekada se izgubite na vašem putu u pisanju. Ali sve je to dio stvaralačkog procesa. Bitno je da nastavite.

Zaključila sam zapravo da sebi čovjek treba zadati zadatke da rješava tj. upravlja svojim kreativnim blokadama što se tiče pisanja. Tih par savjeta kojih se držim podijelit ću s vama.

• Odvojite svaki dan vrijeme za čitanje. Čitanje nečeg novog će vas nagnati da promišljate o nečem drugom osim svakodnevice i djelovat će na poticanje vaših kreativnih sokova. Više poticaja - više koristi. Ako na putu do/s posla pročitate koju rečenicu, bit će korisno. Ako prije spavanja pročitate nešto što vam godi, ušuškat će vas u lijep san. Malo vremena a djeluje poticajno 
• Odredite vrijeme za pisanje. To vrijeme rezervirano je za vas i list papira i/ili prazan ekran na računalu. Počnite, nema veze koliko puta počnete, bitno je da radite na pisanju. Možda nećete ništa napisati, možda će iz vas izaći rečenica-dvije a možda ćete izroditi nešto što niste ni očekivali. Sve je to potpuno u redu. Važno je odrediti vrijeme u kojem ste vi i vaše pisanje u simbiozi, to je vaše vrijeme. To može biti pola sata svaki dan, svaki drugi dan ili više vremena vikendom. Ono najbitnije je da odredite vrijeme i da se u tom vremenu posvetite pisanju jer se na taj način posvećujete sebi. 
• Ne čekajte prave trenutke za početak! Što ako je čekanje pravog trenutka varka? Što ako je pravi trenutak svaki u kojem ste aktivni? Možda vam treba da vas netko drži za ruku godinama i govori "polako, polako, polako" a možda vam treba upravo suprotno - da vam netko kaže SKOČI! Uvijek mislim da je vremena premalo da bi čekali prave trenutke i zato je moj savjet - skočite, pišite sebi za gušt ili da objavite ali pišite.  

Tko se usudi pobjeđuje kako bi rekla jedna narodna a važno je usuditi se ustrajati, počinjati, padati i dizati se - kako u pisanju tako i u životu. Kreativne blokade neizbježan su dio procesa pisanja. Kako ćemo ih riješiti - ovisi samo o nama. Nikada nisu kočnica, samo su jedna stanica, treba ih prihvatiti. Nekada se morate izgubiti u pisanju, životu, ljudima upravo da bi se - našli.

Piše: Dijana Karabašić, autorica bloga Daisy Pozitivka

Pročitala sam: Bio jednom kraj, Aleksandra Orlić

Ksenija, 17. listopada 2012.

Na mekani uvez rozih korica bacila sam se kao kobac. To sam već javno i besramno podijelila. Intrigantna autorica, ugodne vanjštine, glasa i zanimljivog izlaganja. No, ta roza knjižica. Tako tipično, ženski, klišejizirano. Knjiga o prekidima. Još jedan terapijski materijal. Zašto bi to netko čitao? O da, itekako bismo to svi čitali. Iznimno sam brzo promijenila mišljenje. Mala roza knjiga sa jakom malim slovima je sve samo ne još jedna obična knjiga. Glavni lik je Tamara. Pratimo njen život kroz odnose s raznim muškarcima. Neki od njih su i više dječaci, ne samo po godinama, nego i po ponašanju. Tamara je sve samo ne obična žena. I ona je ponekad više nalik djevojčici, eventualno djevojci, barem s obzirom na društveno prihvatljive kriterije. Ne zaljubi se bezglavo u svakog od spomenutih muškaraca, no svakako svaki od njih u njoj ostavlja neizbrisivi trag. Sporedni likovi u pričama (jer to je roman od više priča, koje povezuje glavni lik) su prijateljice, roditelji itd. Kroz sve te odnose i radnju koja je lokacijski određena, ne oslikavaju se samo ljubavni i ne-ljubavni zapleti naše glavne junakinje, nego se u pozadini, a opet vrlo jasno definira urbana scena u Zagrebu unutar barem jednog desetljeća, ako ne i više.
Mogla bih sad komentirati svakog od tih Tamarinih muškaraca/dječaka, mogla bih cjepkati njene odnose, što je radila dobro, što je radila pogrešno. Ima jedna priča u ovom romanu koja me ostavila bez daha. Zove se Crna kutija. I opet naša junakinja je izvan sebe od ljubavi i sve tome slično, ili manje slično i poprilično neobično.  ovoj priči je jače nego u ostalima prisutan lik njene osebujne najbolje prijateljice Jane. Jana je posebna djevojka i njihov odnos je vrlo blizak. Jana će za našu Tamaru učiniti, imamo dojam, baš sve. Otići će u neko suludo doba i na vrata Tamarinog ljubavnika te mu ostaviti košaricu voća s porukom. Ono što me ostavilo bez teksta, ono što me dočekalo kao udarac u trbuh kada sam ostala bez daha je to što je ta ista Tamara toliko zaokupljena sama sobom da nije porazgovarala sa svojom prijateljicom, niti u pauzama izbacivanja vlastitog emocionalnog otpada, kako bi primijetila da se s njenom Janom, tzv. najboljom prijateljicom nešto zbiva. I nakon kataklizmičnih prekida sa svim onim pripadnicima suprotnog spola nakon kojih je Tamari utjeha bila upravo spomenuta Jana, ona ostaje bez prijateljice. Jana počini samoubojstvo. Ključan trenutak u romanu. Nije kraj samo tih partnerskih odnosa. Postoji i kraj prijateljstava. A to je nezamjenjivo. To je puno teže preboljeti.
Svaka i svaki od nas u sebi ima Tamaru, Damira, Alexa, Brunu. Imamo li Janu? Čuvamo li tu istu Janu?

50 nijansi sive iz rubrike "Što je Daisy zadnje pročitala"

Moram priznati da sam bila potpuno iznenađena brzinom tj. sporošću kojom sam čitala ovaj roman - mogli bi ga nazvati erotsko-ljubavnim romanom. 
Mislila sam da ću ga progutati u dahu. Mislila sam da će me oduševiti, da će me baciti u trans i da unutra ima ne znam kakvih pikanterija. 
Mislila sam da će me ostaviti bez teksta, da ću se crveniti dok čitam jer će biti ne znam kako opsceno. 

No zapravo, stvari su bile drugačije. Daleko od toga da ne godi čitati takvo nešto - seksi, provokativno, erotski ali moja očekivanja su bila daleko veća. 

To radi valjda dobar marketing jer knjiga je postigla neviđeni uspjeh. Ne možete proći pored knjižare bez da s izloga ne vrišti upravo ova knjiga, prva iz trilogije. Knjiga je po meni postigla veliki uspjeh zbog velikog naglaska na seksu a svi znamo da seks prodaje. Ovdje je cijelo vrijeme u promociji knjige gdje god krenete bio naglasak na malo provokativnijem seksu o kakvom ljudi ne pričaju, kakav se ne spominje zbog straha od osude i to je bio mamac ljudima. Ljudi valjda ne prelaze ograničene okvire "prihvatljivog, pristojnog" seksa pa je ovo postalo jako zamamno za barem čitati ako ne već prakticirati. Mislim, malo je žalosno da ako nešto želiš ne možeš to partneru reći ali to je već neka druga tema o kakvim pišem i pisat ću na svom blogu Daisy Pozitivka. 

Knjigu sam čitala tjednima kada uhvatim vremena. Inače, kada mi se nešto jako sviđa, to ne ispuštam iz ruku. Nedavno sam tako dočepala se takvih knjiga i u 2-3 mjeseca sam pročitala oko 7000 stranica - bez daha, bez pauze, bez prestanka. Ispunile su me energijom, pozitivnim vibracijama, poletom, inspiracijom i djelovale su dobro na mene, vraćajući mi osmijeh na lice kad god bih zaronila u njih. Priče posebne, drugačije, opisi toliko živi da imaš osjećaj da si tamo, u tom svijetu, u njihovim životima i priželjkuješ da si akter tih priča. Priče s tako bogatim opisima prošlosti, sadašnjosti likova ispunjenih demonima, borbom da isplivaju na površinu, borbom za ljubav punom prepreka, nabijene strašću za životom i ljubavi. Dakle, nije fokus seks nego strast i u tim knjigama ima puno toga bolje opisanog nego u prvoj knjizi ove razvikane trilogije. O tim knjigama nekom drugom prilikom.

I budimo realni, takva literatura nije sigurno Dostojevski ali da budem potpuno iskrena trenutno ne želim čitati nešto teško, kako je netko ubio nekoga, ne želim krv na stranicama, zločine i negativnu energiju uz stvarnost koja je puna toga. Želim nešto što mi daje krila, ima okus, boju, miris i da se uživim u priču.

No 50 nijansi sive djelovala je drugačije ne mene. Ispočetka nikako me nije zadržavala, ta priča bila je blaga poput kamilice. Nikako se nisam mogla "ufurati" da ju čitam dosljedno. Tek negdje oko 300 i neke strane, počelo se nešto zaplitati, do tada je sve bilo kao jedan jednolični monolog. Možda je stvar u prvom licu u kojem je pisana i zbog kojeg mi je sve djelovalo kao opis tipa: Ustala sam, napravila sendvič, pojela ga, skuhala sam čaj, onda je došao on, izgledao je savršeno kao i uvijek, kao grčki Bog i priuštio mi par višestrukih, znam da ga volim i da ću učiniti sve... I tako ide ta pričica koja mi je bila prelagana obzirom da sam očekivala da će me "usisati" u vrtlog od svoje provokativnosti. Premda da se razumijemo nije stvar u seksu, stvar je u načinu (uvijek je) na koji je priča ispričana. I unatoč popularnosti tematike seksa, meni je naglasak previše na tome. Kada sam napokon došla do kraja shvatila sam par stvari:

• kada nešto čitate ne dajte da mišljenje drugih djeluju na vas pa tako i ovo moje jer vaša očekivanja su drugačija od drugih 
• dajte nečemu novom priliku jer daje vam neku novu vizuru i ispuni vas makar možda ne ispuni sva vaša očekivanja 
• sve što pročitate je istraživanje koje će vam pomoći u vašem procesu pisanja
• kada nešto počnete, to i završite jer bi se mogli i ugodno iznenaditi
• iz svega što pročitate izvucite nešto korisno što će vam pomoći u vašem pisanju 

Na kraju, kada sam napokon pročitala prvu knjigu jedva sam čekala da počnem čitati nastavak. Mislim, možda je autorica ovo zamislila tako - da se tek pred kraj zagrijete za radnju i da je zaplet u drugoj knjizi a rasplet u trećoj. Ja jedva čekam nastavak pa sam i samu sebe iznenadila obzirom na brzinu/sporost kojom sam čitala ovo prvo. 

Ljubac šalje Daisy Pozitivka 

O pisanju...

Ksenija 13. listopada 2012.

Kako što bolje pisati? Smatram da su svi savjeti u isto vrijeme i najbolji i najgori. Sama činjenica da netko u sebi ima poriv za pisanim izričajem je već znak da će se iz toga izroditi nešto dobro. O ukusima u odijevanju, glazbi, slikarstvu se ne raspravlja, zašto bi se onda toliko raspravljalo o ukusu u pisanju? Sa sprdnjom se gleda na tzv. chick-lit. I muškarci imaju takve romane, ali njih nitko ne naziva muškom inačicom chick-lita :) 

Je li previše opisa, rečenica, glagola, radnje? Je li jasno ili je nejasno "što je pisac htio reći"? U konačnici će svačiji tekst naići na svoju publiku, makar se ta ista publika sastojala od jedne jedine osobe. Na svu sreću imamo razne forme i svatko može naći izričaj koji njemu odgovara.

Veselo i depresivno. Kratko i opširno. Jasno i nejasno. Osobno mi je ponekad upravo čar baš u tom nejasnome. Dok u drugome trenutku mi se dopada kada mi je sve servirano kao na pladnju i objašnjeno. Sve ovisi o trenutku. Isto kao što se ponekad odjenem tamne boje, dok drugi dan na meni sve  pršti kao semafor :)

Ernest Hemingway je rekao: Moj cilj je pisati o onome što osjećam i vidim na najbolji i najjednostavniji način.

Zato dragi moji spisatelji i spisateljice, inspirirajte se malim stvarima jer je njih puno više nego onih velikih. Zapisujte svaki dan, makar jednu riječ, jednu rečenicu, jedan stih. Uživajte u tom procesu. Budite svoji. I vjerujte u to što radite.
I to je sva mudrost :)

Rekao mi je: "Nećeš o meni napisati knjigu." Pa ja i nisam napisala knjigu ni o njemu, ni o sebi. Samo sam riječima - koje on, nedvojbeno, neće pročitati i koje njemu nisu ni namijenjene - izrazila ono što mi je samo po sebi donijelo njegovo postojanje. Neka vrst uzvraćena dara. 

Samo strast, Annie Ernaux

Dnevnik Daisy Pozitivke: Andrić, moja ljubav, moja inspiracija...

Fascinirana sam riječima Ive Andrića. Ne znam točno kada sam se zaljubila u njega ali dogodilo se kao i sve što najviše volim - spontano. Danas je 120 godina od rođenja tog predivnog književnika, dobitnika Nobelove nagrade za književnost. U njegovim riječima crpim inspiraciju. Kada mi je teško, čitam, pišem, inspiriram se, rastem, punim se. Riječi su ljubav. Ljubav je inspiracija. 
Ali riječi znaju biti i opasan mamac dok vas mame u tamu... O tome neki drugi put... 
Dok čitam osjećam da moja krila rastu i šire se i letim. Ponekad me moja inspiracija odvede daleko iznad oblaka. I predivan je let, svaki put. U ovom životu me vodi glad za inspiracijom i kada nađem svoj izvor halapljivo gutam svaku kap dragocjenog nadahnuća.

"Ponekad je svet oko mene beskrajan, savršeno lep a trajan, sav u skladu sa mojim snagama i mojim željama, ili mojim odsustvom želja. Samo postojanje po sebi znači sreću bez prekida. 
A ponekad se sav svet ispreči preda mnom kao nedogledan, mračan tesnac, ne širi od iglenih ušiju, kroz koji mi valja proći ili tu pred njim jadno propasti.A znam dobro da proći ne mogu, ali i da propasti ne smem."

Propasti ne smijemo! Eto, pa može li se to bolje reći. Nekada nije potrebno puno riječi da bi se toliko toga reklo. I baš kao i Andrić i oko mene je ponekad sve lijepo pa čak i ono što nije lijepo. Osjećam sreću bez prekida. A ponekad, ponekad je svijet kao tunel bez svjetla i onda se nastojim skoncentrirati na privikavanje na tamu. Ta tama dugo traje i nikako da prođe. I pitam svog Dobrog Duha kada će proći, kaže "još malo." Puno je prošlo otkad mi je to rekao. To "još malo" pretvorilo se u dugi tunel bez naznake svjetla. 

I što se onda dogodilo - dogodilo se to da su se oči prilagodile na tamu i navikle. Sada su hrabre u tami i idu ponosno ravno naprijed ne znajući što ih čeka, ne očekujući svjetlo, ne bojeći se tame. Slobodne.

 "Je li još iko voleo svet kao ja? Noću, kad svi počivaju i kad najposle valja leći, ja sam još nemiran i pre nego što zaspim još se trzam od pomisli da sada neko, zadocneo i sam, prolazi ulicama i da bih ga mogao sresti i videti i s njim govoriti.
Uvek mi je malo vazduha, nikad mi nije dosta vode ni bilja ni ljudskih lica. Snagu trošim i mladost sam izgubio, a mira nisam poznao, sve od ljubavi i želje za svetom." 

I ja tako gladna, uvijek mi je malo zraka, uvijek mi je malo ljudi, druženja, smijeha, razgovora, pisanja i čitanja. U ovaj kasni sat dok trebam pisati o "optimizaciji uloženih sredstava u smislu potencijala povrata investicija obzirom na brand" razmišljam:

Ponekad je život surov.
I mašta je jedini lijek za preživljavanje.
A ponekad, ponekad je život lijep do boli.
I u tim lijepim trenucima uživajmo.
Jer nema slatkog bez gorkog.

Daisy Pozitivka koja svjetli u svom tunelu želi vam puno svjetla.

Ivy u borbi s praznim ekranom i punom glavom

Dakle, nakon 3 druženja s predivnim inspirativnim žena koje pišu, koje čitaju, koje čuvaju svoje misli po ladicama i spemaju ih za neke još neispričane priče, ponovo sam sjela pune glave pred prazan ekran (tako ne volim prazan ekran).

Oduvijek sam nešto piskarala, nikad to baš nisam zvala pisanjem, prije škrabanjem. Citati, dnevnici, papirići, pisma, poslana i ne poslana, naslovljena i nenaslovljena, eseji ili jednostavno tijek misli bez reda i ponekad previše smisla. Ali kad god nisam mogla sa sobom ili s nekim drugim izaći na kraj uvijek bi uzela papir i olovku u ruke. Prazne stranice su me uvijek vukle. I sve bi nekako sjelo na svoje mjesto, ili bi krenulo u nekom smjeru.

Henry Miller je rekao: „Odrastao čovjek mora pisati da bi se oslobodio otrova koji se u njemu nagomilao jer nije živio onako kako bi morao. Kada bi čovjek bio dovoljno hrabar da živi ono u što vjeruje, ne bi nikada napisao ni jednu riječ“

Ne znam bi li se složila da je pisanje oslobađanje otrova, ali je zasigurno putokaz do onoga u što vjerujemo, što želimo, u što želimo vjerovati. Prije bi se složila s Flannery O'Connor koja je rekla: „Pišem da bi otkrila što mislim“. I ja pišem, da bi bila bliža sebi, da bi razumjela sebe, da bi si dala odmaka i razumjela druge.

I tako sam odlučila ovog puta sjesti pred prazan ekran, koji mi se čini sablastan, i početi priču. I sad se borim s mislima i slikama i riječima i svime onime što još neformulirano nestrpljivo čeka.

Moja hrpica knjiga kraj kreveta raste. Kao što sam nevjerna pričama u svojoj glavi (što je jedan od većih probelma zašto do sada niti jednu ideju nisam završila, a neke ni započela), isto sam nevjerna i knjigama koje čitam. Trenutno se tu nalaze:

1. Kuća vjetra i sjene – Deborah Lawrenston (novotarija za 30 kn kojoj nisam mogla odoljeti kad sam ju vidjela na kiosku, većini knjiga koje mi zapnu za oko ne odolim)
2. 11 ženskih zapovijedi – Maja Panić (koju mi je gospođa Maja dala na prošlom sastanku, ali posramljeno priznajem da sam ju stigla samo prelistati)
3. Dnevnik ljubavi II – Incest – Anais Nin (fatalna umjetnica čiji sam veliki fan)
4. Fifty shades darker – E L James (nakon opakih komentara naše profesorice ne znam da li bi trebala priznati da čitam nastavak, ali koliko god nerealan Mr Grey bio moram saznati „a što je bilo onda?!?!!?“)
5. Tao svaki dan – Derek Lin (poklon moje prijateljice Daisy kojem se vraćam kad se ponekad izgubim)
6. Boginje u svakoj ženi – Jean Shinoda Bolen (koja me privukla naslovom i idejom o arhetipovima u ženskoj psihi)

Zadnja knjiga koju sam završila je „Bio jednom kraj“ od Aleksandre Orlić i naravno da sam pronašla predivan citat koji govori tako puno više od tih par riječi koje čine rečenicu. Poetski, iskreno, ogoljeno, prekrasno, životno.

„Ne dišem. Vrijeme je stalo. Događa se kemija kakva se događa kada fotografija izranja iz negativa. Gledaš, a budući da ne možeš vjerovati, osjećaš. Smiješ se, jer nešto se rađa.“

Javni dnevnik Predsjednice u Egzilu

Ksenija 08. listopad 2012.

Prošlo je tjedan dana od posljednjeg susreta i osam dana od objave članka u Jutarnjem. U naš klub je došlo preko dvadeset žena. Neke se odmah deklariraju kao gosti, neke su samo promatrači, no većina je opet aktivan sudionik. One bi pisale, one pišu, objavljuju, proza, poezija, scenarij, znanstveni radovi. Ivan Salečić nas je posjetio i na moju veliku žalost nismo doznali ima li pomaka u realizaciji njegovog povijesnog romana. Nadam se da će nam opet doći. Ne bih voljela da u naš Klub ne dolaze muškarci. Prijateljica mi kaže da je kratica KKŽ (Klub kreativnih žena) podsjeća na AFŽ (Antifašistička fronta žena) iz Drugog svjetskog rata. Ne mislim da je ovdje nužna ikakva politička, negativna ili pozitivna, konotacija. U nazivu se nalazi riječ žena pošto se od početka klub sastojao većinom od žena. Ne vidim razloga da ijedan muškarac bude odbijen ovim nazivom (a možda bi mogao biti). Naš klub je ženski, ali spol nije bitan jer pisanje nije muško ili žensko. Razlikuje se s obzirom na godine, iskustvo, afinitet i senzibilitet osobe. Ljudi su različiti. I to čini pisanje, život,  ljubav, društvo, posao zanimljivim.

Nakon sunčanog vikenda na radničkim igrama u Umagu i sinoćnje lijepe večeri u jednom finom restoranu, sam osim ovog bloga napisala manji prozni tekst, koji može funkcionirati i kao pjesma u prozi i prepisala sam i doradila jednu pjesmu rukom ispisanu lanjskog ljeta. Čekam Milanin prijeki sud i ako bude u moju korist, podijelit ću s javnošću :)

Razgovor ugodni - upoznajte divnu Aleksandru Orlić

Kada sam vidjela Aleksandru nešto me privuklo njoj. Nisam znala ni tko je, ni što je, vidjela sam samo prekrasnu dugu kosu i iskren osmijeh, lijepu i što je važnije simpatičnu ženu koja je sjedila s nama u grupi u Klubu kreativnih žena. Imala je ono nešto magično u sebi. Energiju.

I kada je počela pričati, u njenim riječima bila sam i ja, u njenim iskustvima bila sam i ja, u njenim suzama dok je pisala bila sam i ja, kako ja tako i svaka žena koja je voljela, ostavljala i bila ostavljena. Predstavljam vam Aleksandru Orlić, autoricu romana "Bio jednom kraj". 

Zamislila sam intervju kao priču s pitanjima ne tako običnima jer ipak nit sam ja obična nit sam novinarka. Bit će ih 7 jer sam zamislila da je 7 idealan broj.

Razgovor Alex i Daisy

Daisy: Imam osjećaj da je za pisce neminovno da intenzivno stvaraju u vrijeme tuge, sjete i melankolije. Mnogi ljudi najbolja djela napišu u teškim periodima života kada čovjek zapravo nauči i najvrjednije lekcije života. Obzirom da ste napisali roman "Bio jednom kraj" upravo inspirirani prekidima, dajete li najbolje od sebe upravo u vremenu tuge? Mislite li da je za pisca skoro pa nužno da pati i kroz tu patnju stvara upravo najbolja djela? Ja svoje najbolje postove napišem u vrijeme najintenzivnije inspiracije, nešto me potakne i moram to izbaciti iz sebe odmah, u cijelosti, ne na rate. Kako vi volite pisati? Kada se najbolje osjećate svojom i spremnom za pisanje?

Alex:  Baš sam neki dan pogledala film “Žena iz petog okruga” i mogu reći da sam se pronašla u rečenici koju Kristin Scott Thomas izgovori Ethanu Hawku koji glumi američkog pisca u Parizu: “Trebala ti je nesreća da te pokrene.” Voljela bih možda da se svaki dan mogu probuditi, skuhati šalicu čaja, mirno sjesti za komp i krenuti u laganom, revijalnom tonu s pisanjem o ljubavi, gubitku, transcendentalnoj čežnji i seksu. Nažalost, iskustva su me naučila da se u sretnim razdobljima osjećam kao najveći kampanjac i zabušant te da nemam potrebu za pisanjem. Ali zato kad zagusti, rečenice liju iz mene kao da je prolom oblaka i tsunami i pijavica u isto vrijeme.

Daisy: Prekidi nikada nisu laki. I kada završe sporazumno na tzv. fin način ipak nose određenu dozu sjete, kofere pune uspomena koje sada pospremite negdje u prošlost i krenete dalje u neku novu budućnost. Postoji li nešto što bi se moglo nazvati "dobar" prekid? Postoji li fin način za prekinuti s nekim? Ja i dalje tvrdim da svaki prekid boli, naravno ovisi koliko ste bili emocionalno involvirani, koliko dugo je odnos umirao a nismo priznavali to sebi.

Alex:  Voljela bih da su se svi moji prekidi dogodili prirodnim putem, u trenutku kada i moja ljubav počne popuštati. Dakle, prije nešto nalik flasteru koji će vam s rane otpasti sam od sebe, zato jer je dugo bio namočen u moru, a ne da će vam ga netko naprasno otrgnuti s kože baš u trenu kada se najbolje zabavljate. I to potpuno nenajavljeno. A onda nestati bez i jednog suvislog objašnjenja. Ali, tko zna? Da su mi svi moji dečki ljubazno objasnili zašto su odlučili prekinuti, maramicom mi obrisali suze i svaki tjedan nazvali da provjere jesam li dobro (a na svaki rođendan mi pisali pisma s priznanjima da je taj prekid bio najveća greška njihova života:) te da sam imala sve odgovore na pitanja koja su me mučila, možda nikada ne bih napisala knjigu. Niti išta shvatila o prirodi ljubavi, niti kako se ustati nakon nezgodnog pada.

Daisy: Pisanje je oslobađajuće i pročišćavajuće. Kako se osjećate dok pišete? Bez komunikacije ne bi bilo života jer interakcija između ljudi, sa samim sobom pumpa život kroz vene, valjda se ne mogu oteti ljubavi prema čitanju, pisanju i ljudima - ponekad na svoju sreću, ponekad na žalost. Je li vam pisanje poput veze sa samom sobom, sa svojim unutarnjim emocionalnim filmom? I sviđa li vam se taj film?

Alex:  Možda to ima veze s time što sam jedinica i što sam od malena dosta vremena provodila sama i izgradila svoje svjetove, ali moram priznati da su mi s godinama moji unutarnji filmovi sve ljepši, skladniji i uzbudljiviji te da podjednako uživam - kako u dijalozima s meni dragim ljudima, tako i u monolozima. I da, pisanje mi je poput mentalne higijene ili slaganja slika u albume. Način da otpustiš, zapamtiš i kreneš dalje.

Daisy: Premda je ponekad tišina također kvalitetna i puno govori bez ijedne izrečene riječi, ipak bavimo se pisanjem. Koliko vas vaš poziv opisuje, živite li ga u potpunosti i je li vam pisanje život? Otkud crpite inspiraciju?

Alex:  Volim misliti da ja prije svega živim život slika, a da su riječi tu samo da ih opišem. Hm, možda stvarno nikad neću prežaliti što nisam postala slikarica ili fotografkinja? Riječi su tu samo da zauvijek zaustave neke slike koje mi znače. Dakle, inspiracija mogu biti obične iznošene bijele cipele mojeg bivšeg dečka koje iznenada ugledam u praznom stanu, a koje me vraćaju u određena vremena, na tren ožive naše rečenice, snove, šale... Ili murano prsten koji mi je kupio na našem prvom putovanju u Ljubljanu, a koji sada živi neki svoj život. Evo, sad će biti da ću i ja doći na ideju da poput Orhana Pamuka otvorim svoj Muzej nevinosti sa svim drangulijama koji mi je donio život.

Daisy: Mnogi od nas koji volimo pisanje imamo puno romana tzv. "ladičara" ili ideja koji nikada ne ugledaju svjetlo dana. Uvijek čekamo pravo vrijeme za uvod, razvoj, zaplet, rasplet i uvijek čekamo nešto. Imate li vi neke ideje koje niste dovršili ili uvijek dovršite sve čega se prihvatite? Je li vam potreban potpuni mir i tišina dok pišete? Koji su najbolji uvjeti za stvaranje? Imate li svoje rituale kojih se držite prilikom pisanja?

Alex:  Imam dosta ideja u glavi, no gotovo niti jednu na čekanju u ladici. Izgleda da puno volim grijati svoje ideje u glavi ležeći na kauču ili plaži, prije nego sazriju pa da ih izbacim na papir ili ekran. Obično se to dogodi kad se najmanje nadam. Usred noći. Za punog mjeseca. Za vrijeme vožnje vlakom ili trajektom. Kao za vraga, redovito kad nemam ekran pri ruci i kad su uvjeti katastrofalniJ No, kad bih baš mogla birati idealne uvjete, onda su to noć i apsolutna tišina. Glazba me prejako baca u određena raspoloženja i utječe na tijek misli, tako da eventualno mogu pisati uz klasiku. Ali to su samo idealni uvjeti i puste priče. I koga ja to zavaravam? Na kraju će biti da stvaram u totalnom kaosu i groznici i da moji rituali najviše nalikuju action paintingu Jacksona Pollocka. Hvala bogu što ne konzumiram alkohol, jer se malo i bojim gdje bi me to sve odvelo:)

Daisy: Dodana vrijednost pisanja je komunikacija koja se razvije nakon napisanog kada "rodiš" svoj tekst, priču, roman i predaš ga na čitanje svima koje zanima. Kako se nosite s kritikama i komentarima napisanog? Meni su komentari hrana jer daju feedback i znak su da netko reagira. Bolje da vas ne vole nego da vas ne osjećaju ili? Svaki pisac želi doprijeti do nekoga, želi da ga ljudi osjete.

Alex:  Tuđi pogledi na moju knjigu me vesele, pogotovo oni koji mi otvore neki novi pogled na knjigu. Recimo, na promociji knjige u Muzeju prekinutih veza dok je glumac Damir Markovina čitao izvadak iz romana, tako je maestralno interpretirao neke dijelove, da sam tek tada shvatila da određena rečenica, koju sam ja do tada smatrala neutralnom, ima duhovitog potencijala. Evo, još uvijek ne mogu shvatiti je li moja knjiga jako zabavna (muški čitatelji) ili toliko tragična da zaslužuje etiketu «nova Antigona» (cure). No ono što lagano shvaćam je to da svatko čita knjigu sa svojim naočalama i da ju na kraju oboji na svoj način.

Daisy: Djelujete kao zanimljiva, pametna i prekrasna žena. Jeste li toga  
         svjesni? Pitam zato što žene poput vas obično su nesvjesne svoje 
         veličine i ljepote duha. Žene su općenito mali mazohisti.
Alex: Vaše pitanje me podsjetilo na jednu davnu prepirku sa jednim dečkom  
       koji je tvrdio da sam apsolutna predivna, osim kad nisam, a to je kad        
       sumnjam u sebe, dok sam ja njega uvjeravala da apsolutno zadovoljstvo
       nikada nije dobro, jer nema potrebe za napretkom. Hvala vam na         
       komplimentu. Uzet ću ga bez rezervi, jer sam s vremenom shvatila da je
       taj dečko ipak bio dobrim dijelom u pravu. I da ne treba očekivati potvrdu
       od drugih ljudi (iako ju je, da se razumijemo, uvijek jako lijepo primiti),
       budući da smo «čovjek našeg života» prije svega mi same.

Spontano, baš kako najviše volim, rode  se neke divne stvari. Prvi poljubac. Prva ljubav. Tako se rodio i ovaj razgovor ugodni. 
Moram priznati da su me odgovori oduševili jer su upravo ono što sam i mislila da će biti - intimni, iskreni, meki, nježni i snažni jer su autentični, jer su živi. 

Ponekad imate osjećaj da se nađete u drugim ljudima. Nadam se da ćete se pronaći u odličnoj poanti svega kako kaže Alex a ja se potpuno slažem - "čovjek našeg života smo prije svega mi same".

Daisy zahvaljuje Alex na odgovorima i želi joj lijepe početke i zaplete ljubavnih i životnih priča.

Iza imena Daisy: Dijana Karabašić, autorica bloga Daisy Pozitivka

Milanin Dnevnik Kluba kreativnih žena

Evo kako smo izgledale u ponedjeljak, 1. listopada 2012. u 19 i 30. Više je to izgledalo kao Skupština kreativnih žena, nego kao Klub. Uzbudljivo, no malkoi zabrinjavajuće...Hoćemo li, tako brojne osnovati političku stranku? Krenuti u borbu za vlast? Koji su potencijali ovog našeg Kluba? A koje su opasnosti...O svemu tome napeto razmišljam noćas, ali znam. Bit će to prava kiša poezije i proze ove jeseni.