Ivy u borbi s praznim ekranom i punom glavom

Dakle, nakon 3 druženja s predivnim inspirativnim žena koje pišu, koje čitaju, koje čuvaju svoje misli po ladicama i spemaju ih za neke još neispričane priče, ponovo sam sjela pune glave pred prazan ekran (tako ne volim prazan ekran).

Oduvijek sam nešto piskarala, nikad to baš nisam zvala pisanjem, prije škrabanjem. Citati, dnevnici, papirići, pisma, poslana i ne poslana, naslovljena i nenaslovljena, eseji ili jednostavno tijek misli bez reda i ponekad previše smisla. Ali kad god nisam mogla sa sobom ili s nekim drugim izaći na kraj uvijek bi uzela papir i olovku u ruke. Prazne stranice su me uvijek vukle. I sve bi nekako sjelo na svoje mjesto, ili bi krenulo u nekom smjeru.

Henry Miller je rekao: „Odrastao čovjek mora pisati da bi se oslobodio otrova koji se u njemu nagomilao jer nije živio onako kako bi morao. Kada bi čovjek bio dovoljno hrabar da živi ono u što vjeruje, ne bi nikada napisao ni jednu riječ“

Ne znam bi li se složila da je pisanje oslobađanje otrova, ali je zasigurno putokaz do onoga u što vjerujemo, što želimo, u što želimo vjerovati. Prije bi se složila s Flannery O'Connor koja je rekla: „Pišem da bi otkrila što mislim“. I ja pišem, da bi bila bliža sebi, da bi razumjela sebe, da bi si dala odmaka i razumjela druge.

I tako sam odlučila ovog puta sjesti pred prazan ekran, koji mi se čini sablastan, i početi priču. I sad se borim s mislima i slikama i riječima i svime onime što još neformulirano nestrpljivo čeka.

Moja hrpica knjiga kraj kreveta raste. Kao što sam nevjerna pričama u svojoj glavi (što je jedan od većih probelma zašto do sada niti jednu ideju nisam završila, a neke ni započela), isto sam nevjerna i knjigama koje čitam. Trenutno se tu nalaze:

1. Kuća vjetra i sjene – Deborah Lawrenston (novotarija za 30 kn kojoj nisam mogla odoljeti kad sam ju vidjela na kiosku, većini knjiga koje mi zapnu za oko ne odolim)
2. 11 ženskih zapovijedi – Maja Panić (koju mi je gospođa Maja dala na prošlom sastanku, ali posramljeno priznajem da sam ju stigla samo prelistati)
3. Dnevnik ljubavi II – Incest – Anais Nin (fatalna umjetnica čiji sam veliki fan)
4. Fifty shades darker – E L James (nakon opakih komentara naše profesorice ne znam da li bi trebala priznati da čitam nastavak, ali koliko god nerealan Mr Grey bio moram saznati „a što je bilo onda?!?!!?“)
5. Tao svaki dan – Derek Lin (poklon moje prijateljice Daisy kojem se vraćam kad se ponekad izgubim)
6. Boginje u svakoj ženi – Jean Shinoda Bolen (koja me privukla naslovom i idejom o arhetipovima u ženskoj psihi)

Zadnja knjiga koju sam završila je „Bio jednom kraj“ od Aleksandre Orlić i naravno da sam pronašla predivan citat koji govori tako puno više od tih par riječi koje čine rečenicu. Poetski, iskreno, ogoljeno, prekrasno, životno.

„Ne dišem. Vrijeme je stalo. Događa se kemija kakva se događa kada fotografija izranja iz negativa. Gledaš, a budući da ne možeš vjerovati, osjećaš. Smiješ se, jer nešto se rađa.“