Možemo li ne osvrnuti se na zimu na našem blogu? Mi
volimo zimu. Mi volimo sva godišnja doba jer svako godišnje doba nosi u sebi
svoje priče koje čekaju nas pisce da ih ispričamo.
Ja sam odlučila do kraja ispričati neke svoje stare priče i
s time završiti. Tako da ovih dana intenzivno radim na svom Crvenom kauču. Ne otkrivam
zasada pojedinosti, no odmičem se od prvobitnog koncepta, slijedim svoju
intuiciju i baš to radim onako kako se meni dopada. Osim proze, osjećam da u
meni leže i neke pjesme. Njihovo vrijeme još nije došlo, no one su tu.
Pročitala sam dva romana Bekima Sejranovića, Ljepši kraj
i Nigdje, niotkuda. Ta dva romana se prožimaju. Jedan se nastavlja na drugoga, pa onda opet ovaj na ovog prvog i
tako dalje. Za mene vrlo inspirativno, snažno i dojmljivo prozno djelo. S
obzirom na ispreplitanje tematike djetinjstva sa bakom i djedom, nesvakidašnjih
obiteljskih odnosa (a što su svakidašnji odnosi?), rata na ovim prostorima
očekivala sam više patetike i depresije. No, ovi romani ne robuju klišejima, oni
se sa teškim situacijama nose čak s određenom dozom humora. Fascinira me brzina
kojom se radnja odvija i kao da smo u bolidu formule s glavnim likom, tako
jurimo njegovim doživljajima. Nakon čitanja pitam -što je iduće?
Nama je iduća duuugaaaa zima u kojoj će nas grijati naše pisanje, oduševljavat će nas naša inspiracija i
uživat ćemo u druženjima u Klubu.
Nema komentara:
Objavi komentar