Na mekani uvez rozih korica bacila sam se kao kobac. To sam već javno i besramno podijelila. Intrigantna autorica, ugodne vanjštine, glasa i zanimljivog izlaganja. No, ta roza knjižica. Tako tipično, ženski, klišejizirano. Knjiga o prekidima. Još jedan terapijski materijal. Zašto bi to netko čitao? O da, itekako bismo to svi čitali. Iznimno sam brzo promijenila mišljenje. Mala roza knjiga sa jakom malim slovima je sve samo ne još jedna obična knjiga. Glavni lik je Tamara. Pratimo njen život kroz odnose s raznim muškarcima. Neki od njih su i više dječaci, ne samo po godinama, nego i po ponašanju. Tamara je sve samo ne obična žena. I ona je ponekad više nalik djevojčici, eventualno djevojci, barem s obzirom na društveno prihvatljive kriterije. Ne zaljubi se bezglavo u svakog od spomenutih muškaraca, no svakako svaki od njih u njoj ostavlja neizbrisivi trag. Sporedni likovi u pričama (jer to je roman od više priča, koje povezuje glavni lik) su prijateljice, roditelji itd. Kroz sve te odnose i radnju koja je lokacijski određena, ne oslikavaju se samo ljubavni i ne-ljubavni zapleti naše glavne junakinje, nego se u pozadini, a opet vrlo jasno definira urbana scena u Zagrebu unutar barem jednog desetljeća, ako ne i više.
Mogla bih sad komentirati svakog od tih Tamarinih muškaraca/dječaka, mogla bih cjepkati njene odnose, što je radila dobro, što je radila pogrešno. Ima jedna priča u ovom romanu koja me ostavila bez daha. Zove se Crna kutija. I opet naša junakinja je izvan sebe od ljubavi i sve tome slično, ili manje slično i poprilično neobično. ovoj priči je jače nego u ostalima prisutan lik njene osebujne najbolje prijateljice Jane. Jana je posebna djevojka i njihov odnos je vrlo blizak. Jana će za našu Tamaru učiniti, imamo dojam, baš sve. Otići će u neko suludo doba i na vrata Tamarinog ljubavnika te mu ostaviti košaricu voća s porukom. Ono što me ostavilo bez teksta, ono što me dočekalo kao udarac u trbuh kada sam ostala bez daha je to što je ta ista Tamara toliko zaokupljena sama sobom da nije porazgovarala sa svojom prijateljicom, niti u pauzama izbacivanja vlastitog emocionalnog otpada, kako bi primijetila da se s njenom Janom, tzv. najboljom prijateljicom nešto zbiva. I nakon kataklizmičnih prekida sa svim onim pripadnicima suprotnog spola nakon kojih je Tamari utjeha bila upravo spomenuta Jana, ona ostaje bez prijateljice. Jana počini samoubojstvo. Ključan trenutak u romanu. Nije kraj samo tih partnerskih odnosa. Postoji i kraj prijateljstava. A to je nezamjenjivo. To je puno teže preboljeti.
Svaka i svaki od nas u sebi ima Tamaru, Damira, Alexa, Brunu. Imamo li Janu? Čuvamo li tu istu Janu?
Nema komentara:
Objavi komentar