Dnevnik Daisy Pozitivke: Andrić, moja ljubav, moja inspiracija...

Fascinirana sam riječima Ive Andrića. Ne znam točno kada sam se zaljubila u njega ali dogodilo se kao i sve što najviše volim - spontano. Danas je 120 godina od rođenja tog predivnog književnika, dobitnika Nobelove nagrade za književnost. U njegovim riječima crpim inspiraciju. Kada mi je teško, čitam, pišem, inspiriram se, rastem, punim se. Riječi su ljubav. Ljubav je inspiracija. 
Ali riječi znaju biti i opasan mamac dok vas mame u tamu... O tome neki drugi put... 
Dok čitam osjećam da moja krila rastu i šire se i letim. Ponekad me moja inspiracija odvede daleko iznad oblaka. I predivan je let, svaki put. U ovom životu me vodi glad za inspiracijom i kada nađem svoj izvor halapljivo gutam svaku kap dragocjenog nadahnuća.

"Ponekad je svet oko mene beskrajan, savršeno lep a trajan, sav u skladu sa mojim snagama i mojim željama, ili mojim odsustvom želja. Samo postojanje po sebi znači sreću bez prekida. 
A ponekad se sav svet ispreči preda mnom kao nedogledan, mračan tesnac, ne širi od iglenih ušiju, kroz koji mi valja proći ili tu pred njim jadno propasti.A znam dobro da proći ne mogu, ali i da propasti ne smem."

Propasti ne smijemo! Eto, pa može li se to bolje reći. Nekada nije potrebno puno riječi da bi se toliko toga reklo. I baš kao i Andrić i oko mene je ponekad sve lijepo pa čak i ono što nije lijepo. Osjećam sreću bez prekida. A ponekad, ponekad je svijet kao tunel bez svjetla i onda se nastojim skoncentrirati na privikavanje na tamu. Ta tama dugo traje i nikako da prođe. I pitam svog Dobrog Duha kada će proći, kaže "još malo." Puno je prošlo otkad mi je to rekao. To "još malo" pretvorilo se u dugi tunel bez naznake svjetla. 

I što se onda dogodilo - dogodilo se to da su se oči prilagodile na tamu i navikle. Sada su hrabre u tami i idu ponosno ravno naprijed ne znajući što ih čeka, ne očekujući svjetlo, ne bojeći se tame. Slobodne.

 "Je li još iko voleo svet kao ja? Noću, kad svi počivaju i kad najposle valja leći, ja sam još nemiran i pre nego što zaspim još se trzam od pomisli da sada neko, zadocneo i sam, prolazi ulicama i da bih ga mogao sresti i videti i s njim govoriti.
Uvek mi je malo vazduha, nikad mi nije dosta vode ni bilja ni ljudskih lica. Snagu trošim i mladost sam izgubio, a mira nisam poznao, sve od ljubavi i želje za svetom." 

I ja tako gladna, uvijek mi je malo zraka, uvijek mi je malo ljudi, druženja, smijeha, razgovora, pisanja i čitanja. U ovaj kasni sat dok trebam pisati o "optimizaciji uloženih sredstava u smislu potencijala povrata investicija obzirom na brand" razmišljam:

Ponekad je život surov.
I mašta je jedini lijek za preživljavanje.
A ponekad, ponekad je život lijep do boli.
I u tim lijepim trenucima uživajmo.
Jer nema slatkog bez gorkog.

Daisy Pozitivka koja svjetli u svom tunelu želi vam puno svjetla.