Nastavak ulomka novog romana Milane Vuković Runjić

....I premda je to bila ista ona crvenokosa mlada žena koja mu se podavala po livadama podno Žumberka, od koje je on bio evidentno stariji, eto kako su godine bile nepravedne prema njoj, a blage prema njemu. Sa sedamdeset i pet izgledao je sto puta bolje nego ona kad je umrla, sa šezdeset. A kako tek sada izgleda, pitao se, nakon godine pod zemljom.

Jedino na čemu joj je zavidio bili su njezini zubi. Ti su i u grobu dobro izgledali, bio je siguran. Ona u životu nije bila kod zubara. To remek-djelo prirode, čvrsto, sjajno, bijelo, izgledalo je isto od njihovog prvog susreta pa do samog odra. I nije istina da se bijeli zubi više kvare od žućkastih, to su izmislili oni čiji su zubi poput njegovih, jer njemu je oduvijek trebao zubar, a njoj nikada. Gotovo da ju je mrzio zbog toga. No, ona se zahvaljujući toj svojoj vrlini nikada nije ni srela sa zubaricom. A zubaricu se ipak isplatilo upoznati: visoka i vitka žena, gotovo nordijskog tipa, ponešto stroga i asketska držanja, ipak je u sebi imala vatre, oduvijek je to osjećao, da pod njezinom bijelom kutom gori. Zamišljao je kako bi on tu zubaricu mogao usrećiti, samo kada bi ga ona počela gledati kao osobu, a ne kao pacijenta sa žutim zubima. To mu još nije uspjelo, premda se nakon ženine smrti dodatno potrudio: donosio joj je knjige, koje doduše nikoga nisu zanimale, bocu pića i slično. Bilo bi lijepo, mislio je, da se zubarica i on sada, kada više nema prepreki, spetljaju.

No, bilo je kasno. Ženska ga je, pogotovo nakon što joj je donio piće, evidentno izbjegavala. Žrtvovala je čak i njegovih petsto kuna, samo da ga ne gleda. Našla je novog ljubavnika. Što je logično, jer imala je oko četrdeset godina. Pa je valjda procijenila da je on stari pervertit. Bez obzira na to što je i dalje bio zgodan muškarac, s lijepim imutkom, mahom nasljedstvom zbog kojega nije nikad trebao pretjerano raditi nego je sjedio u vrtu i čitao. Možda je zaključila da bi i za njega bilo bolje da trune pod zemljom zajedno sa svojim trulim zubima. A možda se nije radilo o godinama, nego baš o toj njegovoj komociji, ležernosti i neradu. Možda se to zubarici činilo dosadnim. Možda bi joj se više sviđao da ima neku firmu ili bar obrt. Koji bi i tako u ovim vremenima propali. Pa bi ga ona mogla tješiti. Noćima je sjedio pred svojom kućom, sam, s pogledom na zubaričinu kuću. Imala je neobičan tornjić kojeg je on u sebi zvao vještičjim. Njezina ordinacija nije bila u tornjiću, nego u prizemlju. Nekad bi se pitao što ona radi u oktagonalnoj sobi, s pogledom na cijelo zapadno predgrađe ove naše metropole.

Bavi se magijom? I o tome je ponešto čitao, sjedeći sa šalicom pregrijanog viskija u vrtu. Da, magija se i dalje prakticira na ovom svijetu, možda baš u ovakvom tornjiću u kojem kao da je zatočena princeza, ili je, kao u priči koju citira Karl Gustav Jung, na zidu s tri čavla pribijen gavran. Zamišljao je zubaricu kako se na neke posebne datume odaje magijskoj praksi, gola, obavijena plaštom, po kojem su izvezena neka čudna slova. Eto u čemu je tajna njezina uspješna posla. Eto zašto ima toliko pacijenata u ovoj našoj uskoj i malenoj, slijepoj uličici. Trebalo bi je spaliti na lomači. Ta ideja činila se uzbudljivom. On bi rado, u ime zabrinutih građana, potkurio tu lomaču. U kojoj bi izgorjeli i ona i ordinacija i tornjić. I ljubavnik kojeg je našla samo da bi njemu napakostila.

Tako je, drijemajući u hladu, gospodin Matić čekao da prođe subota popodne. Oduvijek je mrzio vikend. Vikend, to su oni beskrajni dani u kojima se ništa ne događa. Osim ako u noći sa subote na nedjelju na rubu slijepe ulice ne bukne drveni tornjić kojeg je potpalio ljubomorni, krezubi starac, demonski se cereći, zažaren od vlastite osamljenosti. Jedino i samo onda čovjek bi mogao reći: nešto se dogodilo.

Milana Vuković Runjić

Otkrivamo vam isječak novog romana Milane Vuković Runjić!

Isječak prvog poglavlja novog romana Milane Vuković Runjić koji uskoro izlazi prvi put objavljujemo na blogu Kluba kreativnih žena (i muškaraca). Naziv romana ne otkrivamo još...

1. Popodne uz mlaki viski 

Gospodin Matić u jednu je stvar već dulje vrijeme sumnjao: da njegova zubarica ima ljubavnika. Svaki puta kada bi je nazvao da se dogovore oko njegova posjeta (što ne bi trebalo biti tako komplicirano, jer živjeli su u istoj ulici), ona bi mu se javila nekim utišanim, užurbanim glasom, rekla mu da trenutno nije u ordinaciji, da je izvan grada, a možda čak i izvan države, ali javit će mu se čim se vrati.

Bilo je to čudno - a čudne stvari moraju se nazvati čudnim, jer prešućivanje može biti kobno - već godinama je dolazio kod nje, nekad samo na čišćenje kamenca, a nekad i na ozbiljnije zahvate, gradnju mostova, tunela, krunidbu ili kakvo bilo održavanje tih jadnih, klimavih, od dugogodišnjeg pušenja požutjelih zuba, koji će i tako vrlo brzo poispadati iz čeljusti, te će njegova lubanja jednog dana biti bezuba. Ona je uvijek imala i vremena i volje za suočavanje s tim tužnim prizorom u njegovim ustima, kako i ne bi kad bi joj svaki puta ostavio najmanje petsto kuna. Tim je čudnije što ga je sada izbjegavala već tjednima, a on je opet imao spremnih petsto kuna, ako treba i više, što je velik novac u današnjoj Hrvatskoj, ljudi rade cijeli mjesec za tisuću i petsto kuna, a ona se samo par minuta ili pola sata pozabavi njegovim zubalom i to dobro naplati. Nije da bi gospodinu Matiću odgovaralo kada bi ona dulje vrijeme brusila njegove zube: bolje je ovako, bez obzira što mu se nerijetko činilo kako ta žena prelako zarađuje.

Otkad mu je umrla supruga, sve je više brinuo o zdravlju, pa i o zubima. Možda je to zbog viška slobodna vremena, a možda i zbog tog neposrednog uvida u smrtnost, koja je ipak rezultat neke neobazrivosti prema svom tijelu i njegovim signalima. Zašto je pokojnica tako dugo čekala da joj ustanove rak - tako da joj je od svih terapija preostalo samo da sjedi doma i čeka da umre -ako je već godinu ili dvije prije toga imala sumnjive simptome? Zašto se nije malo prije pojavila kod doktora i rekla ovo je čudno, zar ne. Ili je možda njegova supruga htjela umrijeti, s obzirom da joj se više nije dalo zalijevati vrt i uživati u njihovoj maloj, ali urednoj i komfornoj kući na izlazu iz grada. Bez djece, bez ikoga da im smeta. Nisu imali ni prijatelja. Možda je pokojnica odlučila otići iz njihova vrta koji je tako lijep na proljeće, ali uvijek je lijep na isti način i klupica na kojoj sjede nije se već trideset godina pomaknula sa svoga mjesta.

Da li se treba oženiti ponovo, pitao se, nakon što je oplakivao ženu nekih godinu dana, gledao njezine papuče, spavaćicu, četkicu za zube, prebirao po njezinom ormaru, gdje su visjele i neke haljine koje je nosila dok je bila mlada, u kojima je još imala obline, a nije izgledala kao ovješena stara vreća koja je rodila desetoro djece, dok u stvarnosti nije rodila ni jedno. Pa ne možemo reći da ju je u starosti podjednako volio kao kad je bila mlada. To bi bila laž. Još otkad im je presušio seksualni život, ima tome desetljeće i pol, ako ne i više, otkad se ona, pravdajući se menopauzom, suhoćom rodnice, čime li, povukla u svoj krevet, počeo je osjećati prema njoj kao prema nekoj staroj prijateljici s kojom voli brbljati u noći kad ugase svjetlo, jer ni jedno od njih ne može baš lako zaspati.

I premda je to bila ista ona crvenokosa mlada žena koja mu se podavala po livadama podno Žumberka...

(uskoro nastavak).

Zašto ne možemo živjeti bez bajki?

Milana Vuković Runjić 

Moja je teza da su bajke podjednako potrebne odraslima i djeci. Neku noć gledala sam po tko zna koji put bajkovit filmić “You’ve got a mail” s Meg Ryan i Tomom Hanksom u glavnim ulogama. Film je snimljen prije Facebooka, Twittera, Tumblera i svih ostalih društvenih mreža u koje je danas umrežen dobar dio čovječanstva. Ljubavna priča vlasnice male knjižare za djecu i vlasnika megastora toliko je u surovoj stvarnosti neizvediva, da ju nije nikakav problem svrstati u bajke. Kao takva, mami suze na oči, jer, poput većine odraslih, volim bajke i uvijek me rasplaču. “Mala sirena” Hansa Christiana Andersena, “Snjeguljica”, “Matovilka”, “Snježna Kraljica”, “Ivica i Marica”…emotivne su priče samo naizgled namijenjene djeci, no kada su braća Grimm ispisivala svoje bajke u 19. stoljeću, nisu ih namijenili “ekskluzivno” malim čitateljima. 

Mnoge poznate bajke, poput “Pepeljuge” dopiru do nas iz duboke prošlosti - prva verzija priče o sirotici koja čisti pepeo datira iz drevnog Japana. Zato i opsesija malim stopalom i izgubljenom cipelicom. Kad je prošlog mjeseca poznati britanski pisac Philip Pullman (autor znamenite i kontroverzne trilogije za djecu i odrasle po imenu “Njegove tamne tvari”) objavio svoje obrade Grimmovih bajki, s podnaslovom “za djecu i odrasle”, bilo je jasno da će to biti jedna od zanimljivijih knjiga na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Frankfurtu, kao i ove jeseni općenito. Pullman je, slažu se kritičari, kao stvoren za oživljavanje svjetova braće Grimm, jer u knjigama koje je sam napisao iskazao se nevjerojatnom maštom i razrađenošću svojih paralelnih svjetova. Mnogi ga smatraju većim genijem i od same J.K. Rowling, premda se Pullmanove knjige nisu prodavale poput “Harryja Pottera”. 

Dok se Pullmana kao novog autora bajki braće Grimm slavi, kritičari, pa tako i moćna Michico Kakutani iz “New York Timesa” pred kojom se literarnom svijetu “tresu gaće” baš i nisu toliko skloni prvom romanu “za odrasle” već spomenute Rowlingove. “The Casual Vacancy”, priča o ljudima sa sela i njihovim malim životima, doživljajima i tračevima, smatra se vulgarnom, slabašnom i bezidjenom, te joj se zamjera izostanak pravih junaka i velikih emocija (čitaj: bijelih sova i dječaka-čarobnjaka). Kao da se publika i kritičari ljute na J. K. Rowling što se upustila u avanturu pisanja o nečem stvarnom, o nekim ljudima koji su čak i nešto gori od nas samih, za razliku od protagonista bajki koji su uvijek heroji (ili antiheroji, u slučaju negativaca). Ovo nisu vremena, kao da poručuju kritičari, u kojima nam trebaju slabašni, perverzni, moralno iskrivljeni protagonisti, želimo dobre vile, vilenjake, mudre starce iz šume, moćne i dobre dječake, djevojčice koje mogu letjeti…želimo sva mjesta na koja nas mašta dobrog pisca može odnijeti. Zlobne susjede koji ogovaraju imamo i u stvarnosti, oni nam nisu potrebni u literaturi. S druge strane, maštoviti je Pullman izabrao pedeset Grimmovih priča i prepričao ih, slažu se svi, tako da će nam se činiti kako ih čitamo po prvi puta. A baš to i želimo ove kišne jeseni. 

Zašto nas toliko oduševljavaju priče o preprekama iza kojih je neizbježan “happy end”? Teško je reći da mala sirena sretno završava nakon što se pretvori u morsku pjenu, ali, većina bajki doista završava svima dobro znanom rečenicom “i tako su živjeli sretno do smrti.” S druge strane, u većini bajki se događa nešto zastrašujuće, pojavljuju se zli vukovi, strašne vještice koje prebivaju na dnu mora, maćehe koje su možda najstrašnije heroine bajki: upravo maćeha natjera Snjeguljicu da zagrize otrovnu jabuku, maćeha tretira Pepeljugu kao sluškinju, maćeha pokuša ubiti malenoga Jagora iz priče Ivane Brlić Mažuranić (iduće će godine biti stota obljetnica prvog izdanja “Čudnovatih zgoda i nezgoda šegrta Hlapića”). 

Na žalost, u stvarnosti se također nađe bajkovito zlih maćeha, čula sam za njih, neke čak i poznajem. Upravo nam maćehe signaliziraju da se bajke od samih početaka (a stare su valjda koliko i najstarije priče koje su ljudi pripovijedali) nisu bavile nečim sasvim izmišljenim, nego nas, dapače, na slikovit način suočavale s najtežim i najbolnijim trenucima naših života. No, ono što ih je činilo bajkama i nama tako neodoljivima upravo je taj sretan završetak. 

Nešto poput “sretnog završetka” u životu baš i ne postoji, jer stvari koje započnu dobro (brakovi, prijateljstva, poslovi), nerijetko se izrode u svoju suprotnost. Kao što bi nas šokiralo kada bismo saznali da se Pepeljuga razvela od svoga princa (te je bajka pravovremeno završena na dan vjenčanja), tako nas i danas iznenađuje kad saznamo da se neka veza ili brak za koju smo bili uvjereni da je čvrsta- raspala. U našim je životima malo toga o što se možemo sa sigurnošću osloniti – čak i mi sami rado izmičemo vlastitoj kontroli. 

Životne pobjede dugoročno se mogu pretvoriti u poraze (R. Calasso tako piše da slast pobjede nikada ne traje dulje od godine dana), sretne veze postaju dosadne, bavljenje nečim ludim i zanimljivim s vremenom se otrca i postane neugodna obveza. Čak i tamo gdje smo slobodni i kreativni možemo osjetiti zasićenje. Eto zašto volimo bajke. U bajkama je sreća sreća, pobjeda je pobjeda, ljubav je ljubav, prijatelj je prijatelj, dobra vila je dobra vila. U bajkama sva sila nevidljivih, dobrohotnih likova pomaže onome kome je teško. Princeze koje plaču u šumi nerijetko sreću mudre starce pune dobrih savjeta. Možda je isto tako i u našim životima, samo što često propustimo prepoznati dobre vile, mudre starce, anđele čuvare, dobrohotne kume, tražimo pomoć na krivoj strani, a previdimo one koji su nam doista skloni. Možda je takva ljudska priroda - pomalo ukleta, poput Trnoružičina dvorca obraslog divljim ružama. 

Dok ne otkrijemo kako da u vlastitim životima dođemo do “happy enda”, bajke su nam i dalje jedina garancija istinske sreće – one koje čitamo, gledamo ili o kojima slušamo. A sreća je, kao što znamo, najopojnija fantazija vječno nemirnih, prevrtljivih i neuhvatljivih žena i muškaraca.

Tekst: Milana Vuković Runjić za Cosmopolitan

Izvor za fotografije: 1, 2, 3 Binary Moon, 4 Sacred Mists Blog

Divno, inspirativno i ovaj tjedan na druženju KKŽ-a

Dijana Karabašić/Daisy Pozitivka, 14.11.2012.

Osvrt na naše druženje ovog ponedjeljka....

Toliko toga je bilo zanimljivog da sam u jednom trenutku poželjela da imam diktafon. Nastojala sam uloviti najvažnije pa slijedi osvrt. Kod Milane je uvijek najvažnija ta inspiracija kojom nas nahrani. A mene naše konstruktivno druženje poput ovog ovaj ponedjeljak napuni pa odletim na svoj oblak i inspiriram se za pisanje, puno pisanja i čitanja i života općenito... Pozitivna energija kojom zrači taj ponedjeljak divna je i omamljujuća...

Ovaj put smo se osvrnuli na neka pitanja koja nas muče te je Milana pričala o tim zanimljivim temama i upitnicima s kojima se sudaramo tijekom pisanja. Pitali smo a Milana je odgovarala....

Kako uspješno zadržati nit?

Nit je najvažnije zadržati u priči dok je kod romana prirodno da niste cijelo vrijeme vjerni jednoj misli. Priča traži više vjernosti od romana. Teme i misli se kod romana isprepliću a u priči je važno ostati vjeran ideji jer priča zahtijeva oprez i kontrolu puno više od romana. Danilo Kiš je rekao da se pisac jedno vrijeme druži dugo s olovkom a onda neko duže vrijeme s gumicom.

Kako kaže Milana: tkivo pisanja je kao voda koja se razlijeva. Kako zadržati nit - nikako. Nit se redovito gubi i nalazi budući da 99% ljudi koji pišu nemaju nadnaravnu moć da zadrže misao. I to je u redu. Ne možemo uvijek samo trčati naprijed (još jedna Milanina).

Ukoliko ste čitali Orhana Pamuka koji je divan možete primjetiti da se ponekad izgubi, kao da je izgubljena nit i postoje neki dijelovi u romanu koji mu više štete nego koriste. No pisac sam odlučuje koje dijelove želi mijenjati a koje ostaviti. Nekada je dobar urednik taj koji može biti korektivna mjera i reći što bi bilo dobro izmjeniti a što izbaciti kada se nit izgubi.

Kako kombinirati monolog s dijalogom?
Potpuna je sloboda pisca hoće li mu roman biti pun monologa s vrlo malo dijaloga ili potpuno suprotan - s puno dijaloga. Kakva će knjiga koju pišete biti, priča, roman, što god pišete ovisi potpuno o vama, kao piscu. Ni Nabokov ni Proust nisu bili od velikih dijaloga a svejedno su odlični romanopisci. Ono što se možete zapitati i što vam može pomoći prilikom pisanja je: Čujete li svoje likove da razgovaraju? Ako čujete likove da razgovaraju, onda je potreban dijalog ali ako ih ne čujete nema potrebe da stavljate dijalog reda radi jer ćete izgubiti na uvjerljivosti.

Trebaju li likovi biti inspirirani stvarnim ili izmišljenim osobama?
Boris Vian je rekao jednom da je njegova knjiga istinita jer ju je cijelu izmislio. I to je najveća istina o istini pisanja. Pisanje je produkt jedne drugačije osobnosti od one koja je u stvarnosti, to je način da naše srce pođe na hodočašće. Pisanje je pročišćavanje našeg životnog iskustva. Nema pravila čime ćemo se inspirirati.

U pisanju ne postoje stroga pravila. Slobodni smo raditi što god želimo. Sloboda je u pisanju ogromna ali su i odgovornosti velike upozorava Milana.

Uvjerljivost u pisanju
Najvažnije u pisanju je da postignemo uvjerljivost - da svijet o kojem pišemo bude uvjerljiv. Bez obzira o čemu pišete morate postići da se vašoj priči vjeruje. Bila vaša priča dio stvarnosti ili fantazije, morate kreirati opipljiv svijet i likove koji će biti uvjerljivi. Ono što mi vidimo moramo učiniti i drugima vidljivima. Ukoliko pišemo na primjer o vampirima, taj svijet mora biti toliko dobro opisan i uvjerljiv da zaista povjerujemo da su vampiri oko nas.

Milana je bila u onom svom dobro poznatom zanosu kada priča o pisanju da sam pomislila u jednom trenutku da smo odletjele na neki oblak u kojem postoji vrijeme samo za nas i naše pisanje. Sjedimo tako na tom oblaku i pišemo a ona nas inspirira i odgovara na naša pitanja. 

Kako s nedostatkom vremena za pisanje?

Dijana Karabašić/Daisy Pozitivka, 10.11.2012.

Nakon naše radionice obično razmišljam sva nabrijana kako ću odmah napisati osvrt na to naše uvijek inspirativno druženje. No kada dođem kući u 11 sati navečer nakon cijelog dana provedenog na poslu, nakon radionice i druženja, bez obzira na energiju koja drži moj duh, moje tijelo spava, ima svoje potrebe i jednostavno nema snage da nastavi s radom tako kasno. Moram napuniti baterije. Dan drugi, obaveze cijeli dan na poslu progutaju energiju nakupljenu snom, obaveze slatke poslije posla napune energijom a opet ne ostave vremena navečer za pisanje jer kada dođem kući u npr. 9 navečer, instinktivno se tijelo pripremi za "pripremu za zemlju snova" jer je to normalno i jer je to prirodno.

Moramo slušati sebe i svoje tijelo, dati mu ono što mu je potrebno da bi nas dugo i dobro služilo. Ne smijemo se forsirati. Često si nabijemo obaveze i cijeli dan nam je ispunjen. Na poslu provedemo minimum 8 sati dnevno. Put s posla i na posao potroši vrijeme, energiju i nerijetko živce. Poslije posla su isplanirane aktivnosti do zadnje minute. Kad dođemo kući spremni smo za krevet uglavnom jer dan je bio dug.

Tako sam ovaj tjedan a i zadnja tri tjedna bila razapeta obavezama, što poslovnim, što privatnim, što fakultetskim nastojeći privesti kraju postdiplomski. Je li to izgovor? Nije, to je samo život. Premda slatke obaveze i vrijeme koje sam htjela potrošiti, iskoristiti, uložiti za te aktivnosti i druženja poslije posla, ispune energijom, navečer mi ne ostane vremena za pisanje jer to nije ono vrijeme kada vam je mozak odmoran i spreman da se prepustite pisanju.

Tako moje priče stoje bez nastavka. Moj ljubavni trokut "Mila, David i Marko" nije dobio svoju novu priču nego čeka. Uz tu ideju o ljubavnom trokutu na

nešto drugačiji način, imam još jednu ideju za zbirku priča koje su zapravo roman. A uz sav taj kaos nedostatka vremena rodila se još jedna treća ideja. Osjećam da u meni čuči toliko priča, toliko romana a ja nikako da se uhvatim s tom navalom ideja jer nemam vremena. I nije stvar organizacije nego je stvar da nekada se morate posvetiti nekim drugim obavezama i aktivnostima - posao, obitelj, ispiti, zdravlje, druženje... I što više radim, što više čitam i što više pišem ja želim više. I to je problem jer što više učimo to smo više gladni. Što više uživamo to želimo više. To nije zapravo problem nego je izazov kako zapravo pomiriti sve te želje, nahraniti sve te gladne životinje u nama željne svega - čitanja, pisanja, učenja, rada, svijeta, života - ma svega.

Trenutno kako se borim s nedostatkom vremena za pisanje - zapisala sam sve svoje obaveze za ovaj vikend pa ćemo vidjeti koliko ću biti uspješna. Odredite prioritete i radite na ostvaranje svojih ciljeva. Nekada je prioritet napisati nastavak nečega, nešto, bilo što. A nekada je prioritet napraviti prezentaciju za važan sastanak pa ćete se time baviti i na poslu i poslije posla dok ne riješite to.
Vrijeme za pisanje je uvijek. Pisanje nikuda neće pobjeći i ono što je u nama. No isto tako ukoliko nemamo vremena jer nas svakodnevni žrvanj samelje - u redu je, to je život također, nikada nećemo imati dosta vremena za sve i ne trebamo razbijati glavu s time. Trebamo se smijati jer želimo toliko toga i te želje u nama su svojevrsno bogatstvo.

Poslije svakog našeg druženja ponedjeljkom imam još više želja, zapisanih ideja, tema i to je poanta - da uvijek idemo naprijed i želimo više, bolje i jače uz zahvalnost za ono što imamo ovdje i sada, hrabri da sanjamo i maštamo.

Autorica bloga Daisy Pozitivka