Otkrivamo vam isječak novog romana Milane Vuković Runjić!

Isječak prvog poglavlja novog romana Milane Vuković Runjić koji uskoro izlazi prvi put objavljujemo na blogu Kluba kreativnih žena (i muškaraca). Naziv romana ne otkrivamo još...

1. Popodne uz mlaki viski 

Gospodin Matić u jednu je stvar već dulje vrijeme sumnjao: da njegova zubarica ima ljubavnika. Svaki puta kada bi je nazvao da se dogovore oko njegova posjeta (što ne bi trebalo biti tako komplicirano, jer živjeli su u istoj ulici), ona bi mu se javila nekim utišanim, užurbanim glasom, rekla mu da trenutno nije u ordinaciji, da je izvan grada, a možda čak i izvan države, ali javit će mu se čim se vrati.

Bilo je to čudno - a čudne stvari moraju se nazvati čudnim, jer prešućivanje može biti kobno - već godinama je dolazio kod nje, nekad samo na čišćenje kamenca, a nekad i na ozbiljnije zahvate, gradnju mostova, tunela, krunidbu ili kakvo bilo održavanje tih jadnih, klimavih, od dugogodišnjeg pušenja požutjelih zuba, koji će i tako vrlo brzo poispadati iz čeljusti, te će njegova lubanja jednog dana biti bezuba. Ona je uvijek imala i vremena i volje za suočavanje s tim tužnim prizorom u njegovim ustima, kako i ne bi kad bi joj svaki puta ostavio najmanje petsto kuna. Tim je čudnije što ga je sada izbjegavala već tjednima, a on je opet imao spremnih petsto kuna, ako treba i više, što je velik novac u današnjoj Hrvatskoj, ljudi rade cijeli mjesec za tisuću i petsto kuna, a ona se samo par minuta ili pola sata pozabavi njegovim zubalom i to dobro naplati. Nije da bi gospodinu Matiću odgovaralo kada bi ona dulje vrijeme brusila njegove zube: bolje je ovako, bez obzira što mu se nerijetko činilo kako ta žena prelako zarađuje.

Otkad mu je umrla supruga, sve je više brinuo o zdravlju, pa i o zubima. Možda je to zbog viška slobodna vremena, a možda i zbog tog neposrednog uvida u smrtnost, koja je ipak rezultat neke neobazrivosti prema svom tijelu i njegovim signalima. Zašto je pokojnica tako dugo čekala da joj ustanove rak - tako da joj je od svih terapija preostalo samo da sjedi doma i čeka da umre -ako je već godinu ili dvije prije toga imala sumnjive simptome? Zašto se nije malo prije pojavila kod doktora i rekla ovo je čudno, zar ne. Ili je možda njegova supruga htjela umrijeti, s obzirom da joj se više nije dalo zalijevati vrt i uživati u njihovoj maloj, ali urednoj i komfornoj kući na izlazu iz grada. Bez djece, bez ikoga da im smeta. Nisu imali ni prijatelja. Možda je pokojnica odlučila otići iz njihova vrta koji je tako lijep na proljeće, ali uvijek je lijep na isti način i klupica na kojoj sjede nije se već trideset godina pomaknula sa svoga mjesta.

Da li se treba oženiti ponovo, pitao se, nakon što je oplakivao ženu nekih godinu dana, gledao njezine papuče, spavaćicu, četkicu za zube, prebirao po njezinom ormaru, gdje su visjele i neke haljine koje je nosila dok je bila mlada, u kojima je još imala obline, a nije izgledala kao ovješena stara vreća koja je rodila desetoro djece, dok u stvarnosti nije rodila ni jedno. Pa ne možemo reći da ju je u starosti podjednako volio kao kad je bila mlada. To bi bila laž. Još otkad im je presušio seksualni život, ima tome desetljeće i pol, ako ne i više, otkad se ona, pravdajući se menopauzom, suhoćom rodnice, čime li, povukla u svoj krevet, počeo je osjećati prema njoj kao prema nekoj staroj prijateljici s kojom voli brbljati u noći kad ugase svjetlo, jer ni jedno od njih ne može baš lako zaspati.

I premda je to bila ista ona crvenokosa mlada žena koja mu se podavala po livadama podno Žumberka...

(uskoro nastavak).