Kako s nedostatkom vremena za pisanje?

Dijana Karabašić/Daisy Pozitivka, 10.11.2012.

Nakon naše radionice obično razmišljam sva nabrijana kako ću odmah napisati osvrt na to naše uvijek inspirativno druženje. No kada dođem kući u 11 sati navečer nakon cijelog dana provedenog na poslu, nakon radionice i druženja, bez obzira na energiju koja drži moj duh, moje tijelo spava, ima svoje potrebe i jednostavno nema snage da nastavi s radom tako kasno. Moram napuniti baterije. Dan drugi, obaveze cijeli dan na poslu progutaju energiju nakupljenu snom, obaveze slatke poslije posla napune energijom a opet ne ostave vremena navečer za pisanje jer kada dođem kući u npr. 9 navečer, instinktivno se tijelo pripremi za "pripremu za zemlju snova" jer je to normalno i jer je to prirodno.

Moramo slušati sebe i svoje tijelo, dati mu ono što mu je potrebno da bi nas dugo i dobro služilo. Ne smijemo se forsirati. Često si nabijemo obaveze i cijeli dan nam je ispunjen. Na poslu provedemo minimum 8 sati dnevno. Put s posla i na posao potroši vrijeme, energiju i nerijetko živce. Poslije posla su isplanirane aktivnosti do zadnje minute. Kad dođemo kući spremni smo za krevet uglavnom jer dan je bio dug.

Tako sam ovaj tjedan a i zadnja tri tjedna bila razapeta obavezama, što poslovnim, što privatnim, što fakultetskim nastojeći privesti kraju postdiplomski. Je li to izgovor? Nije, to je samo život. Premda slatke obaveze i vrijeme koje sam htjela potrošiti, iskoristiti, uložiti za te aktivnosti i druženja poslije posla, ispune energijom, navečer mi ne ostane vremena za pisanje jer to nije ono vrijeme kada vam je mozak odmoran i spreman da se prepustite pisanju.

Tako moje priče stoje bez nastavka. Moj ljubavni trokut "Mila, David i Marko" nije dobio svoju novu priču nego čeka. Uz tu ideju o ljubavnom trokutu na

nešto drugačiji način, imam još jednu ideju za zbirku priča koje su zapravo roman. A uz sav taj kaos nedostatka vremena rodila se još jedna treća ideja. Osjećam da u meni čuči toliko priča, toliko romana a ja nikako da se uhvatim s tom navalom ideja jer nemam vremena. I nije stvar organizacije nego je stvar da nekada se morate posvetiti nekim drugim obavezama i aktivnostima - posao, obitelj, ispiti, zdravlje, druženje... I što više radim, što više čitam i što više pišem ja želim više. I to je problem jer što više učimo to smo više gladni. Što više uživamo to želimo više. To nije zapravo problem nego je izazov kako zapravo pomiriti sve te želje, nahraniti sve te gladne životinje u nama željne svega - čitanja, pisanja, učenja, rada, svijeta, života - ma svega.

Trenutno kako se borim s nedostatkom vremena za pisanje - zapisala sam sve svoje obaveze za ovaj vikend pa ćemo vidjeti koliko ću biti uspješna. Odredite prioritete i radite na ostvaranje svojih ciljeva. Nekada je prioritet napisati nastavak nečega, nešto, bilo što. A nekada je prioritet napraviti prezentaciju za važan sastanak pa ćete se time baviti i na poslu i poslije posla dok ne riješite to.
Vrijeme za pisanje je uvijek. Pisanje nikuda neće pobjeći i ono što je u nama. No isto tako ukoliko nemamo vremena jer nas svakodnevni žrvanj samelje - u redu je, to je život također, nikada nećemo imati dosta vremena za sve i ne trebamo razbijati glavu s time. Trebamo se smijati jer želimo toliko toga i te želje u nama su svojevrsno bogatstvo.

Poslije svakog našeg druženja ponedjeljkom imam još više želja, zapisanih ideja, tema i to je poanta - da uvijek idemo naprijed i želimo više, bolje i jače uz zahvalnost za ono što imamo ovdje i sada, hrabri da sanjamo i maštamo.

Autorica bloga Daisy Pozitivka