Ne postoji dobra i loša poezija, već samo prava i kriva

Autorica Milana Vuković Runjić

2.

S poezijom je mali problem što ne postoji dobra i loša, već samo prava i kriva. Prava je poezija ona koja se obraća bogu kao jedinom ciljanom čitatelju, a njezina je domovina vječnost. Bog se može zvati Eros-Fanes ili nekim drukčijim uzvišenim imenom, svakako, to je onaj bog koji prebiva u svakom čovjeku oduvijek, vjerovao on u njega ili ne. Može ga se naći u crkvi, džamiji, do crnog kamena u Meki, među ruševinama nekog hrama u Indiji ili Grčkoj, u kamenom krugu u Engleskoj, u tramvaju, na tržnici, u krevetu, kraj mora, u vrtu obraslom korovom, osjećamo ga u krvi, a iz nekog razloga živimo zaboravljajući ga.

Pjesniku se ne može dogoditi da zaboravi boga, on njemu kaže «čekam te ove noći na vrhu brda, dok će se iz podnožja čuti bubnjevi». On se s bogom sastaje kao s voljenom ženom ili tajnom ljubavnicom. Uzbuđenje je veliko, zrak je ispunjem ritmom bubnjeva. Ili mirisom ruža, kao jednom davno kad se perzijski pjesnik zaljubio. Ideš tako pijan od vina i ruža, dok ti krv bubnja, ideš se naći s bogom. I nemoj zeznuti, bože, nemoj se ne pojaviti, kažeš mu u sebi. To je nulta točka poezije, njezin izvor. Na istom izvoru, poput muževnih prerafaelitskih žena, sreću se život, smrt, strast, ljubav. 

«Moje srce je ispunjeno smrću», kaže indijski pjesnik iz desetog stoljeća, «ali nema veze, jer umirem za voljenu». Pišemo poeziju u našoj posljednjoj noći, ta noć može biti bilo koja. Vječni smo, ali živimo u trenu. «Čovjek je usamljeni tren što traje», kaže Borges. Čitamo poeziju u noći pred smrt, gledajući Mjesec: «Treba ga dobro pogledati, možda nam je posljednji put», kaže Borges. U poeziji nema pukotine između naše trenutačnosti i naše vječnosti. Zato se ona ne treba smještati u neku godinu, stoljeće, tisućljeće, pripasti pjesničkoj školi, modi, dvoru. 

Jedan od prvih europskih pjesnika, Guillaume iz Akvitanije, rođen je 1070., točno 900 godina prije mene. A koliko je tisućljeća prije Guillaumea, rođen Orfej, jedan od prvih pjesnika općenito? Rane je pjesnike mnogo toga zanimalo: zemlja, mjesec, kozmos, planete, ljubav i mržnja koje stišću i razrjeđuju svemir. Rani su pjesnici filozofi, liječnici, magovi, u svijetu još nije povučeno toliko granica, izgovoreno toliko definicija. 

Poezija, ili - zašto ruža, jezero i Mjesec, a ne čavao, radijator i beton?

Piše Milana Vuković Runjić 

1.

«Imate previše ruža, jezera i mjesečine u vašim pjesmama, rekao mi je jedan iskusni književni kritičar, «ne bi vam škodio poneki čavao, radijator i bar malo betona.»

Djelić je to razgovora koji se nad mapom mojih pjesama odvijao davne 1988., kad sam bila nadobudna mlada poetesa koja sanjari o tome da objavi zbirku, osjećajući da na svijetu nema jačeg potresa, važnijeg tektonskog poremećaja, veće erupcije ili tzunamija od toga da se rodi novi pjesnik. Moja soba, u kojoj je uvijek dežurala poneka ruža, a lampa bila prekrivena ljubičastom maramom u to je vrijeme bila kovačnica pjesama. Nasred stola bila je moja Olivettica, do nje hrpa papira, na podu hrpa zgužvanog papira, a u fasciklu na drugoj strani pisaćeg stroja slagala sam one pjesme koje sam uspjela napisati bez tipfelera, bez nabijeljenih redova, bez iksića kojima sam prekrivala neuspjele stihove.

Bilo je i bilježnica ispisanih pjesmama, omjer je uvijek bio nezahvalan. Možda pet dobrih na dvadeset loših. Preko mojeg kreveta bila je zelena, hladna, teška prostirka, kao da sam se svake noći zavlačila pod zmijsku kožu. A možda me ta zmija noćima učila poeziji.

Ničeg više nema: lampe, ljubičaste marame, zmijske prostirke, ostao je prozor s pogledom na brezu, a nad brezom je i dalje zvijezda. Baš to, zvijezda nad brezom, a nad brezom zvijezda, napisala sam zlatnim flomasterom na prozorsko staklo.

Poezija: mogućnost da nad zvijezdom bude breza. Ona datira iz davnih vremena zmije i jaja, s obzirom da se selimo u vrijeme stvaranja kozmosa, napisat ću Zmije i Jaja. Jednom davno, prije nego što sam ja bila djevojka, možda kad sam bila dijete, a možda i ranije, kad je Tutankamon bio dijete, ili još ranije, dok je Sfinga bila dijete (svejedno, poezija ne poznaje protjecanje vremena), dok je kozmos spavao poput dvije isprepletene zmije, iz te se njihove isprepletenosti (nazovimo je ljubavi), stvorilo kozmičko Jaje, iz kojeg je iskočio lijepi mladić u zlatnom oklopu, s ljupkom kacigom na glavi, po imenu Eros ili Fanes.

Zadaća je tog Erosa, nastalog iz ljubavi dviju kozmičkih zmija da cijeli svijet oblijepi ljepljivim trakama koje će međusobno privlačiti ljude, događaje, sudbine, tako da baš sve na ovom i ostalim svjetovima bude povezano. Isti taj Eros bio je pjesnik i sve što bi on u svojoj samoći izgovarao bili su stihovi što su padali s neba na zemlju poput kiše koju je u svoju kapu ukrašenu tajanstvenim roščićima sakupljao jedan od prvih pjesnika po imenu Orfej. 

Nakon što su na svijetu nastale sve do danas poznate stvari (ljubav, mržnja, ambicija, znoj, častohleplje, suze, strasti) i povezale se, mistični se Eros povukao iza oblaka, u zlatnu spilju među svoje krilate konje na kojima još koji puta objaše nebo. Možete ga vidjeti ležite li dovoljno dugo na nekoj livadi među buba- marama s vlati trave u ustima. Ili sanjareći među ljubičicama do nekog potoka. 

Sanjao sam te III. i IV. dio

Autorica: Bosiljka Brajčić, polaznica Kluba kreativnih žena (i muškaraca)

3.dio

Želio sam je upoznati s roditeljima. Kak dobro odgojeni zagrebački dečec, mami  sam govoril o njoj. Govoril sam kak mi je ona važnija i  bliskija od bilo koje druge. Mama je samo odmahivala glavom i govorila: „ Sinek moj dragi. Kaj buš se ženil. Još si tak mlad. Sve ti to cvetje isto diši.“

Uskoro sam dobio odličan posao i otputovao u Afriku. Novi utisci potisnuli su stara sjećanja i neka draga lica potonula su u zaborav. Otišao sam od nje bez obećanja da ću se vratiti. Inženjere geodezije tražili su po svim zemljama takozvanog „trećeg svijeta“. U početku nisam imao mnogo poznanika, živio sam u hotelu. Nakon posla ljenčario bi na hotelskoj terasi, promatrao sivilo atlantskog oceana; ispijao rashlađena pića i promatrao lokalne ljepotice. Tada sam još pisao pisma i  vodio bilješke u svom dnevniku. Neko vrijeme smo se dopisivali a onda je i to  pomalo prestalo. U svojim pismima nikad mi nije ništa predbacivala ali sam jasno osjećao sjetu u njenim riječima.  Sačuvao sam njezina  pisma. U jednom mi je  pisala:

                   - „Sanjala sam te. Bio je to čudan san. Scena kao iz Fitzgeraldova romana. Bila sam obučena u bijelu haljinu, poput Daisy. Trčala sam livadom noseći u ruci buket poljskog cvijeća . I  ti si bio u bijelom poput otmjena tenisača u dugim platnenim hlačama i bijeloj majici kratkih rukava. Sjeti se ekranizacije „ Velikog Gatsbyija“  sa  Robertom Redfordom i Miom Farow. Trčao si preko livade prema meni. Smiješili smo se jedno drugome. Odjednom, došli smo do nekog potoka i preskočili ga. I mimoišli smo se! Svako je sa svoje strane preskočio na onu drugu stranu livade. Taj san me je ispunio tugom. Kao da je sadržavao simboliku naših susreta. Govorio mi je da se nećeš vratiti“

- Prošlo je gotovo godinu dana do njenog slijedećeg pisma u kojem je pisala:

                    - „Opet sam te sanjala. U ovom snu bio je rat. Letjeli smo iznad zaraćena područja.  Netko je pogodio naš avion i mi smo se srušili. Izgubila sam svijest. Kad sam došla k sebi puzala sam pod ostacima aviona. Onda sam ugledala tvoju ruku kako se pomalja ispod lima. Dozivao si me i puzao prema meni. Konačno su nam se ruke dotakle. Čvrsto smo se uhvatili i nismo ih više ispuštali. Znači li to - napisala je na kraju pisma- da se nikada nećemo zaboraviti  i da ćemo se  javiti onoga dana kada nam bude posebno teško?“

                       Njeno posljednje pismo ostavilo me u nedoumici i dugo mu nisam odgonetao smisao. Pisala je: „Pokucao si na moja vrata potpuno nenadano. Začuđena, otvorila sam vrata i ugledala  te kako nepomično stojiš .Imao si bijele rukavice na rukama i držao si se ukočeno poput uštogljenog carskog oficira. Shvatila sam da ti je neugodno, da si došao s krajnim naporom, nakon poduže borbe sa samim sobom. Šutio si, gledao me, a zatim skinuo rukavice i pružio ih meni. Bijele rukavice- simboličan poziv u pomoć? Ovako skrušenog i bezglasnog nisam te poznavala. Kao da više nisi bio sasvim svoj. Kao da te je poslao k meni netko drugi. Razmišljala sam što bi tvoja pojava s bijelim rukavicama  trebala značiti. Znači li to da se približava dan kad ćeš zatrebati moju pomoć? 

4 dio.

                     Ona sada stoji pokraj mene. Točno onako kako je pamtim. U bijeloj ljetnoj haljini bosih nogu, kao Gatsbyjeva Daisy. U jednoj ruci drži svjetiljku a slobodnom rukom dodiruje mi lice. Čudim se kako to da ne osjećam njezin dodir. Kao da nas dijeli nevidljivi fluid koji mi ne dozvoljava da osjetim njene ruke. Niti glas joj ne mogu čuti .Pogledom me pita zašto sam otišao tako daleko? Zašto se ne vraćam? Što još čekam?

                        - Dođi, vrati se!-govori mi bezglasno. Ispričaj mi sve! Od čega si se razbolio? ? Kada si dospio u bolnicu?

- Ležao sam i pričao. Po prvi puta s lakoćom sam se prisjećao deset posljednjih godina  provedenih u Africi. Bila je izniman slušatelj. Gledala me je ravno u oči i kimala glavom kao da potvrđuje svaku moju riječ. Radovi na velikim branama i modernim cestama što presijecaju ekvatorijalnu džunglu,  putovanja začinjena magijom i orgijama, boleštinama i zmijama. Sve sam to nanizao ne preskačući ni detalje zbog kojih bi joj mogao biti odbojan, zbog kojih bi me netko drugi možda mogao i prezirati. Jednog dana kao da su se afrički bogovi na mene razljutili.  Uskratili su mi zaštitu i milost kojom sam se dugo koristio. Tijelo mi je bilo izmučeno groznicama što su se sezonski javljale usprkos medikamentima. Disanje je postajalo sve teže na vlažnoj tropskoj klimi. Srce je počelo zatajivati. Naložio sam stjuardu da moje stvari posloži u nekoliko putnih sanduka i pošalje u Zagreb. Ostavio sam mu svoju garderobu što je već dobrano mirisala na plijesan. Krenuo sam kući bolestan. Zatim je sve došlo prilično naglo. Probadanje u prsima. Gušenje i nesnosna bol. Pamtim još samo zavijanje sirene bolničkih kola a onda je sve nestalo u tami...

                    Gotovo sam umro toga dana, možda nakratko i jesam, a onda me nešto povuklo iz mraka u kojem sam plutao. Ugledao sam trak svjetlosti što se igra na prozoru bolničke sobe.  Neodoljivo me podsjećao na lepršanje bijele haljine. Sjetio sam se starih pisama u žutoj kuverti i bijelih rukavica. Kad sam se potpuno osvijestio pri dnu mog bolničkog kreveta ugledao sam lica svoje sestre i šogora. Moja mala nećakinja pritrčala je do uzglavlja i poljubila me.

                     - Ujo! Vratio si se! Probudio se!

Poljubio sam je i pogledao prema prozoru. Trak sunčeve svjetlosti još malo se zadržao na staklu oblikujući meni poznati lik pa zatim nestao.

Sanjao sam te II. dio

Autorica: Bosiljka Brajčić, polaznica Kluba kreativnih žena (i muškaraca) 

Osjećam kao da imam neku rupu, tu u sredini grudi. Baš tu gdje je prsna kost. Pa još malo više gore! I ta rupa zjapi prazna i sve je veća što sam stariji i bolesniji. I umjesto da mi danas  bude svejedno što se sa mom zbilo- meni baš i nije svejedno!

  I otkad sam se probudil u bolnici ja samo mislim na nju. Na djevojčicu iz naše ulice. Na onu malu smiješnu curu s kojom sam nekad išel u istu školu. Bila je mlađa od mene i stanovala je u ulici, bliže bazenu. Moja je kuća bila bliže samoborskoj prugi.Malu su čuvali Rebus i njegovi dečki. To je ulična banda iz Daničićeve! Dečki su bili štemeri a Rebus si je umišljal da je neki intelektualac samo zato jer je u srednjoj školi pročital masu knjiga. 

Dok su se sunčali na terasi kraj bazena, mala ga je ispitivala kak na kvizu –koji roman je koji autor napisal. I hvalila ga je kak je pametan, načitan i kak on to sve dobro zna. Pa zna čak i za Makarenaka i „Pedagošku poemu“. Zamislite, on ,štemer iz Daničićeve ulice pa zna za Makarenka! Pa ju je Rebus, baš kao pravi Robin Hood s Trešnjevke, uzel u zaštitu. Svim svojim dečkima iz bande je naredil:da se nju ne sme proganjati, grudati, pipati, i stavljati joj sljepiće za vrat!Niti slučajno, jer buju imali posla sa Rebusom!

                   I ja sam se, istini za volju, malo pribojaval Rebusa iako mi se mala sviđala. Vječito je nosila osmijeh na licu. Nas dečke iz ulice je pozdravljala sa „Bok! Kako si?“ dok je trčala u školu. Subotom u jutro kupovala je na trešnjevačkom placu, a pod miškom bi nosila  knjige u biblioteku.  Ja sam se držal malo po strani. I nisam se štel istrčavati i mešati u ulične zakone. Ja sam, kak se kaže, čekal .Strpljivo sam čekal svoju priliku. Ak bu - bu.! Ak ne-ne!. Jednom sam joj, na nekoj žurki kod Knezova starijeg brata, ukrao mali poljubac. I to je bilo sve. Druga mi se prilika tada nije ukazala.

                  Nekako smo prebrzo odrasli i odselili na razne krajeve grada. Čuo sam da se preselila u tetin stan negdje kod Džamije. Nekoliko godina je nisam vidio i gotovo sam je potpuno zaboravio. Jednog dana slučajno smo se sreli u parku kod stare Nacionalne i sveučilišne biblioteke. Ona je nosila hrpu rukopisa u jednoj ruci, radila je u republičkom Arhivu. Kad sam je zaustavio da se  pozdravimo ispružila je ruku i rukopisi su se rasuli po tlu. Sagnuli smo se istovremeno da ih pokupimo i sudarili smo se glavama. Ona me je  munjevito pogledala svojim smeđim očima a jedan uvojak njene kose prešao mi je preko obraza. Dodir nježan poput  ptičjeg pera.

                 Gledao sam je kako se udaljava od mene i preskačući po dvije stepenice ulazi u NSB . Radio sam nedaleko parka pa sam lako uočio vrijeme kada iz Arhiva nosi rukopise u Biblioteku . Kao slučajno izašao bih baš tada iz ureda, sjeo na klupu, pozdravio je, popričao s njom. Kraj nje mi se jezik uvijek razvezao a ona se strpljivo smješkala. Bila je odličan slušatelj. Gledala me je,  klimala zamišljeno glavom kao da analizira to što govorim. 

O sebi nije mnogo pričala. Vidio sam neizgovorena pitanja u njenim očima ali sam odlučio preći preko njih. Zatoplilo je i u meni je svakim danom bujala želja da ju nekuda odvedem, da je mazim. Želio sam da me nikad ne zaboravi. Ugrabio sam priliku i nije mi bilo žao. Imali smo svoj dan. Bilo je ljeto, otišli smo daleko izvan grada. Ona je bila u laganoj bijeloj haljini i ljetnim sandalama. Kosa joj je slobodno lepršala oko lica. Nevidljivi i nedodirljivi za ostali svijet ležali smo na travi. 

Sanjao sam te 1. dio

Autorica: Bosiljka Brajčić, polaznica Kluba kreativnih žena (i muškaraca)

                      Jednog dana gotovo sam umro, možda čak i na kratko jesam, ali me onda nešto povuklo natrag iz tame u kojoj sam plutao. Polako sam okretao poluotvorene oči i pratio jedva vidljivi trag svjetlosti. Čuo sam nepoznate glasove oko sebe. Jedan se glas izdvajao od ostalih. Bio mi je od nekud poznat. Poznavao sam spuštanje i dizanje tog glasa, njegovu zvučnost, prelaženje jednog tona u drugi. Ponavljao je:“ Bila si to ti. Sanjao sam te. Vodili smo ljubav. Znao sam da ću preživjeti.“

                      - Sanjao sam te. Sanjao - odjekivalo je oko mene. Kao da netko u mojoj neposrednoj blizini stalno ponavlja iste riječi. Tko to govori? Nije mu neugodno? I drugi ga mogu čuti! I zašto mi je taj glas tako poznat?

                     S naporom sam pokušavao podići očne kapke koji su bili teški kao da su nečim  zalijepljeni. Želio sam vidjeti tko to govori. Odjednom mi je to postalo važno. Usmjerio sam oči prema  traku svjetlosti koji je dopirao iz jednog kuta. Pluća su mi se punila mirisom svježine što je strujao iz istog pravca. Tu mora biti neki prozor. Otvoren.U daljini čujem šum automobilskih guma. Oko mene je sve još mutno i moje oči ništa ne razlikuju u njoj. Ali, zato dobro čujem glasove. Posebno onaj glas!

                     U pozadini su se čuli i drugi glasovi. Locirao sam ih blizu mojih nogu. Ovaj čas netko stoji pri dnu mog kreveta i govori „ Pozivimo doktora. On dolazi sebi.Vraća se!“ Zvuči mi  kao da se to ja odnekud vraćam ? Ne mogu se prisjetiti da sam bilo kuda otišao. Jednostavno sam  bio potonuo i nestao. Nešto me je naglo savladalo i zatočilo u mračni tunel! Kao da mi je netko postavio ogroman usisivač iza glave, oborio me na tlo i počeo me vući kroz tu cijev natraške. Moje tijelo počelo je gubiti težinu i nešto ga je odvuklo u bezdan. Zatim je nastupio osjećaj mirnog lebdjenja, kao da sam se preselio na onu drugu stranu; na vječno plave Gatsbyjeve livade s kojih nema povratka...

                       - Koliko dugo sam tamo plutao potpuno nesvjestan sebe? Ne znam. Jesam li bio predodređen da tamo zauvijek ostanem? Ne znam. Jesam li u potpunosti završio dionicu svog života i sada me Netko povlači sa scene? Izgleda da ipak ne! Pa kako sam se odande vratio?

                        Odjednom se otvorila pukotina u mraku u kojem sam dugo plutao i pojavio se uski trak svjetlosti koji mi se primicao sve bliže. Netko se lagano i nježno kretao preko livade. Kročila je jedva dotičući travu bosim stopalima a krajevi bijele haljine lepršali su oko njenih tankih nogu. Zabrinuto lice nagnulo se nad moje tijelo. Osvijetlila mi lice, utisnula poljubac tamo gdje su morala biti moja usta. Zabacila je glavu i pogledala me kao da gleda kroz mene. Njen pogled kao da čita sve ono što se zbilo od dana kad smo se posljednji puta vidjeli. Od onog ljetnog dana kada smo ležali na livadi...

                          - To je ona! Ja to o njoj govorim! Nju sam sanjao!  Konačno prepoznajem glas koji ponavlja one riječi. To je moj glas! Ja sam taj što govori “Sanjao sam te“.

Veliko proljetno pospremanje glave&srca

Autorica: Milana Vuković Runjić

Čini mi se da iz ove zime izlazim kao brod iz magle: sablasno blijeda, kronično iscrpljena. Krajem zime izgubila sam prijatelja, a nakon toga sam nenadano ostala bez menstruacije: moj doktor me upozorio da ne smijem to činiti svome organizmu. Pitao me da li previše radim, ja sam mu spremno odgovorila “ne!” “Znam ja vas”, rekao je, “vi sigurno cijele noći nešto pišete”. Ne znam odakle mu staklena kugla, ali istina je, cijele noći nešto pišem, nakon čega ne mogu zaspati. Zbog toga su mi se u vrtu nastanile sove, jer ugodno im je znati da je osim njih još netko budan. 

Danas se na mojem prozoru napokon pojavilo Sunce: nema veze što još uvijek nije nešto posebno toplo, ali Sunce, sa svojom koprenom ranog cvijeća naselilo mi se u vrt i osjećam da nešto moram poduzeti. Moram nastaviti sa svojom potragom za srećom, bez obzira što mi se čini da je oko mene previše tuge. 

Sreća je, prema Ustavu, pravo svakog američkog građanina, koliko god to pomalo smiješno i apstraktno zvučalo: imati pravo na nju. Kada sam posljednji puta bila sretna? Nije to uopće bilo tako davno - sinoć, kad sam zagrlila dijete i kad smo tako zaspale ispred televizora. Jer o tome se radi: čovjek može razmišljati o svemu što ga rastužuje (što uglavnom i radi), ali promjena nastaje onda kada razmišlja o onome što ga usrećuje, kao i o stvarima koje bi mogao napraviti kako bi bio sretniji- jer na sreći se radi, kao na doktoratu, kao na bilo kojem ambicioznom projektu. 

Proljeće je pravi trenutak za “projekt- sreća”. Evo lista mojih planova za sretno proljeće:

1. Uvest ću obavezno ljenčarenje (koje, uostalom, propagira i Stari Zavjet). Obavezno ljenčarenje znači da jedan dan u tjednu neću raditi NIŠTA, jer svijet neće propasti dok se ja opuštam u kadi. 

2. Umjesto da se vječito ispričavam poslom, družit ću se s prijateljima, pogotovo sa onima za koje već dugo ne nalazim vremena. 

3. Uvest ću obavezne šetnje, izlete, lutanja gradskom okolicom: jer to ne oduzima previše vremena (kao, recimo, put na Novi Zeland), a veseli i opušta. 

4. Iskopat ću CIJELI sadržaj ormara, da jednom zauvijek shvatim kako nisam gola & bosa i kako ne moram čim zatopli misliti o tome kako nemam što obući. 

5. Prestat ću se osjećati krivom za odnose koji nisu bili dobri, niti ću u glavi razgovarati s ljudima s kojima se očito ne razumijem. 

6. Kad me nešto pogodi, neću na to “odgovoriti” tako da otvorim frižider i u njemu potražim utjehu: u vidu četiri čokoladna jaja. 

7. Čokoladna jaja ću jesti, naravno, ali samo iz zadovoljstva, a ne iz frustracije. 

8. Neću više od sebe očekivati da u bilo čemu budem “savršena”, nego ću uživati u svojoj nesavršenosti, neredu i kaosu: sva ću ta svojstva prozvati “kreativnim”.

9. Tračevi o meni neće me pogađati, kakvi god bili: niti ću, kad ih čujem, kolutati očima i ponavljati “kako su ljudi zločesti”. Ljudi su zločesti i dobri baš poput mene, nismo anđeli, nismo demoni, sposobni smo za najdivnije i najgroznije stvari. Takvi smo. 

10. Niti će me svijet sa svim svojim nepravdama vječito deprimirati, nego ću radije gledati mogu li ispraviti kakvu nepravdu koja mi je pri ruci. 

11. Promijenit ću frizuru, jer zbilja nije normalno da imam istu dužinu kose od desetog rođendana. Možda čak promijenim i boju. 

12. Shvatit ću da je ljubav mnogo više i od svađe i od krize: ali, isto tako, da nije nikakva naredba kozmosa da ostarim u društvu muškarca. 

13. Novcem od špeceraja, kupit ću si parfem: malo ću manje jesti, ali ću bar fino mirisati. 

14. Vratit ću se svom nekadašnjem običaju (kojeg, sam, priznajem, izgubila otkad sam rodila) da tu i tamo napravim nešto glupo, što se ne pristoji ozbiljnoj ženi: stavit ću ultrakratku suknjicu kao da sam tinejdžerka, otići ću na neki sladunjavi film i plakati do mile volje, a nakon toga ću otići na tulum na kojem se pleše umjesto da se analizira stanje u zemlji. 

15. Ovog proljeća počastit ću sebe i najbolju prijateljicu putovanjem u Pariz: nije važno je li taj Pariz moguć i izvediv, važno je da ga izlistam među svojim planovima. 

16. Osposobit ću davno odbačen stol za ping-pong i pingpongat ću sve do jesenjih kiša. Ne znam zašto sam s vremenom počela skrivati svoju ljubav prema tom sportu. 

17. Umjesto da me dijete gleda vječno zabrinutu oko ovoga i onoga, želim da me napokon vidi onako dobro raspoloženu kakva sam bila prije nego što sam ušla u pubertet. Prije nego što sam postala punoljetna. Prije nego što sam navršila 25-tu. Prije nego što sam proslavila 30-ti rođendan. A bome i 40-ti.

Jer, pod svim tim godinama, koje, priznat ćemo, zvuče prilično respektabilno, živi ista ona Milana koja je obožavala šetati susjedovim voćnjakom, tamo krasti jabuke i hvatati buba-mare u kutijicu, valjati se poput mladog psa na livadi,  koja voli proljeće, jer ono je prilika za  novi početak svake godine, da uzmemo ružičastu tekicu i u nju upišemo svoje ružičaste želje i planove, umjesto da ih se, ozbiljni kakvi jesmo, sramimo i potiskujemo ih.  

Proljeće je pravo doba za resetiranje uma i srca. 

Pisanje rađa pisanje

Neko vrijeme nisam pisala. Patila sam od viška ideja. Moj problem je uvijek višak ideja a ne manjak. Moj problem je uvijek višak energije a ne manjak. Počinjala sam pa čak i završavala i ostavljala sve tekstove neobjavljene. Jednostavno to nije bilo to. Ta faza je trajala danima pa se pretočila u tjedne. Onda više nisam brojala. A mučilo me to... 

Može li čovjek što protiv toga - ne može. Može se prepustiti prirodnom toku koji kaže: trebam pauzu. I tako sam dala vremena samoj sebi za pauzu. Nije mi bilo drago što ne pišem, što iz mene ništa se ne pretače na "papir" premda je u meni kuhalo sve, olujno more puno divljih rečenica, puno priča i početaka, sredina i krajeva.

Tako sam u glavi već pisala početak priče o jednom strastvenom prvom susretu dva stranca na kojem ju je odveo u restoran želeći je gledati kako jede i upoznavati ju kroz gurmanski užitak jer ona je voljela jesti i uživati. A on je volio gledati i uživati. Vizualan tip. K tomu još izrazito literarno nadaren. Tko bi tome odolio mislila je dok se spremala za prvi susret s Vragom i započinjala još jednu ludost u nizu... 

Počela sam i razvezla priču i o njima koji su se našli kroz sve svoje sukobe i ratove koje su vodili. To je čak bio roman u razradi. Ona na moru, u bijegu od svega i od svih provodi vrijeme gledajući valove i kontemplirajući, dopuštajući da iz nje izađe sva njena privatna, profesionalna prošlost, da ostane samo prazan list papira za novi početak. A taman kad počne sudari se s nekim nedovršenima krajevima iz prošlosti... 

Kada sam počela ponovo pisati to pisanje je rodilo novo pisanje i zato je važno - pisati. A s novim pisanjem rađamo se i mi ponovo kroz neke nove priče, kroz neke nove likove, kroz neke nove situacije. Živimo onoliko života koliko ih možemo napisati, pročitati... 

Kad objavljujem kao da hvatam novi zrak. Jednostavno riječi, rečenice moraju van. Netko bi pomislio da pisanjem se čovjek isprazni no ja se punim. I divno je. Što više pišem, to se više imam. Što više dajem, to više mogu dati. 

I zato pišem. Pišem jer to jesam. 

Daisy Pozitivka