Jednog dana gotovo sam
umro, možda čak i na kratko jesam, ali me onda nešto povuklo natrag iz tame u
kojoj sam plutao. Polako sam okretao poluotvorene oči i pratio jedva vidljivi
trag svjetlosti. Čuo sam nepoznate glasove oko sebe. Jedan se glas izdvajao od
ostalih. Bio mi je od nekud poznat. Poznavao sam spuštanje i dizanje tog glasa,
njegovu zvučnost, prelaženje jednog tona u drugi. Ponavljao je:“ Bila si to ti.
Sanjao sam te. Vodili smo ljubav. Znao sam da ću preživjeti.“
- Sanjao sam te. Sanjao - odjekivalo
je oko mene. Kao da netko u mojoj neposrednoj blizini stalno ponavlja iste
riječi. Tko to govori? Nije mu neugodno? I drugi ga mogu čuti! I zašto mi je
taj glas tako poznat?
S naporom sam pokušavao podići očne kapke koji
su bili teški kao da su nečim zalijepljeni. Želio sam vidjeti tko to govori.
Odjednom mi je to postalo važno. Usmjerio sam oči prema traku svjetlosti koji je dopirao iz jednog
kuta. Pluća su mi se punila mirisom svježine što je strujao iz istog pravca. Tu
mora biti neki prozor. Otvoren.U daljini čujem šum automobilskih guma. Oko mene
je sve još mutno i moje oči ništa ne razlikuju u njoj. Ali, zato dobro čujem
glasove. Posebno onaj glas!
U pozadini su se čuli i drugi glasovi.
Locirao sam ih blizu mojih nogu. Ovaj čas netko stoji pri dnu mog kreveta i
govori „ Pozivimo doktora. On dolazi sebi.Vraća se!“ Zvuči mi kao da se to ja odnekud vraćam ? Ne mogu se
prisjetiti da sam bilo kuda otišao. Jednostavno sam bio potonuo i nestao. Nešto me je naglo
savladalo i zatočilo u mračni tunel! Kao da mi je netko postavio ogroman
usisivač iza glave, oborio me na tlo i počeo me vući kroz tu cijev natraške.
Moje tijelo počelo je gubiti težinu i nešto ga je odvuklo u bezdan. Zatim je
nastupio osjećaj mirnog lebdjenja, kao da sam se preselio na onu drugu stranu;
na vječno plave Gatsbyjeve livade s kojih nema povratka...
- Koliko dugo sam tamo
plutao potpuno nesvjestan sebe? Ne znam. Jesam li bio predodređen da tamo
zauvijek ostanem? Ne znam. Jesam li u potpunosti završio dionicu svog života i
sada me Netko povlači sa scene? Izgleda da ipak ne! Pa kako sam se odande
vratio?
Odjednom se otvorila
pukotina u mraku u kojem sam dugo plutao i pojavio se uski trak svjetlosti koji
mi se primicao sve bliže. Netko se lagano i nježno kretao preko livade. Kročila
je jedva dotičući travu bosim stopalima a krajevi bijele haljine lepršali su
oko njenih tankih nogu. Zabrinuto lice nagnulo se nad moje tijelo. Osvijetlila mi
lice, utisnula poljubac tamo gdje su morala biti moja usta. Zabacila je glavu i
pogledala me kao da gleda kroz mene. Njen pogled kao da čita sve ono što se
zbilo od dana kad smo se posljednji puta vidjeli. Od onog ljetnog dana kada smo
ležali na livadi...
- To je ona! Ja to o
njoj govorim! Nju sam sanjao! Konačno
prepoznajem glas koji ponavlja one riječi. To je moj glas! Ja sam taj što govori
“Sanjao sam te“.
Nema komentara:
Objavi komentar