Osjećam kao da imam neku
rupu, tu u sredini grudi. Baš tu gdje je prsna kost. Pa još malo više gore! I
ta rupa zjapi prazna i sve je veća što sam stariji i bolesniji. I umjesto da mi
danas bude svejedno što se sa mom zbilo-
meni baš i nije svejedno!
I otkad sam se probudil u bolnici ja samo mislim na nju. Na djevojčicu iz naše
ulice. Na onu malu smiješnu curu s kojom sam nekad išel u istu školu. Bila je mlađa od mene i stanovala je u ulici,
bliže bazenu. Moja je kuća bila bliže samoborskoj prugi.Malu su čuvali Rebus i
njegovi dečki. To je ulična banda iz Daničićeve! Dečki su bili štemeri a Rebus
si je umišljal da je neki
intelektualac samo zato jer je u srednjoj školi pročital masu knjiga.
Dok su se sunčali na terasi kraj bazena, mala
ga je ispitivala kak na kvizu –koji
roman je koji autor napisal. I
hvalila ga je kak je pametan, načitan i
kak on to sve dobro zna. Pa zna čak i za Makarenaka i „Pedagošku poemu“.
Zamislite, on ,štemer iz Daničićeve ulice pa zna za Makarenka! Pa ju je Rebus,
baš kao pravi Robin Hood s Trešnjevke, uzel
u zaštitu. Svim svojim dečkima iz bande je naredil:da
se nju ne sme proganjati, grudati, pipati, i stavljati joj sljepiće za
vrat!Niti slučajno, jer buju imali
posla sa Rebusom!
I ja sam se, istini za
volju, malo pribojaval Rebusa iako mi
se mala sviđala. Vječito je nosila osmijeh na licu. Nas dečke iz ulice je pozdravljala
sa „Bok! Kako si?“ dok je trčala u školu. Subotom u jutro kupovala je na
trešnjevačkom placu, a pod miškom bi nosila
knjige u biblioteku. Ja sam se držal malo po strani. I nisam se štel istrčavati i mešati u ulične zakone. Ja sam, kak se kaže, čekal .Strpljivo sam čekal
svoju priliku. Ak bu - bu.! Ak ne-ne!.
Jednom sam joj, na nekoj žurki kod
Knezova starijeg brata, ukrao mali poljubac. I to je bilo sve. Druga mi se
prilika tada nije ukazala.
Nekako smo prebrzo odrasli i
odselili na razne krajeve grada. Čuo sam da se preselila u tetin stan negdje kod
Džamije. Nekoliko godina je nisam vidio i gotovo sam je potpuno zaboravio. Jednog
dana slučajno smo se sreli u parku kod stare Nacionalne i sveučilišne
biblioteke. Ona je nosila hrpu rukopisa u jednoj ruci, radila je u republičkom
Arhivu. Kad sam je zaustavio da se
pozdravimo ispružila je ruku i rukopisi su se rasuli po tlu. Sagnuli smo
se istovremeno da ih pokupimo i sudarili smo se glavama. Ona me je munjevito pogledala svojim smeđim očima a
jedan uvojak njene kose prešao mi je preko obraza. Dodir nježan poput ptičjeg pera.
Gledao sam je kako se udaljava od mene i preskačući po dvije stepenice
ulazi u NSB . Radio sam nedaleko parka pa sam lako uočio vrijeme kada iz Arhiva
nosi rukopise u Biblioteku . Kao slučajno izašao bih baš tada iz ureda, sjeo na
klupu, pozdravio je, popričao s njom. Kraj nje mi se jezik uvijek razvezao a
ona se strpljivo smješkala. Bila je odličan slušatelj. Gledala me je, klimala zamišljeno glavom kao da analizira to
što govorim.
O sebi nije mnogo pričala. Vidio sam neizgovorena pitanja u njenim
očima ali sam odlučio preći preko njih. Zatoplilo je i u meni je svakim danom
bujala želja da ju nekuda odvedem, da je mazim. Želio sam da me nikad ne zaboravi.
Ugrabio sam priliku i nije mi bilo žao. Imali smo svoj dan. Bilo je ljeto,
otišli smo daleko izvan grada. Ona je bila u laganoj bijeloj haljini i ljetnim
sandalama. Kosa joj je slobodno lepršala oko lica. Nevidljivi i nedodirljivi za
ostali svijet ležali smo na travi.
Nema komentara:
Objavi komentar