1.
«Imate previše ruža, jezera i mjesečine u vašim pjesmama, rekao mi je jedan
iskusni književni kritičar, «ne bi vam škodio poneki čavao, radijator i bar
malo betona.»
Djelić je to razgovora koji se nad mapom mojih pjesama odvijao davne 1988.,
kad sam bila nadobudna mlada poetesa koja sanjari o tome da objavi zbirku, osjećajući
da na svijetu nema jačeg potresa, važnijeg tektonskog poremećaja, veće erupcije
ili tzunamija od toga da se rodi novi pjesnik. Moja soba, u kojoj je uvijek
dežurala poneka ruža, a lampa bila prekrivena ljubičastom maramom u to je vrijeme bila kovačnica pjesama. Nasred stola bila je moja Olivettica, do nje hrpa papira, na podu
hrpa zgužvanog papira, a u fasciklu na drugoj strani pisaćeg stroja slagala sam
one pjesme koje sam uspjela napisati bez tipfelera, bez nabijeljenih redova,
bez iksića kojima sam prekrivala
neuspjele stihove.
Bilo je i bilježnica ispisanih pjesmama, omjer je uvijek bio nezahvalan.
Možda pet dobrih na dvadeset loših. Preko mojeg kreveta bila je zelena, hladna,
teška prostirka, kao da sam se svake noći zavlačila pod zmijsku kožu. A možda me ta zmija noćima učila poeziji.
Ničeg više nema: lampe, ljubičaste marame, zmijske prostirke, ostao je
prozor s pogledom na brezu, a nad brezom je i dalje zvijezda. Baš to, zvijezda nad brezom, a nad brezom zvijezda,
napisala sam zlatnim flomasterom na prozorsko staklo.
Poezija: mogućnost da nad zvijezdom bude breza. Ona datira iz davnih vremena zmije i jaja, s obzirom da se selimo u vrijeme
stvaranja kozmosa, napisat ću Zmije i Jaja. Jednom davno, prije nego što sam ja bila djevojka, možda kad sam bila
dijete, a možda i ranije, kad je Tutankamon bio dijete, ili još ranije, dok je
Sfinga bila dijete (svejedno, poezija ne poznaje protjecanje vremena), dok je
kozmos spavao poput dvije isprepletene zmije, iz te se njihove isprepletenosti
(nazovimo je ljubavi), stvorilo kozmičko Jaje, iz kojeg je iskočio lijepi mladić
u zlatnom oklopu, s ljupkom kacigom na glavi, po imenu Eros ili Fanes.
Zadaća je tog Erosa, nastalog iz ljubavi dviju kozmičkih zmija da cijeli
svijet oblijepi ljepljivim trakama koje će međusobno privlačiti ljude, događaje,
sudbine, tako da baš sve na ovom i ostalim svjetovima bude povezano. Isti taj
Eros bio je pjesnik i sve što bi on u svojoj samoći izgovarao bili su stihovi
što su padali s neba na zemlju poput kiše koju je u svoju kapu ukrašenu
tajanstvenim roščićima sakupljao jedan od prvih pjesnika po imenu Orfej.
Nakon što su na svijetu nastale sve do danas poznate stvari (ljubav,
mržnja, ambicija, znoj, častohleplje, suze, strasti) i povezale se, mistični se
Eros povukao iza oblaka, u zlatnu spilju među svoje krilate konje na kojima još
koji puta objaše nebo. Možete ga vidjeti ležite li dovoljno dugo na nekoj
livadi među buba- marama s vlati trave u ustima. Ili sanjareći među ljubičicama
do nekog potoka.
Nema komentara:
Objavi komentar