Sanjao sam te III. i IV. dio

Autorica: Bosiljka Brajčić, polaznica Kluba kreativnih žena (i muškaraca)

3.dio

Želio sam je upoznati s roditeljima. Kak dobro odgojeni zagrebački dečec, mami  sam govoril o njoj. Govoril sam kak mi je ona važnija i  bliskija od bilo koje druge. Mama je samo odmahivala glavom i govorila: „ Sinek moj dragi. Kaj buš se ženil. Još si tak mlad. Sve ti to cvetje isto diši.“

Uskoro sam dobio odličan posao i otputovao u Afriku. Novi utisci potisnuli su stara sjećanja i neka draga lica potonula su u zaborav. Otišao sam od nje bez obećanja da ću se vratiti. Inženjere geodezije tražili su po svim zemljama takozvanog „trećeg svijeta“. U početku nisam imao mnogo poznanika, živio sam u hotelu. Nakon posla ljenčario bi na hotelskoj terasi, promatrao sivilo atlantskog oceana; ispijao rashlađena pića i promatrao lokalne ljepotice. Tada sam još pisao pisma i  vodio bilješke u svom dnevniku. Neko vrijeme smo se dopisivali a onda je i to  pomalo prestalo. U svojim pismima nikad mi nije ništa predbacivala ali sam jasno osjećao sjetu u njenim riječima.  Sačuvao sam njezina  pisma. U jednom mi je  pisala:

                   - „Sanjala sam te. Bio je to čudan san. Scena kao iz Fitzgeraldova romana. Bila sam obučena u bijelu haljinu, poput Daisy. Trčala sam livadom noseći u ruci buket poljskog cvijeća . I  ti si bio u bijelom poput otmjena tenisača u dugim platnenim hlačama i bijeloj majici kratkih rukava. Sjeti se ekranizacije „ Velikog Gatsbyija“  sa  Robertom Redfordom i Miom Farow. Trčao si preko livade prema meni. Smiješili smo se jedno drugome. Odjednom, došli smo do nekog potoka i preskočili ga. I mimoišli smo se! Svako je sa svoje strane preskočio na onu drugu stranu livade. Taj san me je ispunio tugom. Kao da je sadržavao simboliku naših susreta. Govorio mi je da se nećeš vratiti“

- Prošlo je gotovo godinu dana do njenog slijedećeg pisma u kojem je pisala:

                    - „Opet sam te sanjala. U ovom snu bio je rat. Letjeli smo iznad zaraćena područja.  Netko je pogodio naš avion i mi smo se srušili. Izgubila sam svijest. Kad sam došla k sebi puzala sam pod ostacima aviona. Onda sam ugledala tvoju ruku kako se pomalja ispod lima. Dozivao si me i puzao prema meni. Konačno su nam se ruke dotakle. Čvrsto smo se uhvatili i nismo ih više ispuštali. Znači li to - napisala je na kraju pisma- da se nikada nećemo zaboraviti  i da ćemo se  javiti onoga dana kada nam bude posebno teško?“

                       Njeno posljednje pismo ostavilo me u nedoumici i dugo mu nisam odgonetao smisao. Pisala je: „Pokucao si na moja vrata potpuno nenadano. Začuđena, otvorila sam vrata i ugledala  te kako nepomično stojiš .Imao si bijele rukavice na rukama i držao si se ukočeno poput uštogljenog carskog oficira. Shvatila sam da ti je neugodno, da si došao s krajnim naporom, nakon poduže borbe sa samim sobom. Šutio si, gledao me, a zatim skinuo rukavice i pružio ih meni. Bijele rukavice- simboličan poziv u pomoć? Ovako skrušenog i bezglasnog nisam te poznavala. Kao da više nisi bio sasvim svoj. Kao da te je poslao k meni netko drugi. Razmišljala sam što bi tvoja pojava s bijelim rukavicama  trebala značiti. Znači li to da se približava dan kad ćeš zatrebati moju pomoć? 

4 dio.

                     Ona sada stoji pokraj mene. Točno onako kako je pamtim. U bijeloj ljetnoj haljini bosih nogu, kao Gatsbyjeva Daisy. U jednoj ruci drži svjetiljku a slobodnom rukom dodiruje mi lice. Čudim se kako to da ne osjećam njezin dodir. Kao da nas dijeli nevidljivi fluid koji mi ne dozvoljava da osjetim njene ruke. Niti glas joj ne mogu čuti .Pogledom me pita zašto sam otišao tako daleko? Zašto se ne vraćam? Što još čekam?

                        - Dođi, vrati se!-govori mi bezglasno. Ispričaj mi sve! Od čega si se razbolio? ? Kada si dospio u bolnicu?

- Ležao sam i pričao. Po prvi puta s lakoćom sam se prisjećao deset posljednjih godina  provedenih u Africi. Bila je izniman slušatelj. Gledala me je ravno u oči i kimala glavom kao da potvrđuje svaku moju riječ. Radovi na velikim branama i modernim cestama što presijecaju ekvatorijalnu džunglu,  putovanja začinjena magijom i orgijama, boleštinama i zmijama. Sve sam to nanizao ne preskačući ni detalje zbog kojih bi joj mogao biti odbojan, zbog kojih bi me netko drugi možda mogao i prezirati. Jednog dana kao da su se afrički bogovi na mene razljutili.  Uskratili su mi zaštitu i milost kojom sam se dugo koristio. Tijelo mi je bilo izmučeno groznicama što su se sezonski javljale usprkos medikamentima. Disanje je postajalo sve teže na vlažnoj tropskoj klimi. Srce je počelo zatajivati. Naložio sam stjuardu da moje stvari posloži u nekoliko putnih sanduka i pošalje u Zagreb. Ostavio sam mu svoju garderobu što je već dobrano mirisala na plijesan. Krenuo sam kući bolestan. Zatim je sve došlo prilično naglo. Probadanje u prsima. Gušenje i nesnosna bol. Pamtim još samo zavijanje sirene bolničkih kola a onda je sve nestalo u tami...

                    Gotovo sam umro toga dana, možda nakratko i jesam, a onda me nešto povuklo iz mraka u kojem sam plutao. Ugledao sam trak svjetlosti što se igra na prozoru bolničke sobe.  Neodoljivo me podsjećao na lepršanje bijele haljine. Sjetio sam se starih pisama u žutoj kuverti i bijelih rukavica. Kad sam se potpuno osvijestio pri dnu mog bolničkog kreveta ugledao sam lica svoje sestre i šogora. Moja mala nećakinja pritrčala je do uzglavlja i poljubila me.

                     - Ujo! Vratio si se! Probudio se!

Poljubio sam je i pogledao prema prozoru. Trak sunčeve svjetlosti još malo se zadržao na staklu oblikujući meni poznati lik pa zatim nestao.