Isječak iz nove knjige Milane Vuković Runjić

1.

Posljednjeg tvog ljeta, za kojeg  nisi ni sanjao da ti je posljednje, ljenčariš u travi nedaleko vode, pušiš (bez obzira što te boli grlo) i razmišljaš.

Kroz visoki kao čovjek i hladni korov, nazvan ovdje drvenjak (žabljak i kindek) dočepah se samotnog mjesta kraj Savice, široke kao ulica i polagane, dubine tek od pojasa do grla. Tu sam apsolutno sam i ta samoća raduje jer je pravo uživanje egoistično, samotno, pa tzv. društveni ljudi nemaju pojma o pravim radostima. Trepetiljke i topole vječno tu tresu svojim sjajnim lišćem kao da im riječni valovi dadoše vječni nemir svoga napredovanja, naokolo pjesma močvarice, naglo prhkanje krila, dok ribice, željne zraka, preskakuju vodenu površinu u zuju kukaca i sunčanom jarkom svjetlu…U vodu, pa kad se umorim, hajd u debeli hlad u visokom grmlju od trave žabljaka i vrbovine s kakvom knjigom i intimnim mislima uz dim cigarete… (XI, 264)

Prisjećaš se tada svojih doživljaja s plivanjem u rijekama, po kojima si poznat, sklon si tome koliko i Byron, te je prava šteta što se nisi okušao u plivanju preko Velikog Kanala.

Preplivao sam Dunav, Savu tamo kod Čateža, pa sve pod Beogradom, kanal Mal Tempo kod Kraljevice, potok Medveščak pod Okrugljakom. Plivao sam u oceanu i toliko sam se naplivao da se čudim kako me još ne proguta ajkula, kako se ne utopih kao Shelley i kako mi som ne odgrize –recimo – prsta ili prstića. U Parizu se kupah potajno noću u Seini… U Ženevi jedared osjetih plivačku slavu Leandra i Byrona. Kupao sam se naime u jezeru, u kupalištu tik do mosta i električne tvornice, zaboravivši u divnoj i prozirnoj vodi na sve. Kad se obukoh, ne mogoh napolje. Bijaše praznik, kada se u podne tamo kupališta zatvaraju. Kupalište, četvorina od kabine, nije samo zaključano, već je, kako vidim kroz rupu, dignuti i mostić što nas spaja sa mostom preko Rone! 

Što sam znao činiti: vikao sam za pomoć koja napokon stiže iz električne fabrike. Most se zacrnio svijetom što mi kao strancu, kao Englezu, dovikuje šaljive primjedbe. Ljestvama se popeh na krov uz urnebesno klicanje kalvinske fakinaže, ljestvama siđoh u čamac i za dva dana nađoh cijelu pripovijest sa slikama u listu – Gugusse et Polite (Gugusse je deminutiv od Gustav!), u ženevskim Koprivama. Bijah dva dana slavan u Ženevi, proslavih, oj Hrvati braćo mila, kao Englishman vaše slavno ime i doplivah srećno u veselu luku humorističkog lista, ne zabavljajući, kako vidite, samo vas, o andres Dzagrebaioi, već i kulturno slobodno inozemstvo… (XI, 262)

Plivanjem preko rijeke započinje tvoje 14-godišnje izgnanstvo, tvoj bijeg iz austrougarske vojske, iz pastuharske čete, nakon što si prekinuo studij na Vojnom veterinarskom institutu u Beču na kojeg te poslao otac, a od gimazije odustao sa završenim šestim razredom (sedmi si pao, imao si jedinicu, između ostaloga, iz hrvatskog jezika). Odmah ću se vratiti, rekao si ocu koji te sreo pred kućom, u Jurjevskoj 10, onog popodneva potkraj kolovoza 1894. kad si se dao u bijeg -nakon maminog ručka…

Život mrtvih veza

(Priče u nastanku)

Sjedili smo za stolom nekad omiljenog kafića, sada samo kafića. Znali smo oboje da je gotovo, no oboje nismo poduzimali ništa da NAS dokrajčimo. To MI dugo već nije disalo. Umrli smo negdje putem. Bila je to prirodna smrt. Nije bilo bolesti - nitko nikoga nije povrijedio niti prevario. Prirodna smrt koju smo neprirodno prihvatili, tj. nismo ju prihvatili iz tko zna kojeg razloga. Možda zbog toga kakvi smo bili dok smo bili živi MI. A bili smo jednom najbolji... O nama su priče pričali... 

Lijegali smo jedno pored drugog u krevet, ali bili smo sami. Ne sjećam se vremena kada nije bilo tako. Ne sjećam se vremena kada po cijele noći nismo spavali, a ujutro smo ustajali čili i veseli. Više nisam osjećala njegov miris. Pored mene je bilo živo biće, disalo je, bilo je toplo, ali ja ga nisam osjećala jednako kao što on nije osjećao mene.

Nije to bilo ništa loše, ništa strašno ni tužno čak. Puno gore je bilo to što nakon svih tih godina nismo mogli pogledati istini u oči. Ovako smo se mogli razvlačiti u nedogled bez ikakvog smisla. Ponekad sam mislila da ćemo ovako zauvijek. Mislila sam i da nema bolje niti da ima drugačije. Što je smisao uopće, možda je u besmislu smisao tješila sam se. 

Smršavila sam pet kilograma dok nisam ni trepnula jer sam izgubila apetit za njega, za nas tako i za hranu. On je nestajao na nekoj drugoj razini. Postajao je sve više siv. Sva njegova crna boja postala je siva. Moja omiljena crna...

Dani su se vukli, pretvarali u tjedne, tjedni u mjesece dok jednog dana doslovno nisam prestala disati...

Autorica priče Daisy Pozitivka, polaznica Kluba kreativnih žena i muškaraca

S gostovanja Mani Gotovac

Mani Gotovac, na gostovanju Kluba kreativnih žena i muškaraca, u Zagrebu, 13.5.2013.

Naslov knjige, "Fališ mi (u proljeću, u jeseni, u ljetu, u zimi)", nosi u sebi konotacije želje, žudnje i čežnje. Želje kao nečeg u čemu znamo što/koga želimo i gdje se to i ostvaruje, žudnje kao nečeg u čemu znamo za kime/čime žudimo ali nema ostvarenja, i čežnje kao nečeg trajnog u čemu ne znamo niti tko/što nedostaje.

Da bismo ostali zdravi, treba nam u svakom danu barem neko vrijeme u kojem ništa ne "moramo". Barem dva sata, pa bilo to i po 10 minuta. Ne moramo ništa onda kad smo u ljubavi. Eto, jedino trebamo biti u ljubavi. A to je najteže na svijetu.

Govorim vam iz pozicije nekog tko je dugo proveo u braku, 14 godina u prvom i 25 godina u drugom. Ja se apsolutno divim zenama i muskarcima koji uspijevaju ostati u braku. Ako neka ljubav ide prema kraju, za mene to ne znači da ona umire. To samo znači da smo izgubili puteve do toga da budemo s drugim, da osjetimo drugoga, i to čak ne nužno u užitku, nego u nekom međusobnom prožimanju u kojem nešto zajedno dijelimo, bio to neki film, jedna rajčica od koje ćemo napraviti zajedničku salatu, ili lijek za dijete koje volimo. Ne samo emociju, nego neki dio emocionalne inteligencije smo tada izgubili.

Tako, kad se dogodi prilika za ljubav... pritom se valja usuditi. Nije da će to baš "pasti s neba". Čak i kad se neke mogućnosti otvore, ne znači da će se "samo od sebe" događati. Moje je iskustvo da ne treba previše misliti o tome što će se sve dogoditi, ili što će ljudi o vama reći. Recimo, meni i danas govore da sam "luda baba". Ja ne poričem tu činjenicu, ja jesam "luda baba"! A ipak, ta moja knjiga je očito probila neku "rampu" između kazališta i svakodnevice. Vidim to po tome što me ljudi zaustavljaju na cesti, na tržnici, na putovanjima, i zahvaljuju mi za nju. Eto, to je onih mojih 10 minuta "nemoranja" u svakom danu.

Drugo što kažu je uvijek: "Tko je Gorki?" Možete zamisliti koliko ja već ludim svaki put od tog pitanja! Ljudi diskutiraju, nagadjaju, cak je i Hloverka na televiziji vec objavila snimku sa koje je "sve jasno", mozete misliti! Ali istovremeno..., to pitanje mi je drago, jer ono znači da sam nešto od te jedinstvene osobe uspjela "utisnuti u papir". Sigurno godinu dana sam tražila pseudonim, bilo mi je strašno važno kako ću ga nazvati. Teško mi je bilo naći dostojno ime. Ali, čini se da sam dobro odabrala. Da se zove "Slatki", to bi bila komedija, što nije. A Gorki odmah uključuje i "slatki", zar ne? Uključuje oboje, a to upravo jest - život.

Ma, da vam nešto kažem: mi danas uvijek poimamo te ljubavne veze kao seksualne, ali one nisu to. Opasno je to po život - reći da su vođenje ljubavi i seks isto. Vrlo rijetko nam se dogodi to vođenje ljubavi, ali kad ga ima, to je ono jedino što ima smisla bilježiti. Sjećam se jedne priče... Stranac šeta nepoznatim gradom. Zaluta do groblja. Neki kažu da se grad najbolje upoznaje na njegovom groblju. Tumarajući između grobova primijeti da su svi živjeli vrlo kratko. Odlazi do čuvara i pita: "Što se dogodilo, neki veliki pomor? Ili je ovo dječje groblje?" A ovaj odgovara: "Oh, ne. Samo, mi ne bilježimo život godinama od rođenja do smrti. Mi bilježimo samo ono vrijeme u životu čovjeka koje je proveo u ljubavi."

Dakle, to predavanje tijela jedno drugome - to je istraživanje svemira. Nije stvar u tome da se dođe do orgazma. Stvar je u tome - što ti možeš dati, pokloniti, primiti od drugog bića u tim trenucima putem tijela i duše!? Rekla bih da su naši muškarci u Hrvatskoj uglavnom jako opsjednuti tim završetkom, orgazmom. I to je šteta. Ali, mi žene ih možemo poučavati! Naravno, ako su oni suglasni, ako njih to zanima, ako u tome nalaze smisla... Jer, to se vraća, to donosi puno raznovrsnog užitka. Naravno, i puno boli kad dođe do rastanka, ali... onda treba samo izdržati taj rastanak.

Recimo, ima dosta u knjizi o tome kako mi se Arsen "petlja u život". Ne petlja se on samo meni, i ne samo u ono doba kad smo u tim "ljubavnim" fazama... Jednostavno, kad muškarci ne znaju pričati o ljubavi, onda mi žene slušamo - Arsena. Sve vrste ljubavi, eros, agape, filia... - sve su one moguće u svim fazama života i ne ovise ni o kojem ljudskom statusu - materijalnom, obrazovnom, dobnom, spolnom, profesionalnom... za njih nema granica. Ja to i danas svakodnevno vidim, bez obzira na sva ograničenja koja zivotne okolnosti neminovno
donose.

Ja sam protiv svake politike, ne podnosim to što političari rade ni ovom narodu, ni ovoj zemlji koju jako volim, ali reći ću vam nešto. Čula sam da je i Bandić nešto tajno zaljubljen. Ne znam je li to istina, ali mi se ta ideja jako sviđa. Nedavno je bio jedan skup na kojem su bili svi gradonačelnički kandidati, a istovremeno sam i ja trebala predstaviti svoju knjigu. Meni su predložili da mi na početku Bandić pokloni veliki buket cvijeća. Odbila sam jer bi to bilo kao dio predizborne kampanje, a ja ne želim biti dio toga. To su tako rekli Bandiću i odustalo se od toga. Ja vam se, moram reći, malo i stidim svega toga u vezi knjige. I inače, imam neizrecivu tremu, noć prije praktički svake promocije provedem u hitnoj. Tako sam ja i za vrijeme priče na tom skupu promatrala sve sa strane, navirujući se iza jednog stupa. A on mi je pri kraju prišao iza tog stupa nasamo i napravio jednu posebnu gestu - poklonio mi je onaj buket. S riječima: "Najviše cijenim kod vas to što ste uvijek svoji!"

Dugo nakon smrti moje kćeri živjela sam u jednom shizofrenom stanju. U meni su koegzistirale 2 žene: jedna je bila funkcionalna profesionalka, druga je bila majka koja je mislila da se njeno dijete preselilo živjeti na Mirogoj, tamo gdje ima više zraka nego što ga je bilo u našem stanu u Medulićevoj, kako smo se često znale žaliti dok je bila živa. Tako je to trajalo i u doba kad sam trebala ostvariti "Elektru". Pisala sam, ali zapravo nitko nije mogao od mene dobiti jasan odgovor - hoću li ja uopće napraviti tu predstavu ili ne.

Što je unijelo promjenu? Ribič koji mi je redovito donosio ribu dok sam živjela u kućici uz more me pozvao da odem s njim čamcem na vožnju. "To more na koje ćemo se odvesti će biti modro.", rekao je. Nemojte pogrešno shvatiti, među nama nije bilo nikakve muško-ženske relacije, niti ikakve provokacije u tom smislu, barem s moje strane sigurno nije - naime, ja sam u tom smislu tada bila potpuno mrtva - taj dio, ja kao žena, je bio umro zajedno s mojim djetetom, iako sam inače vrlo živa na tom području. Čovjek je samo nekako osjetio što mi treba kao pomoć i na toj vožnji je najjednostavnijim mogućim, neposrednim jezikom progovorio sa mnom o tome. Nemaju svi sreću da im netko priđe s tim. Je li to slučajnost, kao što bi možda tvrdio Kundera, ne znam, ali taj razgovor je bio jedini razlog zbog kojeg sam uspjela donijeti odluku i napraviti "Elektru". Danas mislim da je ona moje najljepše kazališno ostvarenje.

Kako sam preživjela gubitak djeteta? Ne može se reći da sam to preživjela. Nego prije, da sam vremenom postala svjesna sreće koju sam u tih 6 godina života, zajedno sa svojim mužem i drugim djetetom, imala s njom. Dugo mi je trebalo nakon što se dogodilo, 25 godina, da to sve ponovno otvorim i otvarajući ormar sa svim stvarima iz tog doba - dođem do te točke. Na primjer, ja do tog trenutka otvaranja ormara nisam niti jednom pročitala njenu dijagnozu s tog liječničkog papira!...Iz te pozicije sada napokon imam osjećaj da se mogu licem okrenuti ka tome bez straha da će se svom težinom strovaliti na mene i pokazati svima sve što ja ustvari jesam.

I tu se moram vratiti Gorkom. Sveukupno, mi smo bili u vezi otprilike 3 godine. U ovom periodu mi se nismo ni čuli, ni vidjeli, ni uopće znali jedno za drugoga gdje je. Nakon 7 godina je on mene nazvao. Rekao je samo: "Ja sam.", i znala sam da je on. Našli smo se, i razgovarali tada 1 cijeli dan i 1 cijelu noć. Nismo se ni dodirnuli. Ali tek tada sam prvi put povjerovala da je ona mrtva: kad mi je to rekao čovjek koji me volio, i kojeg sam ja voljela. To je bio ključ izbavljenja. Nisu mi pomogli svi lijekovi, bolnice, moj muž koji se brinuo o meni, svi moji prijatelji, ni onaj ribič, ni "Elektra" koja je bila tako silan uspjeh...

Općenito, meni svakodnevnica nije dovoljna za život. Mislim, znam sve što se zbiva društveno-politički, ali to mi nikad nije bilo dovoljno da živim. Teatar mi je uvijek bio pomoć u tome. Ali, u ovom slučaju ni on nije bio dovoljan. To izlječenje dala mi je ta veza. Eto, to je nešto kao "karmička ljubav". On je mogao doprijeti do mene. Tek kad me on pogledao u oči i rekao: "Mani, ona je mrtva.", prvi put su se one dvije žene u meni spojile. Da nije toga bilo, ja bih završila na klinici.

Pisala sam cijelo to vrijeme, svih tih 25 godina, čak i najtežim vremenima, kad sam 4 mjeseca ležala s njom u bolnici na krevetu, neku vrst dnevnika, a imala sam i prepiske s prijateljima. Zapravo sam imala materijal, ali ništa od toga nije bilo pisano s tom sviješću. Tu mi je neizmjerno pomogao Velimir Visković jer me na neki način prisilio da napišem nešto autobiografski. Počela sam iz "zime", pisala sam o svom tadašnjem životu, i poslala sam to svom uredniku da mi odmah kaže valja li išta - da to obustavim ako ne valja. Jer, to je pitanje odluke - vrijedi li nešto ili ne, vrijedi li ostvarivanja "zbog dobra drugih, a ne zbog mene samog" (to je ono kako bi naši
političari trebali razmišljati!).

Ali, nemojte misliti da jest, ma, meni nikad to nije dovoljno dobro! Mijenjala bih, kako ne! Ne u sadržaju, on je uvijek isti - takav kakav jest, ali... doći do te rečenice koja kazuje što u sebi nosiš... to bih stalno mijenjala. Meni u "Profilu" svaki dan kažu: "Mani, samo nemoj opet 'Fališ mi', daj sad nešto drugo!" Ali, ne moraju brinuti, izišle su 3 knjige i sad sam odlučila: završila sam tu priču!

Ljudi kažu da je najstrašniji gubitak - gubitak djeteta za majku. Ali, mi to ne možemo znati, svaki gubitak je gubitak. Svatko ima patnju i svoj križ. Valja poštivati tuđi križ. Mi možemo pisati i izražavati sve svoje emocije, ali onog trenutka kad se postavimo u smislu: "Ja sam patio više od drugih!" - tu smo pretjerali, na to nitko nema pravo. Tu ulazimo u patetiku. Zato je to bilo kljucno pitanje dok sam pisala. Svaki put kad bih poslala dio teksta, prvo što sam pitala bilo je: "Je li patetično?"

Što je meni pomoglo naći pravu mjeru? Prije svega, iskustvo u teatru - ja sam navikla svaku scenu vidjeti u zbivanju, onako kako ona zaista izgleda u vremenu i prostoru dok se odvija. Zatim, film - nevjerojatno
je važna montaža, znati u kojem trenutku učiniti rez. U mom slučaju je važna i glazba. Obožavam šansone. Preko nje je ušao ritam. Pa Marguerite Duras, ne mogu ni reći što osjećam spram nje... strahopoštovanje? I latinsko-američka književnost. Stalno sužavanje rečenice, stalna redukcija, izbacivanje svakog suvišnog epiteta... to me vjerojatno spasilo od patetike.

Ne mislim da na svijetu ima malo ljubavi. Ne mislim da mi, žene i muškarci, u životu imamo samo jednu ljubav. Nego mislim da je ljubav kao pojava u današnjem drustvu rijetka. Pogotovo među mladima, nezrelima, koji obraćaju puno pažnje na formu a da istovremeno nisu svjesni da ih zapravo nitko ne voli i, što je još važnije, da oni nikoga ne vole. I zbog toga mislim da je njena dragocjenost veća i da joj svakako moramo pomoći. Biti u ljubavi je najveći dar koji nam ovaj svemir može pokloniti!

Na kraju da se taknemo i najbitnije teme: pitanja žrtve. To pitanje je uvijek bitno, a pogotovo u ovoj krizi u kojoj ljudi završavaju u kantama za smeće. Zar se majka ne brine o djetetu, zar se ne brine dijete o starom roditelju... posve prirodno? Dok ne dođemo do te ideje da se treba žrtvovati, dotle nećemo proizići. Žrtva je također dio ljubavi.

Hvala vam lijepa, i meni je bilo vrlo lijepo s vama, ustvari - vi ste me izazvale! Ja inače teško govorim o tome, za to mi treba poseban napor u mišljenju i govoru jer to zahtijeva posebnu vrstu davanja. Ali, kad ne bi tako bilo: što biste primili? Što biste primili ako bih vam govorila fraze?

Milana: Ovo večeras je bio govor koji jako puno traži od čovjeka, uživala sam kao na "Elektri" u Zeljovićima, ili kao da s Platonom čitam njegovu "Gozbu", da, ovaj govor će Mani i noćas osjetiti...

O bajkama: Što znače simptomi u bajkama?

Bajke, Milana Vuković Runjić 

Jedan od simptoma bajke svakako su krila – junak se odjednom održava u zraku, što nam se tako često događa u snovima . Drugi je simptom bajke mogućnost da se pretvorimo u životinju (da se spasimo od nekog zla ili nas zla sila namjerno pretvori u neku strašnu zvijer pod čijim se krznom skrije naša ljudskost) ili da sretnemo životinju koja govori, a ona je u tom slučaju glasnik onog mudrog starca iz šume. Treći je simptom sudar svjetova: junak neminovno nalijeće na predstavnika nekog drugog evolucijskog niza.

Upoznaje se s bićima koja nastanjuju more, planine, livade ili njegov tavan. Bez susreta s nečim golom oku nevidljivim nema ni bajke. Tek kad se pomiri s time da je zla maćeha i ružne polusestre neće pustiti na bal, Pepeljugi prilazi dobra vila. Tek kad se bježeći pred zlom maćehom nađe u dubokoj šumi, Snjeguljica naiđe na kućicu patuljaka. Junacima bajke u pomoć priskaču patuljci, ali i divovi. Dobre vile, ali i dobrohotne životinje: «nisi sam na svijetu», kažu im. «Mi smo tu da ti pomognemo». 

I u našim životima navikli smo na tu neočekivanu pomoć, samo što oni koji nam pomažu radije preuzmu ljudsko obličje da nas ne prestraše svojim vilinskim/patuljastim/divovskim likom. Podsvijest, kaže Karl Gustav Jung, ne poznaje mjere, pa zato se u snovima i bajkama tako jednostavno smanjujemo ili povećavamo, kao Alica nakon što pojede čarobni kolačić. Jer domovina bajki prostrano je i nikad dovoljno istraženo kraljevstvo zvano podsvijest koje posjećujemo u snovima, pogotovo u onima kojih se ne možemo sjetiti. Tako da makar trećinu života provodimo u našoj unutrašnjoj bajci, bez obzira znamo li za nju ili smo je, odrastajući, zaboravili.

Igrajući se neki dan sa svojim vršnjakom, moja dvogodišnja kćerkica počela ga je nagovarati da se spuste u podrum neke stare kuće na Žumberku. Osjetivši se pozvanom, objavila sam djeci kako bi bilo bolje da ne silaze, jer da tamo živi neka vještica. Na to nam je prišla i dječakova majka te uvjereno rekla svome sinu da vještice ne postoje, osim u slikovnicama. Kosnulo me to, mnogo više nego tog dječaka ili moju kćerkicu. Shvatila sam da, u mojem slučaju, svijet postaje neko žalobno, pusto mjesto ukoliko nema čarobnjaka, vila, vještica, patuljaka, mudrih staraca iz šume.... 

Vraćajući se s izleta vozili smo se poljskim puteljkom kroz šumu koja je u svakom trenutku bivala sve mračnija: tek malo azurnog sjaja nadziralo se kroz vrške stabala. I svi su bili tamo, kao i uvijek. Vidjela sam najprije malenog zmaja koji se protezao ispod stabla, potom vuka, pa vješticu, čarobnjaka, patuljka, mudrog čovječuljka...Vješto su se ispreplitali s kamenjem i granama na našem putu, ali moje ih je iskusno oko prepoznalo. «Ipak postoje», uzdahnula sam, sretnija možda i od samog Galileja, kad je objavio da se naša majčica Zemlja ipak okreće oko Sunca. 

O bajkama - Mračne šume ne postoje samo u bajkama

Bajke, Milana Vuković Runjić 

Ljubljenje nečeg gadljivog također je dio inicijacije u svijet bajki, koje nas uče kako svaki događaj može izmaknuti kontroli. Mladići iz manje poznate bajke braće Grimm koji iz puke zabave popnu visokim ljestvama, ukradu Mjesec dok blista nad nekim pitomim gradićem, stave ga u kutiju i po mrkloj noći ga prenesu u svoje rodno selo ukazuju nam da u bajci ne treba biti tesalijskom vješticom da bi se manipuliralo nebeskim tijelima.

Odrasli se pritom mogu tješiti da  je Mjesec iz bajke samo komadić žute tkanine na nebu koji je od modroga krep-papira. Sva strašna bića, vještice i vragovi, obične su lutke. Princeze, rekla bi moja kći «ceze», obične su Barbike koje dječja ruka s lakoćom postavlja u šumu od Lego-kocaka i spašava iz nje. 

Bilo bi jednostavno da je tako: no naša mašta, koja je uvijek smrtno ozbiljna, ne nalazi neke osobite utjehe u tome što se bajke tako uspješno izvode u lutkarskim kazalištima ili u skučenim uvjetima dječje sobe. Maštu uopće nije briga je li Mjesec krpa, a vještica lutka - ona operira simbolima. I dobro zna što se događa: nešto veliko, ružno i zlo želi upropastiti nešto maleno, lijepo i dobro. Vještica može biti učiteljica ili teta iz vrtića, maćeha ili neka zlonamjerna susjeda s licem crvenim poput mrkve, može biti zli susjed, nasilni član obitelji, stranac, netko tko nas želi ozbiljno raniti: i tjelesno i duševno. 

Mračna šuma može biti parkić u kojem se dijete odjednom osjeti napuštenim jer je izgubilo majku iz vida. Ukazujući kako sve može krenuti po zlu, ali na kraju će ipak pobijediti dobro, bajke istovremeno liječe. Njihova ljekovitost poznata je psihoanalitičarima koji ih pričaju svojim pacijentima. Kada bi svatko od nas kad mu je najgore napisao svoju bajku, shvatio bi da mu se kroz nju obraća mudri starčić iz šume i nudi mu rješenje. Jedna od posljednjih prilika odraslima da prigrle bajku i njezine čudesne moći od kojih je preobražaj bundeve u kočiju tek jedna, njihova su djeca. Dijete nema problema s time da shvati kako u drvetu živi zarobljen čarobnjak. Ili da iza malih, niskih prozora nekih kuća u našem gradu žive patuljci. Ili da na stari balkon neke kurije svake noći izlazi duh neke grofice. 

Svijet odraslih je poput kamenog dvorca što lebdi na stijeni na poznatoj Magritteovoj slici: okamenjen. Njime ne prolijeću zračni duhovi, morem ne plivaju sirene, nema dvorca na stablu, na dnu mora, u srcu planine...nema vila, patuljaka, trolova, zmajeva, divova...bića koja vidoviti zovu elementalima. Odrasla osoba «zna» da je to što leti mrakom krijesnica, a ne mala vila. 

Kad vas besramna knjiga prevari nesretnim završetkom!

Nedavno sam poželjela nešto drugačije pročitati i spontano mi pod ruke došla knjiga Rezovi. Mislim si - ajde volim promjene, volim spontano i drugačije - može knjigo čitamo se! Nije baš neki moj žanr ali ajde!

Pisalo je u recenziji da je besramna. A čim negdje to piše odmah zaintrigira. Besramno je zabranjeno, taboo i to se ne smije, radi se kradom, rumene se obrazi i lice uresi tajanstvenim smješkom - znači idealno za čitanje na putu s posla!

Volim čitati knjige koje ne opterećuju nego nadahnu. Svakodnevica je u zadnje vrijeme tako puna nekih egzistencijalnih briga pa volim u knjigama biti u nekom svijetu suprotnom od stvarnog. Ne čudi me što Petar Pan nije htio odrasti... No vratimo se knjigama. Dakle, za knjigu rekoše:

"Erotski triler koji izaziva noćne more i koji će nesumnjivo šokirati i najbešćutnijeg čitatelja. Susanna Moore je pravi majstor.", The Miami Herald

"Snažan, besraman roman, poput Priče o O.", Joyce Carol Oates

Ne da knjiga nije besramna nego sam se čudom čudila na temelju čega su zaključuili da je to erotsko i besramno? Osim što sam prevarena recenzijama (tko mi kriv kad vjerujem onome što piše), knjiga nema happy end! A ja sam "naručila" happy end jer ga u svakodnevici ne mogu naručiti! 

I tako, pročitah oko ponoći zadnji redak te besramne knjige. Ostala sam baš paf. Ne toliko zbog toga na kraju što nije besramna. Nego zbog tog lošeg okusa u ustima koji ostavlja nesretni završetak u knjizi. Pozitivno u tom lošem okusu je da sam se uvjerila u sljedeće što vrijedi za mene:  

Stvarnost i svakodnevica su zaista ljepše uz dobro štivo koje me motivira, inspirira i nadahne da više, bolje, jače dišem, živim, ljubim, volim, stvaram i gorim! 

Ovaj završetak tako tragičan i krvav me inspirirao na to da više ne eksperimentiram s besramno krvavim završecima koji me ostave prevarenu jer mislim - pa mogla je pobijediti tu zlicu ubojicu, samo malo je falilo da preživi, moglo je sve na kraju biti dobro... Mislim, jasno mi je da je to samo knjiga ali za mene jednostavno nisu neka krvoprolića. Nije stvar slabog želuca nego mi jednostavno ne odgovaraju takve teme. Zašto da čitam knjigu o crnoj kronici kada izbjegavam i takve vijesti (premda ne mogu ništa promijeniti izbjegavala ih ili ne...).

Prijateljica i ja smo jednom otišle u kino gledati Apocalypto jer je povijesni spektakl i najava je bila odlična. Film zaista i jest odličan (pogledajte slike da dobijete dojam klik ovdje) ali pola filma kada su rezali glave koje su padale s 356 stepenica i slično smo držale ruke preko očiju. Uz to smo se toliko trzale svaki put kad bi kakva sjekira, nož, koplje ili nešto slično letjelo od osobe do osobe. Moj želudac podnosi tešku hranu lakše nego teško filmove pune krvoprolića. Jedno je Agatha Christie koja od umorstva napravi takvu intrigu a drugo je krv, krv, krv. 

I zato, u svakodnevici koja je puna crnih vijesti i crne kronike, biram knjige koje nisu crne! Dakle, ili besramno ili sa happy endom ili nikako molim lijepo!

Ono dobro što bih istaknula je jedna crtica s kraja knjige koja me naravno i sledila obzirom na sve što joj je prethodilo ali svidjela mi se jer je dramatična:

Postoji jedno istraživanje o govoru umirućih. Ljudi na umoru katkad govore o sebi u trećem licu. Kod mene to nije bio slučaj. Rekla sam: Krvarim. Iskrvarit ću na smrt. A bit ću sretna umrem li prije nego što se on vrati.

Dajte mi moju Jakobovu kapicu mira. 

Znate, u podzemnoj nisu objavili cijelu indijansku pjesmu. Samo nekoliko stihova. Ali ja ju znam cijelu. 

"Negdje je daleko. Dolazi u sobu. I tu je u krugu."

Ja znam cijelu pjesmu.

Ona zna cijelu pjesmu. 

Daisy Pozitivka o knjizi: Rezovi, Susanna Moore

O bajkama: Kada smo posljednji put, pritisnuti problemima, pobjegli u šumu?

Bajke, Milana Vuković Runjić 

Dvorac je na brdu, iza brda je šuma, u šumi je princeza koja plače. Prilazi joj starčić bijele brade i prijateljski je potapša po ramenu. Čemu očaj? Zato što će umrijeti ako do svitanja ne izvrši naredbu izvjesne vještice. Situacija je bezizlazna, ali dobrohotno biće, kralj šume, lugar ili zeleni patuljak ponudit će rješenje. On i nama u našim nevoljama često prilazi, samo što ga mi slabo čujemo i još slabije vidimo.

Uostalom, kada smo posljednji put, pritisnuti problemima, pobjegli u šumu?

U bajkama nasilje nije prikriveno, već otkriveno u svojoj grozoti. Maćeha želi pojesti Snjeguljičino srce. Vještica želi pojesti Ivicu i Maricu. Vuk želi pojesti baku i Crvenkapicu.  Osobito su opasne kuće usred šume koje mogu biti od čokolade ili kolača, primamljive izvana, zastrašujuće iznutra. Mora da ni Snjeguljici nije lako kad se nađe u nekoj takvoj među sedmoricom malih muškaraca. Kanibalizam, jedenje srca, bacanje u vatru, vještičje prokletstvo, sve te i mnogo više zastrašujućih vizija ukazuju se pred očima malog djeteta. Dijete možda ima tek dvije-tri godine. 

Šuma je duboka, u njoj živi vještac koji ima bijelu kobilu na tri noge. Visoko, na vrhu stabla, jest kula u kojoj je zarobljena princeza. Treba prevariti vještca i osloboditi princezu. Uz to, osloboditi kobilu čarolije. Takvi i slični zadaci otvaraju se pred sitnim djetetom. Bajke nas odmalena uče da  svijet nije lijepo ni ugodno mjesto, ali nježno može pobijediti grubo, slabašno jako, dijete odrasloga, djevojka vješticu. Dijete može preživjeti posluša li starca iz šume. I kad jednog  dana odraste, pusti li tog starca da mu priđe, pobjedit će sva iskušenja. 

S vremenom smo skloniji vjerovati u neki drugi sustav, u stvarnost. Potom se čudimo kad sretnemo divljaštvo, vještice, kanibale, one koji nam žderu srca: teško nam je kad poteče krv. U staroj verziji Pepeljuge, onoj koja nam dolazi s Dalekog Istoka, zločeste sestre si režu stopala ne bi li ih nagurale u Pepeljuginu cipelicu. Krv ih odaje. Krv poteče iz prsta dobre kraljice kad se nabode na ružin trn i poželi dijete: bijelo kao snijeg, rumeno kao ruža. 

Dobre kraljice u bajkama ne požive dugo, ne mogu brisati suze svojim kćerima kad se nađu na udaru maćeha. Maćehe su do dana današnjega ostale podle. Rade o glavi djeci koja ih podsjećaju da je njihov voljeni nekoć volio neku drugu. One su lijepe i zaljubljene u svoj odraz u zrcalu kojeg ne mogu održati vječno, osim ako se ne hrane krvlju i srcima. Princeze, pak, uopće ne stignu misliti o svojoj ljepoti. Prije nego što postanu tašte, zaskoči ih zla sudbina: zato su pobjegle u šumu i sad tamo plaču. Možda su poljubile žabu....

(nastavit će se...)