Jedan od simptoma bajke svakako su krila – junak se odjednom održava u zraku, što nam se tako često događa u snovima . Drugi je simptom bajke mogućnost da se pretvorimo u životinju (da se spasimo od nekog zla ili nas zla sila namjerno pretvori u neku strašnu zvijer pod čijim se krznom skrije naša ljudskost) ili da sretnemo životinju koja govori, a ona je u tom slučaju glasnik onog mudrog starca iz šume. Treći je simptom sudar svjetova: junak neminovno nalijeće na predstavnika nekog drugog evolucijskog niza.
Upoznaje se s bićima koja nastanjuju more, planine, livade ili njegov tavan. Bez susreta s nečim golom oku nevidljivim nema ni bajke. Tek kad se pomiri s time da je zla maćeha i ružne polusestre neće pustiti na bal, Pepeljugi prilazi dobra vila. Tek kad se bježeći pred zlom maćehom nađe u dubokoj šumi, Snjeguljica naiđe na kućicu patuljaka. Junacima bajke u pomoć priskaču patuljci, ali i divovi. Dobre vile, ali i dobrohotne životinje: «nisi sam na svijetu», kažu im. «Mi smo tu da ti pomognemo».
I u našim životima navikli smo na tu neočekivanu pomoć, samo što oni koji nam pomažu radije preuzmu ljudsko obličje da nas ne prestraše svojim vilinskim/patuljastim/divovskim likom. Podsvijest, kaže Karl Gustav Jung, ne poznaje mjere, pa zato se u snovima i bajkama tako jednostavno smanjujemo ili povećavamo, kao Alica nakon što pojede čarobni kolačić. Jer domovina bajki prostrano je i nikad dovoljno istraženo kraljevstvo zvano podsvijest koje posjećujemo u snovima, pogotovo u onima kojih se ne možemo sjetiti. Tako da makar trećinu života provodimo u našoj unutrašnjoj bajci, bez obzira znamo li za nju ili smo je, odrastajući, zaboravili.
Igrajući se neki dan sa svojim vršnjakom, moja dvogodišnja kćerkica počela ga je nagovarati da se spuste u podrum neke stare kuće na Žumberku. Osjetivši se pozvanom, objavila sam djeci kako bi bilo bolje da ne silaze, jer da tamo živi neka vještica. Na to nam je prišla i dječakova majka te uvjereno rekla svome sinu da vještice ne postoje, osim u slikovnicama. Kosnulo me to, mnogo više nego tog dječaka ili moju kćerkicu. Shvatila sam da, u mojem slučaju, svijet postaje neko žalobno, pusto mjesto ukoliko nema čarobnjaka, vila, vještica, patuljaka, mudrih staraca iz šume....
Vraćajući se s izleta vozili smo se poljskim puteljkom kroz šumu koja je u svakom trenutku bivala sve mračnija: tek malo azurnog sjaja nadziralo se kroz vrške stabala. I svi su bili tamo, kao i uvijek. Vidjela sam najprije malenog zmaja koji se protezao ispod stabla, potom vuka, pa vješticu, čarobnjaka, patuljka, mudrog čovječuljka...Vješto su se ispreplitali s kamenjem i granama na našem putu, ali moje ih je iskusno oko prepoznalo. «Ipak postoje», uzdahnula sam, sretnija možda i od samog Galileja, kad je objavio da se naša majčica Zemlja ipak okreće oko Sunca.
Nema komentara:
Objavi komentar