3.
Prije nego što će ga spaliti, Giordano Bruno pisat će o vezama koje
povezuju ljude, stvari, svemir. Iskusan pjesnik, pravi mag, može privući ljude
i njihove osjećaje, planete i njihove satelite, događaje i njihove preokrete k
sebi, u svoj vrt. On poznaje prirodu veza, piše Bruno u djelu po imenu De vinculi...Iste su to veze kojima je
Fanes oblijepio svijet, u one dane kad nije bilo razmaka, razdora, kada nisu
samo tesalijske vještice ili vile iz staroslavenskih pjesama mogle privući
Mjesec na tlo, pretvoriti ga u bijelu kravu i sisati njegovo
mlijeko....
Poezija, nevina i zla poput prirode, rekla bi Marguerite Yourcenar.
Jer, tri bijele vile ili tri vještice najstrašnije su spodobe na svijetu, koje
s veseljem proždiru srca svojih najmilijih. Poezija nas vodi u mrakove i
trbuhe, u srca i crijeva, ona nas proždire kao zmija jaje. U jednoj od rijetkih
pjesama koje znam napamet, The Sick Rose
Williama Blakea, ružu u noći napadne nevidljivi crv i poždere je svojom tamnom, tajnom ljubavi. U nekoj
Novalisovoj pjesmi mjesečina posjećuje ružu u njezinoj posljednjoj noći na
zemlji.
U Rilkeovoj pjesmi on zavidi ruži koju nitko ne sanja među tolikim vjeđama. Eto zašto je
poezija nepojmljiva bez ruže, koja je mirisna i biljna varijanta srca. S
obzirom da mnogo ruža prođe nezamjećeno- pogotovo one što u potocima padaju sa
starih balkona u svibnju, njihov jedini udvarač je – Mjesec. Na njega se, prema
ezoterijskim učenjima, sklanjaju stari bogovi kada kozmosom zavlada generacija
novih. Takav Mjesec, pun zaboravljenih božanstava, mramornih kipova i stubišta,
razrušenih hramova što se sa Zemlje čine poput pjega, sebe pak voli ogledati u
jezerima. Pa stoga nije ni čudo da je romantičarska poezija izronila iz Jezera Alphonsea du Lamartinea, a ne iz
mora, slapova ili brzih rijeka. Jezero je dovoljno nepomično da svaki stari bog
s Mjeseca stigne u njemu prostudirati svoj odraz.
Na Mjesecu osobito rado
boravi Perzefona, kraljica onog svijeta, koju je jednom davno, dok smo svi bili
djeca, ukrao Had (ili Pluton) i proglasio je kraljicom svog sumornog dvorca.
Perzefona tako voli Mjesec da se ponekad cijela u njega pretvori, a ostale
planete vuče za sobom na uzici kao svoje pse. Mjesec pripada i čudnoj i hladnoj,
djevičanskoj božici Dijani koju je mladi lovac Akteon slučajno zatekao prilikom
kupanja u jezeru, te za kaznu bio pretvoren u jelena kojeg su rastrgali
vlastiti psi, a prema nekim verzijama sama ga je božica usmrtila srebrnom
strijelom. Akteon je omiljena figura renesansne magije (vidjeti božansku
ljepotu i ako treba umrijeti zbog nje postaje ideal mudračkog života), Giordano
Bruno često ga spominje i zaziva, sve dok ne skonča nešto gore od njega.
Nema komentara:
Objavi komentar