O bajkama: Kada smo posljednji put, pritisnuti problemima, pobjegli u šumu?

Bajke, Milana Vuković Runjić 

Dvorac je na brdu, iza brda je šuma, u šumi je princeza koja plače. Prilazi joj starčić bijele brade i prijateljski je potapša po ramenu. Čemu očaj? Zato što će umrijeti ako do svitanja ne izvrši naredbu izvjesne vještice. Situacija je bezizlazna, ali dobrohotno biće, kralj šume, lugar ili zeleni patuljak ponudit će rješenje. On i nama u našim nevoljama često prilazi, samo što ga mi slabo čujemo i još slabije vidimo.

Uostalom, kada smo posljednji put, pritisnuti problemima, pobjegli u šumu?

U bajkama nasilje nije prikriveno, već otkriveno u svojoj grozoti. Maćeha želi pojesti Snjeguljičino srce. Vještica želi pojesti Ivicu i Maricu. Vuk želi pojesti baku i Crvenkapicu.  Osobito su opasne kuće usred šume koje mogu biti od čokolade ili kolača, primamljive izvana, zastrašujuće iznutra. Mora da ni Snjeguljici nije lako kad se nađe u nekoj takvoj među sedmoricom malih muškaraca. Kanibalizam, jedenje srca, bacanje u vatru, vještičje prokletstvo, sve te i mnogo više zastrašujućih vizija ukazuju se pred očima malog djeteta. Dijete možda ima tek dvije-tri godine. 

Šuma je duboka, u njoj živi vještac koji ima bijelu kobilu na tri noge. Visoko, na vrhu stabla, jest kula u kojoj je zarobljena princeza. Treba prevariti vještca i osloboditi princezu. Uz to, osloboditi kobilu čarolije. Takvi i slični zadaci otvaraju se pred sitnim djetetom. Bajke nas odmalena uče da  svijet nije lijepo ni ugodno mjesto, ali nježno može pobijediti grubo, slabašno jako, dijete odrasloga, djevojka vješticu. Dijete može preživjeti posluša li starca iz šume. I kad jednog  dana odraste, pusti li tog starca da mu priđe, pobjedit će sva iskušenja. 

S vremenom smo skloniji vjerovati u neki drugi sustav, u stvarnost. Potom se čudimo kad sretnemo divljaštvo, vještice, kanibale, one koji nam žderu srca: teško nam je kad poteče krv. U staroj verziji Pepeljuge, onoj koja nam dolazi s Dalekog Istoka, zločeste sestre si režu stopala ne bi li ih nagurale u Pepeljuginu cipelicu. Krv ih odaje. Krv poteče iz prsta dobre kraljice kad se nabode na ružin trn i poželi dijete: bijelo kao snijeg, rumeno kao ruža. 

Dobre kraljice u bajkama ne požive dugo, ne mogu brisati suze svojim kćerima kad se nađu na udaru maćeha. Maćehe su do dana današnjega ostale podle. Rade o glavi djeci koja ih podsjećaju da je njihov voljeni nekoć volio neku drugu. One su lijepe i zaljubljene u svoj odraz u zrcalu kojeg ne mogu održati vječno, osim ako se ne hrane krvlju i srcima. Princeze, pak, uopće ne stignu misliti o svojoj ljepoti. Prije nego što postanu tašte, zaskoči ih zla sudbina: zato su pobjegle u šumu i sad tamo plaču. Možda su poljubile žabu....

(nastavit će se...)