Poezija može biti samo jedna, svavremena!

Autorica Milana Vuković Runjić

4.

Maknemo li sve to u stranu, proglasimo li ružu, Mjesec i jezero klišejima, uzmemo li radijator i čavao, dogodit će se nešto čudno, barem u mojoj pjesmi. Radijator će biti položen kraj jezera, osvijetljen mjesečinom, ili će ga lagano obrastati hrđa u nekom zaboravljenom vrtu, nedaleko ruže čije trnje podsjeća na čavle. A svježi će beton zaliti mrtvu pticu nad čijom sam sudbinom plakala kad mi je bilo 16 godina i baš tome posvetila svoju prvu pjesmu. 

Zato čudno zvoni ono što se zove suvremenom poezijom, jer poezija može biti samo jedna, svavremena. Ona ne poznaje datume ni godine, premda slavi smjenu godišnjih doba. (Na jesen je ugodno čitati Konstantina Kavafisa, ljeti Jorgea Seferisa, na proljeće Dylana Thomasa, zimi Sylviu Plath). Ona se ne bavi individualnom besmrtnošću poput nekog u sebe zaljubljenog romanopisca koji fantazira o tome kako će ga čitati nakon njegove smrti, već izvire iz već spomenute vječnosti. 

Iz onog kozmosa koji je zagrljaj zmija čiji je plod jaje. Iz usta onog zlatnog mladića koji je iskočio iz jaja, herojski mu probivši ljusku. Božica ljubavi izašla je na Cipru iz školjke, blizanci Kastor i Poluks te lijepa Helena rodili su se iz Ledina jajeta. Sve sami mekušci i pilići, kad bolje pogledamo. A opet, ne nastajemo li svi iz jajašaca, ne provodimo li potom svoje živote u jajašcima iz kojih nikako da iskočimo, strahujući za svoje male kože, za svoja mala «ja», za svoje male osjećaje sigurnosti? 

Poezija nije zaboravila ono što mi jesmo, bez obzira tko ju piše, pjesnik iz 2000.-te ili iz 2000.-te prije nove ere. U modernoj poeziji doslovce se primjenjuje Evanđelje po Ivanu, I riječ tijelom postade, svaka se riječ oslobađa ovisnosti od drugih, nestaju rime, obrasci ponašanja: na scenu stupa Mallarme sa svojim teško pojmljivim sveticama i labudovima. Ili- Tomaš Šalamun kojeg bi trebalo čitati u Botaničkom vrtu na proljeće. 

Ne marih truda da ime spasim- Ti prebivaš u meni, jedan je egipatski zapis nejasan onima koji su zaboravili koliko je važno znati svoje tajno ime, ime svojeg unutrašnjeg boga, one figurice koja prebiva u nama i teška je koliko i duša, govori u stihovima, a od metala poznaje samo zlato.