BAŠ SAM PROČITALA…

Milana Vuković Runjić, 28. rujna 2012.

«50 nijansi sive»

Pa, nisam baš pročitala do kraja, ali nakon 350 stranica istoga, sumnjam da se na preostalih 150 može išta dogoditi. Osim što je Christian Grey bez prestanka fatalan, miriše na skupocjene toaletne vode, obdaren je fantastičnim tijelom, perverznim umom, golemom tvrtkom, privatnim avionom, bogatim iskustvom - a sve to s 27 godina. I baš zato je krajnje iritantan, jer takav muškarac ne postoji ni na ovom niti u paralelnim svjetovima, a kada bi postojao, tek to bi bilo užasno, jer po mojem skromnom mišljenju Christian Grey je čudovišno dosadno, naporno, opterećujuće stvorenje, s kojim bi doista teško tko mogao izaći na kraj, osim Anastasie Steel, koja se ludo zaljubljuje u njega takvoga i spremna je otrpjeti sve njegove mušice (prije su to muhe). Milijuni žena ne bi se složile s time što ja pišem na našem blogu, jer knjiga ih je navodno zaludjela -muškarci se baš i ne spominju kao idealna publika- svojim sadomazohističkim protagonistima, jezivim bogatstvom Christiana Graya i podatnošću njegove ljubavnice. I sve je to OK, kako bi rekla jedna naša davna misica, samo se stvari trebaju nazvati svojim imenom: ovo je najobičniji ljubić, po svemu dostojan "Glorije", samo maksimalno napuhan i s maksimalno produženim seksualnim prizorima. Naravno, ljubići su uvijek imali svoju publiku, samo problemi nastaju kada se ovakva knjiga prozove "književnošću", pa još "provokativnom" ,pa još "zavodljivom". 

Jer, jedini način na koji vas "50 nijansi sive" može zavesti, jest da vas, ukoliko patite od nesanica, zavede na san...

Dnevnik propovjednice Daisy Pozitivke

Svaki put kad kročim na mjesto sastajanja s tim divnim, posebnim Ženama obuzme me neki nalet Života, Energije i Inspiracije tako prijeko potrebnih gladnoj duši. Osjećam da je moja životna hrana dobila boju, okus i miris jer te drage Žene su najfiniji začin. Osjećam da se moja Strast duboko zakopana ispod sive svakodnevice budi. Dobivam svoje pravo lice. Ja sam tu da pišem. Tu sam da pišem i što je jednako važno – tu sam da dijelim svoje pisanje s vama.

Ponovo smo se sastale. Sada činimo Klub kreativnih žena. Ponedjeljkom se nalazimo i idealan je to dan za početak. Kada bi se inače veselili ponedjeljku? Ja mu se veselim jer znam tko me čeka na kraju radnog dana. Čeka me radna skupina prekrasnih žena, osebujnih priča i inspiracije. U ovom olujnom vremenu, toliko nam je svima potrebna inspiracija da njegujemo svoju ljubav prema pisanju i čitanju ali i općenito prema životu i svemu životnom. 

Klub kreativnih žena bavi se svime time ali i s mnogo toga više. Tek smo počeli s Klubom i imamo velike planove. Jučer nam je bio drugi susret ali znamo se već dugo a ja se osjećam toliko bolje i to ponedjeljkom! Prema tom danu gajim grozne osjećaje i vodim rat s njim! A onda KKŽ ponedjeljkom - nije li to divno - svaki ponedjeljak družiti se, pričati o čitanju, pisanju, životu, željama, snovima, mašti? Ne samo da je divno - neophodno je! 

Na našem drugom druženju u ovom sastavu bilo je tu starih i novih lica širom otvorenih očiju s prepoznatljivim žarom za čitanjem i pisanjem. Divnu Bosiljku smo odmah motivirali za nastavak magičnih priča iz Rusije. Laura treba još samo malo za završetak svog slasnog djela, simbioze putopisa i recepata. Maja nam uskoro isporučuje svoj roman (znamo da joj nedostaje još 1/3 romana ali poznavajući Maju - sve joj je već u glavi). Moja čarobna prijateljica Ivy uživa u otkrivanju novog Kluba sva inspirirana i pozitivna i jedva čekam da "skoči". Ksenija ili kako ju zovem Dr. X je u svom prepoznatljivom elementu. Osjećam kao da baca svjetlo na mene i ja jače sjajim kad sam pored nje. Još jedna čarobna žena. Od prvog dana sam njen obožavatelj - ljubav na prvi pogled zaista postoji! Milana nas umotava u priču o pisanju i osjećam kako svi uživamo u onome što tako dobro radi - motivira nas i daje nam krila. A naša predivna gošća Aleksandra Orlić, autorica romana "Bio jednom kraj" oduševila me svojom pričom i energijom kojom zrači ali nju ću vam predstaviti ubrzo zato ostanite tu. 

A kako sam ja otkrila svoje pisanje? Velikim dijelom zahvaljujući upravo ovim Ženama. Upoznala sam ih, zavele su me i zavoljela sam ih. Počela sam pisati svoj mali veliki blog Daisy Pozitivka koji je moja ljubav u slobodno vrijeme i prije naših susreta ali otkako ih znam pišem više, sigurnije, bolje. Počela sam davati više od sebe, iz sebe i počela sam primati više jednostavno jer dijelim svoju sreću s drugima. Postala sam bolja i sigurnija i ne samo to – postala sam neustrašiva! Komuniciram s ljudima koji me vole i ne vole i prihvaćam ih sve! 

Neki dan moj zadnji post na mom dragom malom velikom blogu dobio je komentar da vodim seksualnom revolucijom prevarene djevojke u pakao! A blog se zove tako nevino i slatko Daisy Pozitivka i ja sam sve samo ne osoba koja drži vrata pakla otvorenima i poziva vas svojim opasnim i neodoljivim zovom sirene. Ali to ćete morati otkriti sami dok vas budem mamila da prijeđete na stranu Kreativnosti&Žena i možda pokojeg Muškarca koji ima što za reći. 

Zavirite u Klub kreativnih žena (i muškaraca) jer vas očekuju prava mala i velika literarna čuda :) Voljela bih da se družimo, čitamo i pišemo jer vam svima želim djelić onoga što sam ja dobila novim, divnim poznanstvima sa ženama koje čine Klub kreativnih žena. 

Poruka prije spavanja jer ipak sam i propovjednica: 

Očekujte više jer imate pravo na to!

A ja sam (osim što god poželim u tom trenutku, nekad panda, nekad pingvin, nekad medvjedica jer ljudi znaju biti okrutniji od dragih životinja) - Daisy Pozitivka dok pišem, Dijana Karabašić u stvarnosti, Propovjednica i Motivator po pozivu, Zaljubljenica u Ljubav uvijek i Ljubiteljica riječi zauvijek! 

Pišem li?

Ksenija 25. rujan 2012.

1) Roman "Na crvenom kauču"

Sve je krenulo prije dvije godine. Priznajem: imalo je i terapeutsko djelovanje. Vrijeme je da dovršim. I okrenem stranicu (ploču, kako je rekla junakinja poznatog nam domaćeg filma)

2) Priče

Priče su bez naslova, bez poveznice. pojedine nalikuju na pjesme. Inspiracija i "okidači" su posvuda oko mene. Pišem da neki događaji i ljudi ne bi bili zaboravljeni. U zadnje vrijeme dam krivoločna prema junacima priča. Brrrrrr.....

3) Pjesme

Ne, ja NE pišem pjesme. Ipak one su tu negdje. Evo jedne.

Šuma

Ti kažeš dođi.
Ja pitam kako.
Ti kažeš nemoj.
Ja pitam zašto.
Ti kažeš dobro je.
Ja kažem najbolje je tako.
Šuma je čudo.

Čitam li?

Ksenija 25. rujan 2012.

Aleksandra Orlić: Bio jednom kraj

Dajem na znanje da krize prvih 30+1 stranice nije bilo. Jurim kao na raketi kroz tekst ove emotivne žene. I ako itko misli da je to još jedna knjiga neke tamo cvilidrete, ne može se više prevariti. Sinoć oko 23h krećem od kraja. Opako. Opako. Jutros u 7 krećem ispočetka. Još samo malo prije nego me proguta dan. Ne mogu se koncentrirati. Ne, ne. Nije ovo za čitanje onako usput. Ugodno iznenađenje.

Yiyun Li: Tisuću godina molitvi

Jedna od mnogih na mojoj hrpi pokraj kreveta. Dojmljivo. Kina tako daleka, tako bliska, tako topla, tako surova, tako nepoznata, a opet taj treptaj oko srca je univerzalan u svemiru. Rečenice teku i s vremena na vrijeme se poneka usječe. I čim se opravim od toga, eto još jedne. Ostala sam bez daha. Što mi se dogodilo?

Javni Dnevnik Predsjednice u Egzilu

Ksenija 25. rujan 2012.

Poziv na druženje, kavu, kolačiće. Uz knjige. Uz pisanje. I to sve na gornjem katu. Nije to bilokakav kat. To je samo jedan Gornji kat. Nije ni prvi, ni drugi, niti neznamkoji na koji nas asocira. Naš Gornji kat. Nisam nas prebrojala, ali smo se sastale dva puta.

Prvi puta nas par. Maja, predsjednica na vlasti, skrenula s unaprijed ucrtanog puta (ooo, kako to volim!), ali imamo naslov za njen roman. Maja piše, pjeva. Maja svašta radi. Ali za nju ću pjevati - ja. Tko izdrži - pričat će. Volontiram i za Laurin gastro-književni show. Daisy volontira za blog, promoviranje, facebook stranicu. Ivana puuunooo čita, ali što se tiče pisanje treba se opustiti (mislim da će do toga brzo doći). Bosiljka ne piše. Panika! Nemojte me krivo shvatiti, volim čitati radove svih naših cura, ali da moram čekati na Bosiljkine divne arapske priče?! Vjerujem da će nas zagrijati do prvih mrazova.  Marinu ne poznajem, ali sve mi se čini da će mi se i njeni tekstovi dopasti. Milana nas hrani kolačima. Ona ne jede. Ja se suzdržavam. Ljeto je na izmaku, ali zimski san se ne spava. Puna je ideja, inspiracija frca na sve strane. A ja? što radim ja? Čitam, pišem. Uostalom vidjet ćete. Možda vas sve iznenadim.
Eto nam i gosta. Ivan Salečić. Zar nije on iz tih nekih ženskih časopisa? Oho, čovjek u sebi drži povijesni roman. No, hajd'mo to baciti na papir više!

Jučer je bio taj drugi put. Ključni drugi put. Marina navodno napeto piše. Jedva čekam pročitati. Uz kreativne žene sa prvog sastanka, imamo i Doru, Tajanu 'samouposjeti' i mirnu gospođu čije ime nisam zapamtila (ali koja piše i piše). Sidoniji zvoni mobitel. Opravdano. Žena ima napisan bar jedan dječji roman. Njušim da ima još puno toga što nam nije rekla.
I opet taj energetski naboj. Milana je nezaustavljiva. Gutamo svaku njenu riječ.
Gošća nam je Aleksandra Orlić. Autorica romana "Bio jednom kraj". Tko hoće knjigu? Hvatam roze korice poput kobca. Malo mi je i neugodno, ali ne odustajem. Aleksandra nam otkriva svoj spisateljski svijet. Fascinira me što nema ništa "u ladici". Ona piše i objavljuje. Kreativna. Sposobna. Poduzetna.
Odlazim u 20. Ne pitajte me dalje. Nego čitajte :)

Dnevnik «Kluba kreativnih žena»

Milana Vuković Runjić, 19. rujna 2012.

Prvi puta, sastale smo se u ponedjeljak, 17. rujna 2012. godine. Bilo nas je, ako me sjećanje ne vara, osam. Bivša (čiji se tekstovi prelijevaju iz poezije u prozu, iz romana i priču, mračni su i meki poput leptirovih krila) i sadašnja predsjedica Kluba (koja će, vjerujem, vrlo skoro dovršiti svoj prvijenac o ženi koja nastoji složiti svoj život nakon što joj se rasuo u 1000 komadića), Daisy pozitivka (naš «prorok» koji nam svojim blogovima krijepi duše) i njezina lijepa prijateljica Ivana, Laura, koja će napokon do kraja skuhati svoju knjigu o kuhanju i putovanju, Bosiljka, koja je malko zastala sa svojom zahtjevnom knjigom o Siriji, ali vraća se u formu, te naš gost. Klub ćemo smatrati popunjenim kad nas bude petnaest. Premda nam još nije sasvim jasno što će se sve u našem Klubu događati, jedno je sigurno: bit će tu puno razgovora o onome što pišemo, što bismo htjele napisati ili što smo već napisale, pa tutnule u ladicu, nezadovoljne iz svojih razloga.

Ali, Klub se neće baviti samo pričama iz naših glava: oživjet ćemo ga, staviti u pokret našim gostima, a prošlog ponedjeljka gost je bio Ivan Salečić Junior, urednik u magazinu «Elle», čovjek podeblje novinske biografije, koji nam je govorio o tome kako još uvijek nije uspio početi s pisanjem svojeg ambicioznog povijesnog romana.

Slijedeći puta, dogovorile smo se, pričat ćemo o nemogućnosti počinjanja, o teškoćama prve rečenice i kako ih prebroditi. Jer, upravo se s tim problemom suočila cjelokupna svjetska literatura, još od «Gilgameša»: naime, Prvom Rečenicom. «Srdžbu pjevaj, o Muzo, Ahileja, Peleju sina», jedan je od poznatijih početaka. Znate već čega: «Ilijade».

Kao što sam obećala, nabavila sam najfinije kolače iz slastičarnice «Zagreb», koje su dame jedva kušale, pazeći, valjda na svoje linije. Kave su popijene. Voljela bih ovoga ponedjeljka u 18.30 među nama vidjeti Aleksandru Orlić, autoricu jednog od najljepših romana o ljubavi «Bio jednom kraj», kojeg je objavila ovog ljeta.

Taj roman počinje rečenicom: «Mami su danas izvadili desni režanj štitnjače. Ja sam pak iz svog srca iščupala njega. Jednim potezom. Cijelog.»

Brrr....

Nazvat ću je i zamoliti da dođe.

TRENUTNO ČITAM…

Milana Vuković Runjić, 19. rujna 2012.

«50 nijansi sive»

Što mislimo o nemogućem tipu koji mrcvari nevinu djevojku na 500 strana hit-romana? Je li on doista tako seksi kao što nam je predstavljen? Može li se otrpjeti njegovo uporno inzistiranje da sve bude kako je on zamislio, kako u njegovoj «Crvenoj sobi bola», tako i u ostatku života?

Ovih dana, izložit ću vam svoje mišljenje o tom slučaju. 

NAŠE KNJIGE, NAŠI SNOVI 

Milana Vuković Runjić, 19. rujna 2012.

PIŠEM:

«Lov na zelenog Jurja», «roman» (ili dulju novelu) o 4 šašava muškarca koji se zapale za staroslavenski mit i kreću u potragu za blagom boga Velesa. Želja mi je pobjeći u potpunu fantaziju, jer sam u prethodnoj svojoj knjizi («Proklete Hrvatice, 10 životopisa»), bila potpuno stvarna. Volim pisati povijesne eseje («Proklete Hrvatice» nastavak su «Prokletih kraljica» od prošle godine), to zovem «mekom poviješću», za razliku od one «tvrde», koju pišu znanstvenici.

I JOŠ PIŠEM:

Užasno ambicioznu «Antonijinu abecedu», svojevrsni leksikon za moju malu kćer, kojeg ću valjda pisati slijedećih 15 godina...Baš mi i ne ide, jer sam si dala slobodu da pišem kad god želim i radim duge pauze.

DOVRŠILA SAM:

«Nesveto trojstvo», nakon «Ulice nevjernih žena» još jedan roman iz tzv. Vrapčanskog odvojka (nastalog prema modelu ulice u kojoj sam cijeli život) u kojem žive čudnovati, osamljeni ljudi. Ovaj puta u romanu imam čak i jedno umorstvo, što sam učinila na zahtjev prijatelja koji kaže da me voli čitati, ali da sam mu dosadna bez krimi-zapleta…

I JOŠ PIŠEM:

pjesme, uvijek. Ali, njih ne pokazujem nikome.