Život mrtvih veza

(Priče u nastanku)

Sjedili smo za stolom nekad omiljenog kafića, sada samo kafića. Znali smo oboje da je gotovo, no oboje nismo poduzimali ništa da NAS dokrajčimo. To MI dugo već nije disalo. Umrli smo negdje putem. Bila je to prirodna smrt. Nije bilo bolesti - nitko nikoga nije povrijedio niti prevario. Prirodna smrt koju smo neprirodno prihvatili, tj. nismo ju prihvatili iz tko zna kojeg razloga. Možda zbog toga kakvi smo bili dok smo bili živi MI. A bili smo jednom najbolji... O nama su priče pričali... 

Lijegali smo jedno pored drugog u krevet, ali bili smo sami. Ne sjećam se vremena kada nije bilo tako. Ne sjećam se vremena kada po cijele noći nismo spavali, a ujutro smo ustajali čili i veseli. Više nisam osjećala njegov miris. Pored mene je bilo živo biće, disalo je, bilo je toplo, ali ja ga nisam osjećala jednako kao što on nije osjećao mene.

Nije to bilo ništa loše, ništa strašno ni tužno čak. Puno gore je bilo to što nakon svih tih godina nismo mogli pogledati istini u oči. Ovako smo se mogli razvlačiti u nedogled bez ikakvog smisla. Ponekad sam mislila da ćemo ovako zauvijek. Mislila sam i da nema bolje niti da ima drugačije. Što je smisao uopće, možda je u besmislu smisao tješila sam se. 

Smršavila sam pet kilograma dok nisam ni trepnula jer sam izgubila apetit za njega, za nas tako i za hranu. On je nestajao na nekoj drugoj razini. Postajao je sve više siv. Sva njegova crna boja postala je siva. Moja omiljena crna...

Dani su se vukli, pretvarali u tjedne, tjedni u mjesece dok jednog dana doslovno nisam prestala disati...

Autorica priče Daisy Pozitivka, polaznica Kluba kreativnih žena i muškaraca