Nastavak ulomka novog romana Milane Vuković Runjić

....I premda je to bila ista ona crvenokosa mlada žena koja mu se podavala po livadama podno Žumberka, od koje je on bio evidentno stariji, eto kako su godine bile nepravedne prema njoj, a blage prema njemu. Sa sedamdeset i pet izgledao je sto puta bolje nego ona kad je umrla, sa šezdeset. A kako tek sada izgleda, pitao se, nakon godine pod zemljom.

Jedino na čemu joj je zavidio bili su njezini zubi. Ti su i u grobu dobro izgledali, bio je siguran. Ona u životu nije bila kod zubara. To remek-djelo prirode, čvrsto, sjajno, bijelo, izgledalo je isto od njihovog prvog susreta pa do samog odra. I nije istina da se bijeli zubi više kvare od žućkastih, to su izmislili oni čiji su zubi poput njegovih, jer njemu je oduvijek trebao zubar, a njoj nikada. Gotovo da ju je mrzio zbog toga. No, ona se zahvaljujući toj svojoj vrlini nikada nije ni srela sa zubaricom. A zubaricu se ipak isplatilo upoznati: visoka i vitka žena, gotovo nordijskog tipa, ponešto stroga i asketska držanja, ipak je u sebi imala vatre, oduvijek je to osjećao, da pod njezinom bijelom kutom gori. Zamišljao je kako bi on tu zubaricu mogao usrećiti, samo kada bi ga ona počela gledati kao osobu, a ne kao pacijenta sa žutim zubima. To mu još nije uspjelo, premda se nakon ženine smrti dodatno potrudio: donosio joj je knjige, koje doduše nikoga nisu zanimale, bocu pića i slično. Bilo bi lijepo, mislio je, da se zubarica i on sada, kada više nema prepreki, spetljaju.

No, bilo je kasno. Ženska ga je, pogotovo nakon što joj je donio piće, evidentno izbjegavala. Žrtvovala je čak i njegovih petsto kuna, samo da ga ne gleda. Našla je novog ljubavnika. Što je logično, jer imala je oko četrdeset godina. Pa je valjda procijenila da je on stari pervertit. Bez obzira na to što je i dalje bio zgodan muškarac, s lijepim imutkom, mahom nasljedstvom zbog kojega nije nikad trebao pretjerano raditi nego je sjedio u vrtu i čitao. Možda je zaključila da bi i za njega bilo bolje da trune pod zemljom zajedno sa svojim trulim zubima. A možda se nije radilo o godinama, nego baš o toj njegovoj komociji, ležernosti i neradu. Možda se to zubarici činilo dosadnim. Možda bi joj se više sviđao da ima neku firmu ili bar obrt. Koji bi i tako u ovim vremenima propali. Pa bi ga ona mogla tješiti. Noćima je sjedio pred svojom kućom, sam, s pogledom na zubaričinu kuću. Imala je neobičan tornjić kojeg je on u sebi zvao vještičjim. Njezina ordinacija nije bila u tornjiću, nego u prizemlju. Nekad bi se pitao što ona radi u oktagonalnoj sobi, s pogledom na cijelo zapadno predgrađe ove naše metropole.

Bavi se magijom? I o tome je ponešto čitao, sjedeći sa šalicom pregrijanog viskija u vrtu. Da, magija se i dalje prakticira na ovom svijetu, možda baš u ovakvom tornjiću u kojem kao da je zatočena princeza, ili je, kao u priči koju citira Karl Gustav Jung, na zidu s tri čavla pribijen gavran. Zamišljao je zubaricu kako se na neke posebne datume odaje magijskoj praksi, gola, obavijena plaštom, po kojem su izvezena neka čudna slova. Eto u čemu je tajna njezina uspješna posla. Eto zašto ima toliko pacijenata u ovoj našoj uskoj i malenoj, slijepoj uličici. Trebalo bi je spaliti na lomači. Ta ideja činila se uzbudljivom. On bi rado, u ime zabrinutih građana, potkurio tu lomaču. U kojoj bi izgorjeli i ona i ordinacija i tornjić. I ljubavnik kojeg je našla samo da bi njemu napakostila.

Tako je, drijemajući u hladu, gospodin Matić čekao da prođe subota popodne. Oduvijek je mrzio vikend. Vikend, to su oni beskrajni dani u kojima se ništa ne događa. Osim ako u noći sa subote na nedjelju na rubu slijepe ulice ne bukne drveni tornjić kojeg je potpalio ljubomorni, krezubi starac, demonski se cereći, zažaren od vlastite osamljenosti. Jedino i samo onda čovjek bi mogao reći: nešto se dogodilo.

Milana Vuković Runjić