Milana Vuković Runjić
Moja je teza
da su bajke podjednako potrebne odraslima i djeci. Neku noć gledala sam po tko
zna koji put bajkovit filmić “You’ve got a mail” s Meg Ryan i Tomom Hanksom u
glavnim ulogama. Film je snimljen prije Facebooka, Twittera, Tumblera i svih
ostalih društvenih mreža u koje je danas umrežen dobar dio čovječanstva.
Ljubavna priča vlasnice male knjižare za djecu i vlasnika megastora toliko je u
surovoj stvarnosti neizvediva, da ju nije nikakav problem svrstati u bajke. Kao
takva, mami suze na oči, jer, poput većine odraslih, volim bajke i uvijek me
rasplaču. “Mala sirena” Hansa Christiana Andersena, “Snjeguljica”, “Matovilka”,
“Snježna Kraljica”, “Ivica i Marica”…emotivne su priče samo naizgled
namijenjene djeci, no kada su braća Grimm ispisivala svoje bajke u 19. stoljeću,
nisu ih namijenili “ekskluzivno” malim čitateljima.
Mnoge poznate bajke, poput
“Pepeljuge” dopiru do nas iz duboke prošlosti - prva verzija priče o sirotici
koja čisti pepeo datira iz drevnog Japana. Zato i opsesija malim stopalom i
izgubljenom cipelicom. Kad je prošlog mjeseca poznati britanski pisac Philip
Pullman (autor znamenite i kontroverzne trilogije za djecu i odrasle po imenu
“Njegove tamne tvari”) objavio svoje obrade Grimmovih bajki, s podnaslovom “za
djecu i odrasle”, bilo je jasno da će to biti jedna od zanimljivijih knjiga na
ovogodišnjem Sajmu knjiga u Frankfurtu, kao i ove jeseni općenito. Pullman je,
slažu se kritičari, kao stvoren za oživljavanje svjetova braće Grimm, jer u
knjigama koje je sam napisao iskazao se nevjerojatnom maštom i razrađenošću
svojih paralelnih svjetova. Mnogi ga smatraju većim genijem i od same J.K.
Rowling, premda se Pullmanove knjige nisu prodavale poput “Harryja Pottera”.
Dok se Pullmana kao novog autora bajki braće Grimm slavi, kritičari, pa tako i
moćna Michico Kakutani iz “New York Timesa” pred kojom se literarnom svijetu “tresu
gaće” baš i nisu toliko skloni prvom romanu “za odrasle” već spomenute
Rowlingove. “The Casual Vacancy”, priča o ljudima sa sela i njihovim malim
životima, doživljajima i tračevima, smatra se vulgarnom, slabašnom i
bezidjenom, te joj se zamjera izostanak pravih junaka i velikih emocija (čitaj:
bijelih sova i dječaka-čarobnjaka). Kao da se publika i kritičari ljute na J.
K. Rowling što se upustila u avanturu pisanja o nečem stvarnom, o nekim ljudima
koji su čak i nešto gori od nas samih, za razliku od protagonista bajki koji su
uvijek heroji (ili antiheroji, u slučaju negativaca). Ovo nisu vremena, kao da
poručuju kritičari, u kojima nam trebaju slabašni, perverzni, moralno
iskrivljeni protagonisti, želimo dobre vile, vilenjake, mudre starce iz šume,
moćne i dobre dječake, djevojčice koje mogu letjeti…želimo sva mjesta na koja
nas mašta dobrog pisca može odnijeti. Zlobne susjede koji ogovaraju imamo i u
stvarnosti, oni nam nisu potrebni u literaturi. S druge strane, maštoviti je
Pullman izabrao pedeset Grimmovih priča i prepričao ih, slažu se svi, tako da
će nam se činiti kako ih čitamo po prvi puta. A baš to i želimo ove kišne
jeseni.
Zašto nas toliko oduševljavaju priče o preprekama iza kojih je neizbježan
“happy end”? Teško je reći da mala sirena sretno završava nakon što se pretvori
u morsku pjenu, ali, većina bajki doista završava svima dobro znanom rečenicom
“i tako su živjeli sretno do smrti.” S druge strane, u većini bajki se događa
nešto zastrašujuće, pojavljuju se zli vukovi, strašne vještice koje prebivaju
na dnu mora, maćehe koje su možda najstrašnije heroine bajki: upravo maćeha
natjera Snjeguljicu da zagrize otrovnu jabuku, maćeha tretira Pepeljugu kao
sluškinju, maćeha pokuša ubiti malenoga Jagora iz priče Ivane Brlić Mažuranić
(iduće će godine biti stota obljetnica prvog izdanja “Čudnovatih zgoda i
nezgoda šegrta Hlapića”).
Na žalost, u stvarnosti se također nađe bajkovito
zlih maćeha, čula sam za njih, neke čak i poznajem. Upravo nam maćehe
signaliziraju da se bajke od samih početaka (a stare su valjda koliko i
najstarije priče koje su ljudi pripovijedali) nisu bavile nečim sasvim
izmišljenim, nego nas, dapače, na slikovit način suočavale s najtežim i najbolnijim
trenucima naših života. No, ono što ih je činilo bajkama i nama tako
neodoljivima upravo je taj sretan završetak.
Nešto poput “sretnog završetka” u
životu baš i ne postoji, jer stvari koje započnu dobro (brakovi, prijateljstva,
poslovi), nerijetko se izrode u svoju suprotnost. Kao što bi nas šokiralo kada
bismo saznali da se Pepeljuga razvela od svoga princa (te je bajka pravovremeno
završena na dan vjenčanja), tako nas i danas iznenađuje kad saznamo da se neka
veza ili brak za koju smo bili uvjereni da je čvrsta- raspala. U našim je
životima malo toga o što se možemo sa sigurnošću osloniti – čak i mi sami rado
izmičemo vlastitoj kontroli.
Životne pobjede dugoročno se mogu pretvoriti u
poraze (R. Calasso tako piše da slast pobjede nikada ne traje dulje od godine
dana), sretne veze postaju dosadne, bavljenje nečim ludim i zanimljivim s
vremenom se otrca i postane neugodna obveza. Čak i tamo gdje smo slobodni i
kreativni možemo osjetiti zasićenje. Eto zašto volimo bajke. U bajkama je sreća
sreća, pobjeda je pobjeda, ljubav je ljubav, prijatelj je prijatelj, dobra vila
je dobra vila. U bajkama sva sila nevidljivih, dobrohotnih likova pomaže onome
kome je teško. Princeze koje plaču u šumi nerijetko sreću mudre starce pune
dobrih savjeta. Možda je isto tako i u našim životima, samo što često
propustimo prepoznati dobre vile, mudre starce, anđele čuvare, dobrohotne kume,
tražimo pomoć na krivoj strani, a previdimo one koji su nam doista skloni.
Možda je takva ljudska priroda - pomalo ukleta, poput Trnoružičina dvorca
obraslog divljim ružama.
Dok ne otkrijemo kako da u vlastitim životima dođemo do “happy enda”, bajke su nam i dalje jedina garancija istinske sreće – one koje čitamo, gledamo ili o kojima slušamo. A sreća je, kao što znamo, najopojnija fantazija vječno nemirnih, prevrtljivih i neuhvatljivih žena i muškaraca.Tekst: Milana Vuković Runjić za Cosmopolitan
Izvor za fotografije: 1, 2, 3 Binary Moon, 4 Sacred Mists Blog
Nema komentara:
Objavi komentar