Arabeska

"Neću moći s tobom na odmor Lili, otac mi je bolestam, ne mogu otići...," rekla mi je prijateljica Jasna, dva tjedna uoči odmora koji smo trebale provesti u Tunisu. Bila sam tužna radi toga, ali nisam odustala od putovamnja. 'Sama, nije najbolje, ali što sad, idem,' kazala sam sebi. Avion samo što nije poletio iz Zagreba, a pomislila sam na trenutak kao da time u susret dolazi mi velika avantura. Ne, zato što se uvijek govori kako je ta mala zemlja u Magrebu mjesto egzotičnih doživljaja, nego sam duboko u sebi osjećala kao da idem iz jednog života u neki drugi. 'Ma, to je samo odmor, smiri se,' rekla sam samoj sebi, iako sam osjećala neki čudan nemir u sebi i osjećaj nedoživljenog koji mi ide u susret. Pokušala sam u dva sata, koliko je let do Monastira trajao, slušati glazbu i čitati, sretna zapravo što idem onamo, gdje sam bila i poznavala sav taj svijet, kao da se vraćam kući na neki način. 

U mirnom letu, odlutala sam mislima na neke trenutke koji su mi se vratili u misli poput valova i potom sam lagano zaspala. Sunce, sjaj kakav je moguće vidjeti samo kad odete tako južno, prošlo je lagano preko moje glave i nagnalo me da otovrim oči. Da, doista, već sam osjećala kao da sam ponovno došla kući. S okusom pijeska, mirisom hibiskusa i bojama bugenvilija, zaronila sam u odmor mirno. Od trenutka dolaska u Tunis, htjela sam samo tišinu, malo zabave, kupanja, i doživjeti nešto što tamo do sada nisam uspjela. S vremenom koje sam odabrala za sebe smjestila sam se u Sousseu, gradu na obali. Iz Zagreba je došlo mnogo ljudi, ali nekako mi nije bilo stalo do druženja s njima, nego me vuklo k upoznavanju onog što nigdje drugdje nema nego u Tunisu. Smještajući se, uz razgovor na francuskom koji mi je jako godio i nekako me osvježio, okrznuo me nepoznati pogled s osmijehom. Nisam ga odmah ni zapazila kraj sebe, kao da me pogladio i stao. Samo sam se osmjehnula i ne gledajući odakle dolazi k meni, malo umorna, htjela sam se čim prije smjestiti u sobu. 'Divno, čuje se pjev ptica pomiješan sa šumom valova, kakav mir,' pomislila sam. 

Nisam se mislila dugo zadržavati u sobi uopće, činilo mi se takvo što povelikim gubitkom vremena. Poznavajući običaje i neka nepisana pravila ponašanja, odabrala sam šetnju, s namjerom da po povratku u hotel popijem čašu vina uz čitanje ovdašnjih novina. Sunce me pratilo cijelo vrijeme, dajući mi dobro raspoloženje. Počela sam misliti na francuskom jer arapski ne znam, a to kao da me oživjelo još više. Osjećala sam se nekako slobodno. Ispunila sam si želju i prije odlaska na spavanje prošetala lijepim, mirisnim hotelskim vrtom s bugenvilijama i hibiskusom uz noćno svjetlo. Tišina je bila tako čarobna da sam čula svoje misli. Odjednom je kraj mene zažuborio francuski nošen nepoznatim muškim glasom: "Madame, uživate u samoći ili vam se mogu pridružiti?" Pogledala sam prilično visokog, tamnog muškarca, svjetlih očiju i velikog osmijeha, malo zbunjeno i polako hvatajući francuske riječi, odgovorila: "Ma ne, ne moram biti sama, šećem a to mogu i u društvu." pridružio mi se osmijehom, i ja sam istog trenutka osjetila neku privlačnost mislima, kao da smo se poznavali odprije. Pomalo čudno, ali preplavila me neka toplina, tamo gdje ima stalno dovoljno. 

"Sami ste ovdje?" "Da, znam da to nije najbolja odluka u arapskom svijetu, ali prijateljica mi je odustala od putovanja, pa sam došla sama." "Sumnjam da biste ostali sami...",osmjehuno se nekako šaljivo i pogledao me iskosa kao da me želi tako upoznati. "No, na odmoru sam i nije problem biti sama," čula sam se kako odgovaram. "Ja sam Christophe." Iz Montpelliera, dodao je. "Lili," "Ah da, Lilian!", smije se. Kako sam izašla u šetnju pa namjeravala u hotelski caffe, rekla sam to i sjedili smo uskoro za niskim stolom, uz čašu vina svakome, arapske kolačiće i voće. Večer je prohujala kao rukom odnešena, ugodna i vedra, u zanimljivu razgovoru, koji nam je ostavio vrijeme za novi susret. Krenula sam u orijentalni obilazak svojim korakom, u medinu i suk - zidine gradske jezgre s tržnicom - opuštena i raspoložena. Nisam namjeravala išta kupovati, tek uživati u malim razgovorima s domaćinima, bojama i mirisima, žamoru. Hodala sam polako ni ne misleći o ičemu posebno, kad me prenu ugodan glas u kome se krio osmijeh: "Lili, drago mi je da sam vas sreo baš ovdje," bio je to moj francuski prijatelj Christophe. "Opet se srećemo...," nasmijala sam se, osjećajući neki val koji raste u meni i širi toplinu. Pružio mi je ruku i ja sam, kao da se znamo odavno, krenula s njime. Tako smo razgovarajući i koračajući zajedno došli i do hotela, upoznavši se hodajući Sousseom i dogovorili se da za dva dana idemo na izlet u četvrti sveti muslimanski grad - Kairouan. A od tada do onda, samo kupanje i šetnje pješčanom plažom. Da, i susret s mojom tuniškom prijateljicom Ahlem, koja mi je u jednom trenutku rekla napola u šali, a napola u zbilji: "Francuz je, čuvaj se Lili..." Gotovo u istom smo trenutku izašli iz hotela Christophe i ja prema autobusu za Kairouan. "Da smo se dogovorili, ne bi bilo tako," nasmijao se ulazeći u autobus i, naravno, sjedajući potom do mene. 

Nismo baš previše razgovarali u vožnji, osjećala sam njegov pogled i blizinu i prejako. Grad tepiha i začina, očaravajući je, izvrsnog ugođaja i s mnogo sjajnih detalja. Blistava vrata u pustinju. Ni Christophe niti ja nismo htjeli propustiti ništa od toga, ali kao da smo se bojali da ćemo negdje izgubiti jedno drugo, pa smo se rukom pod ruku upoznavali s gradom na vratima pustinje. Kad smo dobili sat slobodna vremena, pogledao me nekako ispod oka i smijući se, rekao: "Evo nam malo vremena za nas." "Da," iako nisam znala što mu to baš znači, odlučila sam biti s njime. Odveo me na neko mjesto, gdje mi je izgledalo kao da nema nikoga osim nas. Dopali smo se jedno drugome i privukli snažno odmah, makar to ničime nismo pokazali jasno, samo kao da smo čekali tko će što napraviti. "Vrlo si privlačna i zanimljiva. Ne znam što bih ti jako pametno rekao, osim da mi se dopadaš. Drago mi je da smo ovdje sami," gledao je kao da me vidi prvi put, ali s mnogo manje udaljenosti nego prije. Nasmijala sam se, ne znajući kako on sebe vidi u mojim očima i tražeći miran glas: "Da, i ti nisi loš baš." Oboje smo se nasmijali dotičući se gotovo tijelima, a zaranjajući očima jedno u drugo, usne su nam se spojile. Vrijeme kao da je stalo opet. Ponio nas je vrtlog. Vraćajući se u Sousse nismo mnogo više razgovarali, ruke su nam se ispreplitale zajedno s osmijehom. U hotelu smo se pozdravili kao da bježimo jedno od drugoga. Rekli smo si samo: "Do večere..." 

A nakon večere, sa zvukom ptica i cvrčaka samo, preokrenuo se svijet u jednom trenutku naše strasti i zanosa. Bio je takav naboj među nama, samim osmijehom ushita i zamagljenim pogledom, nismo vatru mogli ni prikriti niti stišati. Usne su nam se stopile, kosa se rukama dala, pripijeni jedno uz drugo osjećali smo se potpuno, gotovo su nam se i trpavice dodirivale toplinom blizine. Dani su prošli u smijehu, poljupcima, zagrljajima, šetnjama, razgovorima, kao da smo godinama zajedno. Dao mi je i više nego sam mogla sanjati. Znali smo da se bliže vrijeme rastanka, ali nismo to nikako željeli prihvatiti. Sunce i more dali su nam vjerojatno neponovljivu ljubav, takvu koja se rodi i bude tad. Rastali smo se zapravo ubrzo - što su dva tjedna - dan prije mojega odlaska iz Tunisa. "Ne znam što bih ti rekao Lili... Nisam ni pomišljao da može biti tako lijepo, kako je nama bilo. Volim te, ali ne mogu s tobom ni ostati niti otići," rekao mi je opraštajući se. "Možda je i bolje ništa!" rekla sam pomiješanom srećom i tugom. Činilo mi se da to nije stvarnost, sve do trenutka kad su me dotakle njegove usne u zagrljaju i osjetila sam jasno da odlazi. Naše su oči govorile 'do novog susreta', samo nismo znali kad i gdje. S nama je ostao miris pistacije, čaja od mente i marmelade od limuna i korijandera.

Chere Lillian