Na putu

Autorica: Chere Lillian, članica Kluba kreativnih žena (i muškaraca)

Putovala sam godinu dana, svaki dan - ma, svetkom i petkom - na posao u drugi grad i vraćala se, vlak je bio moja sudbina. Četiri puta u danu na kolodvoru... baš život zna učiniti za nas. 

Toliko nepoznatih ljudi, koji smatraju sami od sebe, da se trebaju nametnuti i nešto uzeti. Kao da je život prolazio bez mene, gledajući me u prolazu i ne zovući me k sebi ako nešto ne napravim za sebe, gotovo i ne dotićući me. Doživjela sam nedoživljeno. 

S najljepšim osjećajima i s onim nesretnima jer sam morala baš tako otrgnuti se. U toj mojoj godini putešestvija, koliko sam puta bila gotovo sama u vlaku, s glazbom i knjigom, razgovarala s prijateljicom (pa, telefoni zbližavaju) i zaista bila s njom dok je drugdje radila (ha, u istoj firmi), pokušavajući utjecati na vrijeme dok sam izbivala. 

Velika kušnja, a iskušenje mojih snova i želja. U svakom tom danu malo smo razgovarale, nasmijale se, bio mi je lakši. Bačena zahtjevom života za opstankom. 

Prošlo je vremena od putovanja tih, godinu dana meni otetih od života, prošlost kakva se dogodi u radu. I dalje smo u prijateljstvu, preobražene, najprije ja a onda i ona, u pravom, nježnom, prijateljstvu, u kome smo se i posvadile i mirile, šutjele, susretale koliko i kad god je moguće, nismo propuštale trenutke ove jer će neki novi doći, otkrivale i slagale se, u kome nema ništa upitno, nejasno i zapleteno. 

Putovanje kao esencija života, mučno i teško, a otkrivajuće i otvoreno. Kako bi moja prijateljica rekla - ja sam uvijek tu