3. NOĆAS JE MJESEC PAO U MOJ VRT
U ponoć je taksijem krenula kod gospođe Hermine. Sva
sreća što su ove sezone uveli jeftiniju taksi-službu, pa odavde do Samobora
možete doći za nekih 80 kuna. Inače bi to koštalo 140. Barem jednom mjesečno
odlazila je kod te gospođe, svoje drage prijateljice, bez obzira što je među
njima bila vremenska pukotina od kojih četrdeset godina: gospođa Hermina mogla
joj je biti baka, ali to nije omelo njihovo prijateljstvo koje je trajalo
manje-više cijeli njezin život. Kako su se njih dvije upoznale, za ovu priču
nije bitno, recimo samo da je gospođa zalazila redovito u njihovu kuću još dok
su joj tata i mama bili živi. Anita ju je pamtila valjda još iz vremena kad je
Hermina bila “žena u najboljim godinama”, baš kao što je ona bila danas. Vraga
su to najbolje godine: s 43, bez muža i djece, žena zbilja ne zna što da
započne sa sobom. Osim da sjedne na taksi i ode kod stare prijateljice. Gospođa
Hermina zadnjih pet godina odbijala je spavati noću, jer nije htjela umrijeti u
snu: govorila je da želi smrti gledati u oči, a ne umrijeti nepripremljena,
brkajući scenarij iz sna s putovanjem na drugi svijet. Mučio ju je taj strah
još otkad je njezin posljednji suprug umro u snu, premda se to zove “lijepom
smrću”. Što ima lijepog u tome da vas jutro obasja mrtvog u postelji, stisnutog
u sebe i hladnog? Da vas onaj koji je spavao do vas takne nogom kao mrtvog
lutka, a potom vrišteći ispadne iz kreveta? Turobni zadah smrti doista se
nikako ne uklapa s jutrom, kavom i kroasanima. Umrijeti treba popodne, točnije,
u sumrak, govorila je Hermina, sjedeći pred zrcalom, tako da ti zadnji pogled
padne na vlastiti odraz: “dobro se pogledaj”, da ti kaže, “jer ovo ti je
posljednji put”. “Tvoje oči možda su bile kao ljubičice, ali sada je to
svejedno, jer preko njih će se navući mrena smrti.” Doista, gospođa Hermina
imala je do dana današnjega tamno-ljubičaste oči, kojima je uznemireno gledala
oko sebe. Nekada bi, u gluho doba noći, pozvala Anitu k sebi na čaj i kolačiće,
praveći se da je to normalno i građansko doba, ne pitajući nikada da li ju je
možda svojim pozivom izvukla iz kreveta. “Noćas je Mjesec opet pao u moj vrt”,
rekla bi joj, “i voljela bih da ga skupa gledamo.”
Bilo je još starijih ljudi u Anitinom životu. Izvjestan je broj
godina provela s tridesetak godina starijim gospodinom u tajnoj vezi.
Odgovaralo joj je to, jer gospodin je bio bogat, a ona nije bila romantična. Nije
imala potrebe za zaljubljivanjem, ali na skupe je darove bila osjetljiva. Veza
bi potrajala do dana današnjega, što se Anite tiče – gospodin i tako nije bio
odavde, pa su se viđali najviše jednom mjesečno – da on nije odjednom postao
škrt. Počeo joj je prigovarati da ga puno košta, da na njihovim putovanjima
bira uvijek najskuplje hotele i restorane i to u Parizu, Veneciji, Beču ili
Milanu, da joj kupuje uvijek najskuplje stvari, a nikada na rasprodaji. To
posljednje bilo je krajnje uvredljivo, jer nikada Anita ne bi upirala prstom u
neki komadić odjeće, već bi gospodin sam sugerirao u čemu bi je rado vidio na
večeri, pa bi joj to i kupio. Isto tako, on je uveo običaj luksuznih hotela i
tvrdio da novac nije problem, pa ju je doista neugodno iznenadilo kada se
razotkrilo da je on zbrojio svaki novčić kojeg je od početka veze potrošio na
nju. Odjednom je zvučao poput starog škrca iz Moliereove komedije: skvičao je o
tome kako mu je iscijedila novčanik, kako ga je tijekom godina orobila. Jer
bogatom čovjeku jedina je stvarnost njegov novac, drugo mu je sve iluzija. Kao
žena s privatnom zubarskom praksom ona nije toliko oskudijevala da bi trebala
slušati takve gluposti. Sakupila je sve darove koje joj je kupio, bilo je tu
krzna, kaputa, kostima, svilenih bluza, nakita kojeg joj je poklanjao za
obljetnice, spakirala to u nekoliko kutija i poslala mu ih na kućnu adresu.
Mora da se divno proveo kad mu je žena to otvorila. Nije je bilo briga. Više mu
se nikada nije javila, a kako ni on nije bio neki osobiti emotivac, nije se
poput sjene stvorio pred njezinom kućom i molio je neka mu se vrati. Eto kako
je provela zadnjih desetak godina: možda je to bilo izgubljeno vrijeme, zbog
kojeg nije imala muža ni djece.
Kako bilo, ona je sama odabrala takav život.
Sada bi joj se dogodilo da se vikendom sama zaputi u šetnje
šumom, jer većina je njezinih prijateljica bila okupirana brakovima, one
razvedene bile su pretužne da bi razgovarale o bilo čemu osim o porazu, pa ju
je druženje s njima umaralo, a s muškim prijateljima uvijek bi u zraku lebdio
nekakav krevet, što ju je umaralo još više. Gospođa Hermina jedina joj nije
išla na živce: s Liz Taylor nije dijelila samo ljubičaste oči, već i mnoštvo
brakova, koji su svi već odavno završili smrću bračnog partnera, a trenutno je
živjela s četiri egipatske mačke bez repa koje su nosile imena faraonesa:
Nefertiti, Hatšepsut, Tija, Kleopatra, s time da bi Tija svako malo odlutala,
pa gotovo da i nije živjela kod Hermine. Samo, što se sve može dogoditi
egipatskoj mački bez repa u samoborskoj noći pokvarenih mačora? Hermina se nije
usudila ni misliti na to, ali Tija bi se uvijek nekako vratila, premda sve
umornija i razočaranija u život. Živjela je gospođa Hermina u šumi plavih
hortenzija koje bi svakog ljeta pretvorile njezin vrt u nešto metafizičko,
onostrano, pogotovo kada bi stigao Mjesec: a taj bi baš kod ograde gospođe
Hermine pao na najniže grane, te se činilo da se spušta u grm hortenzija. Lijep
prizor, pogotovo kada se motri s terase sa šalicom čaja u ruci. Zelenog, od
kojeg se čovjek lijepo razbudi.
Baš su se vozili Starom samoborskom cestom, kad je iz tmine
pred njih izletio taksi iz stare garde, one skupe, koja je donedavno suvereno
vladala našim cestama. Iz auta je izišao ljutiti mlađi muškarac: “vama je
zabranjeno voziti izvan Zagreba”, vikao je na njenog vozača, “vi morate igrati
prema pravilima”. “Ali, gospodine dragi”, uključila se Anita, nakon što je
otkrila da se njezin vozač ukočio od straha: “on vozi tamo gdje ja hoću, na moj
zahtjev može me voziti i na Mjesec, ako treba.”
“Ma neka vas vozi kamo hoće, ali ne preko ruba Stare
samoborske!” uzvikao se ovaj tip na cesti. “Ja vas osobno neću pustiti da
prođete.” “Glupost”, rekla je Anita i pogledala svog vozača: “molim Vas,
nastavimo s vožnjom”. Uvukavši glavu u ramena, čovjek je poslušno stisnuo
papučicu gasa. Zašto je baš takva kukavica, pitala se Anita, pa što mu ovaj
drugi može. Zaobišli su onog kretena koji je i dalje stajao nasred ceste i
prijetio im. Hrabro su nastavili dalje, ne znajući da ih cijela vojska
pobješnjelih taksista vreba kod Hoto-vila na pola puta do Samobora koji će
nahrupiti na njih poput horde demona, te ih rastočiti u rijetkom noćnom zraku,
tako da od njih neće ostati ni svjetlucava taksi-reklama. A gospođa Hermina? Ta
će noćas sama motriti Mjesec u kutu svoga vrta.
Začudit će se samo kad na njegovoj blijedoj površini ugleda
sićušan taksi i svoju dragu prijateljicu...
Nema komentara:
Objavi komentar