Nastavak romana Nesveto trojstvo

Milana Vuković Runjić, roman Nesveto trojstvo

SESTRE PUTUJU DALEKO

Njih dvije oduvijek su živjele isto. Najprije je kuća bila stara, a one su bile mlade. Onda je kuća bila stara, a one sredovječne. Naposljetku su njih dvije stare živjele u staroj kući. Savršeno brz i bezbolan proces. Možda je u nekim trenucima, između mlađe i starije dobi, postojao neki plan o bijegu iz kuće. Bilo je nekih drhtavica pod plahtama, nekih odluka o tome kako se neće valjda žive zakopati ovdje. Ideja o promjeni, prilično apstraktnih. Od vjenčanja su lako odustale, u strahu da se u njihovu kuću ne nasele neki fakini, a i nije bilo mnogo prosaca. Zašto? Jedna je sestra nekoć bila lijepa, a druga u najmanju ruku zanimljiva izgleda. Perivoj oko kuće bio je propao. Glave nekoć dopadljivih kipova virile su iz nepodrezanog grmlja na šaljiv način, govorile su. I dalje, sjedile bi pod suncobranom i pile limunadu po cijelo ljeto. Suncobran je bio muzejski rekvizit. Kao i prastari bicikl s velikim prednjim kotačem kojeg su skrivale u garaži. Jedna je sestra radila, a druga je cijeli život poboljevala. Nisu to bile neke ozbiljne bolesti, ali dovoljno da čovjek svaki dan iz nekog razloga ostane u krevetu. Možda je dijagnoza bila lijenost. Ali, zaposlena sestra o tome nije razmišljala. Naravno da se s jednom plaćicom drveni ljetnikovac nije dao održavati. Prije sedam-osam godina, još dok su živjele od te tanke plaće, a ne od mirovine i rasprodaje starih slika i knjiga što bi ih nedjeljom iznijele u vrt i čekale kupce, pojavio se na njihovim vratima neki takozvani producent i režiser TV-sapunica i ponudio milijun eura za kuriju i perivoj. (Bio je to krimos koji do svog novca nije došao nikakvim legalnim putem, već pljačkom, ali to je bila sudbina svakog bogatog Hrvata). Nije to bilo tako mnogo novca s obzirom na količinu zemlje, ali s tih milijun eura one bi se sredile. Jednoj je sestri sređivanje značilo put u Grčku i život u nekoj minijaturnoj bijeloj kućici na moru. Drugoj je sestri sređivanje značilo komforan život u centru grada, gdje su dućani, kafići i bolnice na dohvat ruke. Ostale su pod svojim suncobranom, u svom crvotočnom raju koji bi im se svakog trena mogao srušiti na glavu. Pomalo nestvaran život, rekao bi neki promatrač – ali kako ga promijeniti?

Svaka je sestra u sebi krivila drugu za tu odluku. Svaka je od trena kad im je producent pokucao na vrata počela sanjariti o sređivanju naspram ovom životarenju. A dobro su znale da više neće biti takvih ponuda. Naša je ulica svima van ruke, rijetko tko u nju zaluta – zanemarimo li relativno uredan protok pacijenata u zubarice Anite, što je prilično neobjašnjivo. Valjda se oglašava putem Interneta. Kako sestre nisu znale ništa o Internetu, nisu se mogle ni oglašavati preko njega. A i što bi oglašavale: Dvije starice u staroj kući. Na prodaju. A tko bi kupio sestre i tu kuću? Čehov, eventualno, da je živ. Osim što nisu upoznale Internet, sestre nisu imale ni mobitele, što ih je činilo demodiranim, čak i u odnosu na ostatak starije populacije, a nisu imale, kad malo bolje razmislimo, ni digitron. Ali, neke stvari koje su imale u kući bile su antikne, divne i nepotrebne, poput starih posuda za izmet, koje su pripadale grofici kojoj je pak pripadao Vrapčanski odvojak ili dobar dio njega. Popucale cijelom dužinom porculanske unutrašnjosti, izgledale su poput starih, izblijedjelih gljiva, kakve su rasle po rubovima njihova vrta.

Jednog je jutra mlađa sestra, Klementina, ona od čije su mirovine živjele, rekla drugoj, Roberti: “Mi moramo doći do nekakvog novca. Ovo više nema smisla. Penzija nam traje tjedan dana. A onda?” “Onda ništa”, rekla je Roberta, koje je bila simpatično jednostavna uma. Ili je, jednostavno, bila dovoljno stara da se ne uzrujava previše. “Znam, ali što ćemo jesti idući mjesec?” bila je uporna Klementina. “Prodat ćemo grofičine kible”, rekla je Roberta, “to će biti dobar posao”. “Sigurno”, ljutila se Klementina, “ljudi će stajati u redu da ih kupe.” “Ja ne moram toliko jesti”, rekla je Roberta. “Meni su dovoljne i dvije jabuke dnevno”. “I tako si se sva osušila, Robi”, tužila se Klementina. “Izgledaš kao mumija”. “Pa što fali mumijama”, rekla je Robi. “Svi im se dive”. Klementina je znala da su njihovi životi poput rođendanskih svjećica: trajat će dok bog ili vrag, ovisi tko je slavljenik u njihovom slučaju, ne puhne u njih. To može biti danas, sutra, bilo kada. One nisu učinile ništa loše u svojim životima, ali za njima nema ni dobrih djela. Možda bi sada, na kraju, trebalo poduzeti nešto što bi pomoglo i njima i drugima. Recimo, silno se obogatiti, a dobar dio tog novca ostaviti siromasima. Zajedno s ljetnikovcem i perivojem. Nešto malo novca iskoristiti za sebe, naravno. Pitanje je samo, koliko malo. Otprilike, onih milijun eura koje im je rečeni producent ponudio. Klementina se s takvim mislima penjala na tavan. Tamo je tek bilo vruće i prašno i sparno i – staro. Nikada nisu bacale stvari s tavana, premda su se i ovdje obilježavali dani krupnog otpada. Znala je da posjeduje talent kao i još neki iz ove ulice. Zašto da ga ne iskoristi za oportunističke ciljeve. U kutijici s nakitom iz Pariza kojeg nikada nije nosila, ali ga nije ni prodala, ležao je visak – sitna stvarčica, stožac na zlatnom lančiću. Karakteristika je viska bila da se okreće u smjeru kazaljke na satu ili obratno od nje, što, s obzirom na onoga tko ga drži u ruci, znači “da” ili “ne”. Zavrtite visak nad 39 brojeva– i, doznate brojeve koji će biti izvučeni na lutriji ove srijede. Visak sve zna. On je pogodio razne stvari u njihovim životima. Zato su ga i škartirale – iz straha da im ne odredi datum i sat smrti. Takve stvari čovjeka ne vesele. Možda joj se učinilo, ali visak kao da je zadovoljno poskočio kad ga je uzela u ruku. Vrtio se kao lud na svom lančiću. Okretala je 39 stranica knjige koja joj je prva dospijela pod ruku – bio je to Kolos s Rodosa, te gledala reakciju viska. Zavrtio se ravno sedam puta. I to nad brojevima stranica 3, 7, 10, 18, 26, 32, 37. Imala je dobitnu kombinaciju. Ovaj tjedan se igralo na iznos od dvanaest milijuna kuna. S papirićem u džepu na kojem su pisale znamenke spuštala se niz stepenice. Je li to prelako zarađen novac? Moralne dvojbe redovito bi je paralizirale: i premda se tješila da bi i tako dobar dio tog novca darovali djeci bez roditelja, a možda i nekim siromašnijim susjedima, i dalje je znala da bi barem sedamdeset posto dobiti zadržale njih dvije. I što to onda znači, darovati tri, a sebi ostaviti devet milijuna? Ili, neka daruju šest, a sebi ostave šest. Šest nije dovoljno. To nije ni za sređivanje ove, a kamo li za kupnju nove kuće na Rodosu. Niti bi od toga Robi mogla kupiti veliki stan na Zrinjevcu za kojim toliko pati. Možda bi poštenije, ili barem iskrenije bilo da zadrže cijeli dobitak. Ne trebaju glumatati da su posebno meka srca, kad nisu. Klementinu je više mučio onaj strogi, kantovski moral, prema kojem je čovjek dužan pomagati drugim ljudima, ne zato što u tome uživa, već zato što mora. A što ako ne mora? Možda je dovoljno pustiti suzu nad onima kojima je teško. Suze ništa ne koštaju.

Već do suncobrana, Klementina je donijela odluku: ona i Robi zadržat će svih dvanaest milijuna. Otišla je u susjednu, prometniju i naseljeniju ulicu gdje je zaokružila brojeve na srećki i odahnula. Važno je biti na čisto sa sobom. Bilo je sparno, lipanjsko popodne. Po običaju, sjedile su u vrtu, do njih vrč limunade u kojem se led odavno rastopio. Netko im je jednom davno rekao da vitamin C, kojeg najviše ima u limunu i zelju, produžuje život. Stigla je još pomisliti kako je svraka koja šeta njihovim travnjakom zapravo crni galeb i da nije bilo tako loše sjediti ovdje svakog ljeta. A onda je počeo san, Klementina je to odmah znala, no bojala se: u njihov perivoj spustio se bešumno i neopisivo brzo NLO. I to ne bilo kakav, već svojevrsni svemirski taksi. Mala bića iz broda iskočila su na travu i dokotrljala se do njih dvije. Povest će ih, predložila su na lošem hrvatskom, na Mjesec. “Zašto”, pitala je Klementina. Zato što su platile. Svih dvanaest milijuna kuna koliko košta program Zemljani na Mjesecu. Ali one su imale neke druge planove, pobunila se, kuću na Rodosu, stan na Zrinjevcu, možda čak i uređenje ovog ljetnikovca. Žao im je, rekli su, uplatile su danas popodne, mogu joj pokazati potvrdu. Nevoljko, Klementina i Robi krenule su prema velikom tanjuru koji je ponešto podsjećao na izvrnutu kiblu pokojne grofice. Nije baš da su ih tjerali puškom unutra, ali nisu otišle s entuzijazmom. “Ne borave li mrtvi na Mjesecu”, pitala je Robi dok su se vrata letjelice za njima spuštala. “Glupost. Ovo je san”, rekla je Klementina. “Pa mi nikad nismo željele putovati na Mjesec. Nismo mi kao onaj splitski biznismen Buljubradić što je želio pobjeći od svoje žene na Mjesec.” “Tim više”, rekla je Robi. “Možda je ovo metafizičko putovanje”. “Kažem ti da je san”, rekla je Klementina, već kad su se uzdizale u golemoj kibli prema blijedom srpu koji se prigodno ukazao na nebu. Domaćini su im ponudili limunadu. Bila je čudna okusa. Kako i ne bi kad limunovi, oni pravi, sigurno ne rastu na Mjesecu. “A koliko će trajati ovaj san?” pitala je Robi. “I zašto smo zajedno u njemu?”

Sve su to teška pitanja, bez odgovora.

Svakako, stare blizanke iz Vrapčanskog odvojka koje nisu dobile dvanaest milijuna kuna na lotu, umrle su istog trena, što su, onako nerazdvojne za života, sigurno priželjkivale.

Prethodne isječke romana pročitajte na:
2. dio isječka romana
1. dio isječka romana