Druženje sa Slavenkom Drakulić

Ksenija, 2. siječnja 2013.

Svim čitateljima našeg bloga neka je sretna nova 2013!
Prije gotovo mjesec i pol smo se u Klubu družili sa Slavenkom Drakulić. I kako njenim djelima pristupam oprezno i s određenom dozom straha, tako mi je dugo trebalo da se uhvatim osvrta na druženje s tom, za mene, velikom spisateljicom i novinarkom. Povod druženju je između ostalog bila i Slavenkina nova knjiga „Optužena“.

Kad govorim o Slavenki, moram se vratiti u djetinjstvo i moj prvi susret s njenim knjigama, točnije prvo s „Hologramima straha“, koje je čitala moja mama i kasnije s „Mramornom kožom“. Tada to nije bila literatura primjerena mojoj dobi, no mama je puna dojmova komentirala da su Hologrami straha prikazali iskustvo kakvo je i ona prošla te kako je riječ o velikoj spisateljici . Te sam riječi zapamtila i tu je Slavenka dobila za mene poseban status.

Godinama kasnije sam čitala „Frida ili o boli“. Prije toga sam pogledala film sa Salmom Hayek i iako možda spisateljici ne bi bilo drago to čuti, njena knjiga mi se jako dobro nastavila na sam film, u kojem me posebno dojmila glazba.

Slavenka se u svojim djelima bavi tzv. teškim temama: operacije, bolesti, smrt, ubojstva, loši odnosi majke i kćeri, silovanja…I zato, iako ne zazirem od navedenih tema, sa određenom dozom strahopoštovanja, krećem u čitanje. „Optuženu“ sam počela čitati. Stil je jednostavan, čitljiv i jasan. Izmjenjuju se glasovi male petogodišnje djevojčice i odrasle žene u čijem se balansiranju spisateljica iznimno dobro snalazi. Svakako preporuke za čitanje, ako baš u potpunosti ne zazirete od navedene teme.

Slavenka Drakulić je u prvom redu novinarka, no kaže da su novinski tekstovi limitirani za potrebe obrade određene teme. Takve teme ona obrađuje u svojim romanima. I sama kaže: „Novinski tekst kontroliraš, dok tekst romana ne možeš do kraja kontrolirati“.

Zvuči pomalo strogo dok govori o pisanju, ali daje konstruktivne savjete citirajući K. Čapeka:

•        Pisati o običnim stvarima na novi način
•        Pisati o novim stvarima na stari način (novinarski)

Druženje završavamo lijepim mislima o pisanju: bitno je pisati svaki dan (uh, većini nas jako teško, ja kažem), umjetnici su hodajući akumulatori i na kraju se bitno udaljiti od svog teksta.

Obećala je ponovno nas posjetiti, a mi smo se puni dojmova otisnuli svatko u svoje više ili manje spisateljske živote.