O izgubljenom vremenu i Proustovoj madlenici...

Milana Vuković Runjić 

Ovih je dana devedeseta godišnjica smrti Marcela Prousta. Nije to neka okrugla godišnjica, niti će je se mnogi sjetiti. Zašto i bi? To je samo neki, po mišljenju mnogih, dosadnjikav i razvučen pisac koji je živio i umro u Parizu, odakle se baš i nije previše micao. Dobro, radi se o jednom od najvećih književnika prošlog stoljeća, ali malo se tko više i sjeća klasičnih romana: čovjeku je teško, ako ne i nemoguće, pronaći vrijeme za čitanje “Potrage za izgubljenim vremenom”. Živimo u burama i olujama  poslova, dogovora i kontakata i kao da više nema onih koji provode jutro ili večer ne radeći ništa – ljenčareći. Kada smo se po zadnji puta ugodno prevrtali po krevetu bez pritiska nečega što treba tog trena napraviti? Kada smo prilegli popodne i ustali tek sutra ujutro? Čak i ako ukrademo neko vrijeme za ljenčarenje, osjećamo se loše, jer znamo koliko posla imamo na glavi, a taj posao neće nitko obaviti za nas. Osim karijera koje nesmiljeno ganjamo tu su i kućanstvo, kao i kuhanje koje bi bar povremeno (u mojem slučaju) trebalo prakticirati, jer skoro je pa nemoguće svakog dana ići na plac po svježe povrće i potom se lijepo zatvoriti u kuhinju i miješati nešto na peći nekih sat vremena. 

U Proustovo vrijeme, viša je klasa imala nekoliko slugu koji su im obavljali kućanske poslove, a na osobito visokoj cijeni bile su kuharice: njegova je kuharica bila stara gospođa koja ga je pamtila još otkad je bio beba i koja je bila nenadmašna u pripremanju starinskih recepata - gustih juha od povrća i kuhane ovčetine, ništa osobito “šik”. Za kuhinju je odijevala posebnu nošnju iz svog rodnog sela. Posljednjih desetak godina života Proust nije konzumirao mnogo više od dvije kave i dva kroasana dnevno, a stara kuharica vratila se na selo. Pod imenom “Francosie” pojavit će se na stranicama “Potrage za izgubljenim vremenom”. Ipak, cijela priča o piscu i obljetnici njegove smrti, o njegovom romanu koji se bavi neumitnim protjecanjem vremena, te sjećanjem koje makar zakratko može pred nama oživjeti davno prošle događaje ne bi bila toliko važna kada Proustov roman po nečemu ne bi bio jedinstven: naime, on započinje kolačićem i to znaju čak i oni koji ga nikada nisu čitali. Kolačić, doduše, čaroban, pojavljuje se i u “Alici u zemlji čudesa”, zahvaljujući njemu Alica se može povećavati ili smanjivati, ali Proustov je kolačić čarobniji: iz njegovog mirisa i okusa, kaže nam autor, probudile su se sve moguće uspomene na njegov život – od rane mladosti do zrelosti. Tajanstveni mehanizam koji zaustavlja vrijeme i koji nam vraća prošlost na pladnju u pokret stavlja ni manje ni više nego – malena “madlenica”. 

Kako sam Marcela Prousta, po preruci jednog dragog prijatelja počela čitati vrlo rano, na samom kraju djetinjstva, dogodilo se da sam identitet “madlenice” razotkrila tek desetljeće kasnije, kada sam po prvi puta boravila u Parizu. Tamo sam s čuđenjem zamijetila da se gotovo u svakoj kavani može kupiti taj kolačić, nekad čak i zapakiran, te pojesti uz čaj. I da u tome nitko ne vidi ništa čudno, niti nužno pomisli na Prousta. Učestalost madlenice u Parizu bila je prvo razočaranje. Drugo – sam dojam i okus tog kolačića. Bez obzira što sam znala da nije riječ ni o kakvoj tortici, ili o dva sjajna čokoladna mala diska povezana marmeladom sa šlagom na vrhu i voćem sa strane, premda sam slutila da je madlenica jednostavna, jer kako je inače umakati u čaj kao što naš autor čini na prvim stranicama svoga romana, ipak, se nisam nadala toj sladunjavoj spužvici, bez nekog određenog okusa i mirisa. Madlenica = razočaranje, zaključila sam i zaboravila je. 

Godinama kasnije, tada mi se već bliži trideseta, u ruke mi dolaze divno napisane, krasno opremljene kuharice Nigelle Lawson - dugogodišnje gastronomske kolumnistice “Voguea”, zvijezde vlastita televizijske emisije koju na žalost nikada nismo gledali na nekom našem programu. Ne znam koliko Nigella drži do Prousta, žena je, doduše, studirala na Cambridgeu, ali njoj mogu zahvaliti što me iz osobe koja je na madlenicu jedva i pomišljala pretvorila u onu koja je nekoliko sezona madlenice redovito pekla. Ona ih pripravlja s nekoliko kapi ružine vodice, što im daje toliko željenu aristokratsku, profinjenu aromu. Ostali su sastojci predvidljivi: putar, jaje, šećer, brašno i šećer  prahu. Putar treba rastopiti na tavi, ohladiti te u njega umiješati prethodno “razrađeno” jaje, običan šećer, ružinu vodicu i malo soli, u što se naposlijetku umiješa brašno. Potom smjesa treba odstajati u hladnjaku nekih sat vremena, da bi se na kraju kolačići pekli pola sata u posebnim kalupima koji izgledaju poput školjaka, te kad se ohlade posuli šećerom u prahu. To je sve. Kao što se vidi, i dijete bi moglo ispeći madlenice bez većih problema. Svi su recepti u Nigellinoj knjizi “Kako biti božica kuhinje” otprilike tog stupnja težine i baš zato se godinama nisam od nje razdvajala. 

Sve dok su moje kulinarske aspiracije bile veće od ovih danas, kada, osim rođendanske torte djetetu po godinu dana ne napravim nikakav kolač. Izgovor mi je da “kolači i tako samo debljaju”. Kao da to isto ne čine keksi i čokolade koje i dalje konzumiram. Nemam ništa protiv napolitanki, ali nekako je tužno da se bitka s vremenom odigrala toliko loše po mene da više ne stignem peći kolače- čak ni Nigelline madlenice. Bitka je to koju sam zasad izgubila, premda ne znači da sam izgubila i rat. Ako je Proust uspio pisanjem iskupiti godine koje je proveo ljenčareći, možda ću ja jednog dana ljenčarenjem iskupiti godine koje sam provela radeći. Isti proces, samo obrnuti predznak. A jedna od najljepših “lijenih” aktivnosti svakako je priprema kolača. Uz već spomenuto izležavanje na sofi. Zamišljam se tako, kao dosta stariju, možda čak i kao bakicu u kuhinji u kojoj kao nekad opet mogu provesti sate. Zamišljam se kako iznova mogu raditi pekmeze i ajvare, baš i kao prije desetak godina kada se zemlja još nije tako brzo okretala i kada je vremena još uvijek bilo. Donekle krivim i mobitel na kojem provodim toliko vremena da više ne stignem ništa. Prije mobitela, čovjek je na miru mogao biti nedostupan – i Bogu i ljudima. Vjerujem da će se i na sudnji dan anđeli služiti mobitelima da obavijeste mrtve kako smiju ustati iz grobova. Osim ako se vrijeme samo od sebe, naizgled ničim izazvano – ne uspori. “Vrijeme je forma unutarnjeg opažanja”, kaže Kant. Iz te se definicije može naslutiti da smo ipak mi ti koji odlučujemo o sudbini vremena koje nam je dano na raspolaganje: kako ćemo ga trošiti, na ubrzavanje ili na usporavanje? 

Jedan od novijih romana Milana Kundere zove se “Sporost”. Sviđa mi se to ime, kao što i sebe često zamišljam kako nevidljivi mjenjač iz pete “šaltam” u prvu brzinu. Ili u “ler”. Ili više uopće ne vozim auto, već plutam u nekom čamcu po začaranom jezeru, s pogledom na dvorac poludjelog princa. Znam da si dugujem ponovno osvajanje te sporosti, te slobode. Dugujem to i kuhinji koja mi je bila i ostala najdraže mjesto u kući, svaka čast radnoj sobi i knjigama koje tamo pišem ili ne stižem pisati (što je mnogo češći slučaj). Dugujem to i Proustu koji me tako kobno obilježio prije mog 16-og rođendana, da i danas pomišljam na obljetnicu njegove smrti. Smiješno, tolike sam protagoniste svog “stvarnog” života zaboravila, ali ne i tog davno mrtvog pisca. Mislim da dijelimo istu opsesiju: onu vremenom. Nastojimo ga dobro promotriti i shvatiti kako da ga stavimo u vlastitu službu. Nije to lak zadatak, ali se vrijedi potruditi. Jer o tome ovisi i naše konačno zadovoljstvo ili nezadovoljstvo vlastitim životom.