Čajanka u Maloj Aziji ili što je Žena bez Brkova

12. prosinca 2012.

Ksenijin kvazi-putopis

Jutro je bilo crveno, a zrak mastan. Nepregledna kolona se vukla prema središtu grada. Sjedili smo u autobusu punom jutarnjeg zadaha. Samo prije nekoliko sati nas je avion spustio među svjetla zračne luke. Sna je bilo premalo.  Svi smo bili na broju. Velika i Mala su sjele zajedno. Mala je brbljala kao i večer prije. Gospodin, kojeg smo predugo čekali, sad je skinuo svoj izgužvani sako i pitao nas za točno vrijeme. Iznervirana je zveckala pri svakom koraku satovima koje je objesila sa svake strane isušenog tijela. Njen suprug je izgledao kao da je prespavao u trenirci. Nije mi dobro, povikala je, no nitko se nije pretjerano uznemirio. Mladi su zaspali na svojim mjestima, a on je na prve naznake sunčanog dana izvadio crne naočale. Visoki ćelavi Turčin nas je prebrojao i put je mogao započeti. Istanbul nas je čekao. U autobus je ušla žena u tamnocrvenoj suknji . tko još putuje u suknji? Nismo u pedesetima. Diskretne crne salonke, bež čarape pretjerane denaže i tamnocrvena suknja. Preko ramena nonšalantno prebačen sako. Frizuru je imala neurednu. Nekako mušku. Crnosive vlasi su joj padale u rezancima preko ušiju. No, nije to bilo jedino muško obilježje na njoj. Iznad gornje usne sakupio se impozantan broj tamnih dlaka za kojima bi gdjekoji mladić u nježnoj dobi zavidno uzdahnuo. Turci su brkati. Žele li oni kod sebe i brkate Hrvatice? Brkatu sam izgubila u masi Istanbula, između dva bureka i preslatkog turskog čaja. Ostali suputnici su bili nezanimljivi. Zbunjena Makaranka se nadala poslu u draguljarnici i uspjela se izgubiti na stajalištu preko puta benzinske crpke. Iznervirana se nije gasila. Okomila se naivnu Makaranku, a ja sam prestala slušati kreštavu diskusiju. Ćelavi je natočio vino. Tražila sam repete i sa manjim udjelom  kisika u mozgu zaspala. U Pergamon smo stigli taksijima. Točnije oni što je ostalo od Pergamona. Kamenjar. Fascinacija ostacima hramova i činjenicom da je potencijalno na tom mjestu bilo nešto davno me napustila na atenskoj Akropoli davnih dana. Zanimljivija su mi bila zbivanja oko Brkate. Dva niža Turčina su je pratila preskakujući spomenuto kamenje. Five euro! Five euro! Povikali su, a moja kolegica suputnica,čije ime do kraja putovanja nisam doznala, u nevjerici je zastala u skromnoj sjeni ostataka hadrijanovog hrama. Maleni su joj nudili pet eura za fotografiju. Oni njoj. Brkata žena je raritet. Ona se nasmijala, ali šteta, mogli smo spojiti ugodno s korisnim i zaraditi nešto. Ponovo sam je izgubila iz vidokruga i sva sreća da je Efez bio dovoljno očuvan u zanimljiv. Celsusova knjižnica, odnosno, ono što je od nje ostalo – pročelje. Javni toaleti (uvijek smo fascinirani toaletima, prostitucijom i tome slično), ostaci stambenih objekata, hramova i kazališta. Efez je dobio prst gore, fejsbuškim vokabularom rečeno – like! Ja sam se zaljubila u Pamukkale. Hierapolis je antička ruina u blizini. Ali taj prirodni fenomen je čudesan. Napaćena stopala sam odmočila u toploj vapnenačkoj vodi. Blještava bjelina, tirkizni pregrijani bazeni i usporena masa koja se  valja u oba smjera. Mogla sam tamo ostati i nekoliko dana. Te smo večeri konzumirale i nargilu (vodena lula različitih okusa). Trebalo je dostojno završiti tako divan izlet. Kraj putovanja je bio u Antalyiji.organizirano turističko središte. Kupovina na bazaaru, šetnja ulicama, ručak u preporučenom lokalu. Sve je podređeno turizmu. Točnije, njemačkom turistu. Imam gotovo pa nepogrešivi osjećaj po što sve taj isti njemački turist dolazi tamo (mahom su to sredovječni muškarci), no ovo nije mjesto za moje spekulacije.

I s obzirom da neću pisati o alternativnim oblicima turizma, čak niti o shoppingu (miljeniku recesijom iscijeđenih Hrvata), moram se osvrnuti na gastro ponudu Turske.  Točnije – pića. Turska kava nije toliko popularna kako bi mi to očekivali, no svugdje je možete dobiti, konzumirati i platiti i ne tako bezazlen iznos. Turski čaj je taman (mi ga znamo kao indijski ili ruski) i servira se u posebnim staklenim čašicama cvjetnog oblika. Ponosni su na čaj. I mislila sam da kad naručim čaj da po defaultu dobijem staklenu cvjetnu čašicu s tamnom tekućinom. Ne. Turci poznaju i filter vrećice zataknute u bijele bezlične keramičke šalice.  Drugo, odnosno treće zanimljivo piće je sok od nara. Crvene boje, oporog okusa, ali okrjepljujući. I njega nalazimo posvuda i cijena nije simbolična, no mogu reći da vrijedi svake lire (turska valuta). Servirat će vam ga u plastičnoj čaši nakon što ste na svoje oči vidjeli kako ga svježe cijede iz polutki nara (ovdje nema poveznice s recesijom).

A gdje je naša junakinja? U suknji boje nara sam je pronašla pred carinskom kontrolom. Carinici su se nasmijali i okrenuli za njom. Ne vjerujem da su se okrenuli za mnom. Mislim da Turska bruji o njenim brcima još i danas.