2. RUNA ASS ili runa poslanika
Treća po redu runa ima značenje upozorenja. To se može shvatiti i kao dar. Veliki duh ili Bog poziva na oprez jer nije sve onako kako nam se čini. A-runa može pomoći pri umjetničkom nadahnuću i novim idejama
Žena u zimskom kaputu s krznom stoji ispred prozora kroz koji se vidi veduta Moskve, kupole i krovovi kuća prekriveni snijegom. Olga voli slikati bijelo na bijelom. Svi tonovi sivo bijele, plavo-bijele, violet-bijele. Samo je žena na slici u tamnom kaputu. Da bi je rasvijetlila stavlja joj u ruke buket nježnih orhideja. Bijelih.
Na putu za Zamoskvorječje k Olgi, na metro stanici Tretjakovskaja zamalo si ostala bez šake desne ruke. Vrata metroa ti se ispred nosa zatvaraju a unutra je uspjela ući samo tvoja šaka! Vrata su je stisnula munjevitom brzinom. srećom, isto takvom brzinom su je i oslobodila! Odskočila si od metroa uz glasan jauk. Odjeknuo je u praznom tunelu optočenom keramičkim pločicama. U toplom atelijeru, uz čašku vručeg čaja i Olgine žustre pripreme boja opustila si se i zaboravila na bol. Ona namješta scenu, uči te kako da se ispraviš, kako da namjestiš posturu. Istražuje koja ti je strana lica ljepša, izražajnija, da je stavi u prvi plan.
- Sakrit ćemo ti bore, maknuti podočnjake, zadržati blagi smješak na licu. Nasmiješi se i očima!Tako! Na mojoj slici nema mjesta za brigu, žaljenje. Smješak te pomlađuje a ja ću ti još samo malo „podiči“ kapke, pomladiti te. Kao da si bila na fejs-liftingu. Svidjet će ti se.
Slikarica je u bijelom haljetku umrljanom bojama, kreće se brzo isprsivši se, ubada kistom u paletu i kao mačem umočenim u boju kreće prema platnu. Na brzinu nabacuje osnovne obrise slike i dok joj je pogled usmjeren na tvoje lice, priča ti o sebi. Želi da se opustiš, da skineš s lica tu zamrznutu masku ojađenosti i boli. Vani je sve zaleđeno, gotovo ti se dah sledio i trepavice zaledile. U metrou su ti skoro otkinuli šaku. Misli ti se vrte oko plavog psa od gume. Kako da budeš veselija?
- Slikati sam počela s tatom. Znaš tko je moj tata ? Kod nas je on slavan kao i njegov prijatelj Šagal. Iz Vitebska. Slikali su zajedno u Provansi. Mark je ostao tamo a tata se vratio u Moskvu. Tata je rodom iz Odese ali najljepši dio života proveo je u Gruziji, u Tbilisiju i Kutajisu. Tamo je bila umjetnička kolonija gdje su svi naši prijatelji slikali. I moja mama je slikala pa sam tako i ja počela uz njih. Sve je oko nas bilo plodno i inspirativno. Jednostavno moraš slikati. Najljepše dane u životu provela sam s tatom na dači. Tamo niti jedan dan ne sjediš besposleno, uvijek nešto slikaš. Naše slike nisu bile povezane s narudžbama. Slikali smo iz zadovoljstva, iz radosti što smo živi. Provodili smo jednostavan, sretan život. Svjesna sam da je umjetničko okruženje moje rane mladosti probudilo je u meni ljubav za stvaralaštvo, za slikanje. Mama je slikala, tata je slikao; boje su me okruživale od malih nogu, u obitelji. U goste su nam dolazili slikari, kipari, pjesnici. Jedan ode, drugi dođe. Svaki dan se umjetnička atmosfera iznova obnavljala...
Slušaš njezin glas, zaboravljaš na poziranje i na to kako je neugodno stajati dva, tri sata nepokretno. Pokušavaš ne meškoljiti se, ne promijeniti položaj tijela, izraz lica. Pogled ti je usmjeren kroz prozor ali tamo ne vidiš krovove pod snijegom. Vidiš bakin vrt, tatine knjige i kućnu biblioteku. Vidiš sebe kao profesoricu u maloj školi. Neke nas stvari rano obilježe i vežu trajno. Da li je to bilo najsretnije rješenje za tebe? Nisi li možda trebala ići neki drugim putem; manje sigurnim, manje rutinskim? Čudiš se sama sebi, odkuda sad ta pitanja, što te je navelo da to pomisliš.
- Dođi sutra u veliki umjetnički salon na Krimskm valu. Moje prijateljice tamo imaju izložbu. Upoznat ćete ih a onda ćemo se veseliti, pričati i zakusiti! Bit će zabavno. One odlično slikaju! Tatjana, Natalija, Anja... Rade više od mene, predanije su. Ja uvijek nastojim povezati svakodnevni život i slikarstvo. Ne želim zapostaviti ni obitelj, ni prijateljstva. Cijenim mala životna zadovoljstva i imam potrebu za njima. Pitam se kako sam mogla tako dugo bez Venecije? Bez Giarrdina, Musea Correr, Accademie... tamo sve pliva u bojama; svuda raskoš. Život povezan s umjetnošću, oplemenjen suncem, svjetošću, odsjajima na vodi, bukom glasova, mrmorom starih palača.Tako to volim! Možda sam tamo živjela u nekom od prošlih života!
- Dok Olga zaneseno priča i žustro prenosi crte tvoga lica na platno ti si okrenuta sebi, zagledana unutra. Lice ti postaje zabrinuto i zategnuto. Ona protestira. Moraš se nasmješiti, makar malo naglasiti osmijeh. Ona je odlučila da to bude vedar portret, dobra uspomena za neku budućnost koju ona vidi pred tobom. Da li je i ti vidiš? Vjerojatno ne. Mrštiš se? Kao da nešto naslućuješ. Pred očima ti je mali plavi pas od gume. Zašto opet taj pas? S čime ga povezuješ? Kao da čuješ jedan hihotav ženski glas, štektav poput hijene koja ne prestaje lajati. Sto riječi u sekundi, tisuće riječi u minuti. Ne prestaje govoriti, govoriti, govoriti...Muževa nova tajnica, žena izrezanog uha! Neka ljutita supruga izrezala joj ga bocom votke. Javna tajna. Morali su joj uho u bolnici šivati! Dakle, žena odbojnog glasa i plavi pas od gume! Nekako se slažu po ružnoći i odbojnosti koju osjećaš pri pomisli na njih. Pada ti na pamet da je baš ona mogla pokloniti fetiš- igračku tvome mužu.
Nema komentara:
Objavi komentar