Da smo se voljeli manje i nismo davali srce... sjeta me grli silovito i stišće... hej, kakve su to misli... hoću li moći govoriti o tome... hoću li znati. Sjećanja poput živih sjena prolaze vrtom, a kamo. Bršljanov mir posvuda, ruže mirišu i nešto je poput bugenvilije u grmovima. Mačka nečujno prolazi povremenim hodom i gleda me kao da se znamo oduvijek, u daljini lavež pasa koji nas ničime ne uznemirava. Ulica duga, zavojita, daleko od vrta okrenutog kući, i ne postoji dok se njome ne uspinje ili silazi. Automobili su u njoj samo prolazni zvuk, nikad joj nisu bliže.
Misli su mi nemirne, iz dana u dan možda više, u tom vrtu gdje i ptice tiho lete i cvrkuću, ne mogu pronaći neku točku dužeg mira. U meni je pjesnikinja oživjela još više, razgovara sa životom, teško diše. Ne mogu se usredotočiti i željeti. Vrelo je ljeto, usijani asfalt, blješteća stakla, sve vapi za morem... nije mi zapisano ove godine nikako, mislim, osim samo nekim slučajem. želja kao sjaj sunca po svim kutovima. Ali, dogodi se. Kad se ne očekuje i ne nada, postane sreća mala. Vrtom prolazi sumrak i zora, smjenjuju se u lakim koracima prirode, koja sa cvijećem stanuje u vrtu. Ljeto prolazi prema jeseni na Pantovčaku...
Chere Lillian
savršeno!
OdgovoriIzbrišiimam osjećaj da sam nepozvana ušetala u nečiji vrtlog misli kao u zarasi vrt, da sam ulovila obrise i da me podsjetio na nešto poznato samo mojoj podsvijesti ... sjene koje nas vežu ... hvala na otključanim vratima <3
OdgovoriIzbriši