Ona ima dijete. Lijepog, malog, dvomjesečnog sina. Čini mi
se ponekad da to dijete postoji cijeli moj život. Čini mi se da dulje postoji
za mene, nego za nju. Cijela jedna vječnost se protegnula otkako je ostala
trudna.
Majda ima sina. Drži ga u rukama i izgleda tako
skoncentrirano na njegovo postojanje. Doima se odraslo, zrelo. Koliko vidim, ne
pati od nikakve postporođajne depresije, koje se toliko bojala. Sjaji onim
iritantnim sjajem, svojstvenim za žene koje su upravo postale majke. Taj sjaj
će se s vremenom izgubiti. Ovo su vjerojatno posljednji izdisaji tog
blaženstva, jer on ima svoj rok trajanja. Nikad nitko nije vidio babu koja
sjaji postporođajnim sjajem, pa makar imala osmero djece i petnaestero unučadi.
To je jedna od velikih nepravdi prirode prema ženama. Blistaš 2-3 mjeseca, a
sav teret majčinstva nosiš cijeli život. Neki bi rekli da i radost majčinstva
traje cijeli život. E, sad, o tome ne bih lamentirala, nisam još postala majka.
Ne bih znala reći da li mi je Majda prijateljica. Ona bi
rekla da jesam. Ja bih njoj u lice rekla da sam joj prijateljica. Dalje od toga
ne bih išla. Učinila sam mnoge stvari koje me kvalificiraju za licemjera
stoljeća. Činjenica da ovdje sjedim, u njezinoj kući i gledam blaženi izraz na
njezinom licu dok razmišljam o protekloj večeri, svrstava me u najgore ljude
koji su hodali zemljom. Ali nemam grižnju savjesti. Nemam.
Vrata od Majdine i Ivanove sobe su blago pritvorena, tek
toliko da mogu proviriti i vidjeti njihov krevet. Ivanovu stranu.
Jedna od velikih Majdinih kvaliteta je to što nije
pretjerano pedantna, pa je jorgan blago zgužvan. Pogled mi stalno bježi prema
tom krevetu i na trenutak se uplašim da će me taj pogled odati. I onda shvatim
da to nema logike. Nitko normalan ne bi pomislio da mu prijateljica spava sa
mužem, samo na temelju toga što zuri u njegov krevet. Samo bi meni na um mogla
pasti takva pomisao, da sam recimo, na Majdinom mjestu. Ne znam da li je to
zbog mojih dosadašnjih iskustava s ljudima ili zbog toga što uvijek
pretpostavljam najgore i obično budem upravu.
Beba se uspavala i Majda ga odnosi u krevetić. Ja
iskorištavam trenutak samoće u njezinom dnevnom boravku i promatram to je
mjesto, na koje se Ivan uvijek vraća. Metalna vješalica na koju odlaže svoju
maslinastozelenu jaknu kad ulazi u kuću. Upadljivi čupavi tepih po kojem gazi,
stol od svijetlog drveta, koji služi samo za ukras, jer uvijek jede u kuhinji.
Njegov svijet, njegov stvarni svijet. Onaj koji se broji.
Na trenutak mrzim Majdu. Smatram ju nedostojnom. Dosadna je.
Žene postanu dosadne nakon što se udaju i rode. Opsjednute pelenama i kolicima,
sve manje sliče na ljudska bića, a sve više na nekakve super strojeve u kojima
se skuplja višak emocija koji povremeno eksplodira. Znam da se posljednji
razgovor između njih vodio oko boje zida u boravku. Vidim da je sada nježno
zelen. Ne vidim da bi bilo išta bolje ili gore da je bilo koje druge boje.
Zaškiljim i pokušam zamisliti kako bi izgledao u drugoj boji. Isto. Dosadno,
dosadno, dosadno. Ne razumijem zašto bi netko uopće želi razmišljati, a kamoli
razgovarati o jebenom zidu. Zar se u to pretvorimo kad postanemo majke,
supruge?
Majdu i Ivana poznajem cijeli život. Nismo bili osobito
bliski sve do njihovog povratka s fakulteta. Majda je tražila posao, a u mojoj
firmi je bilo slobodno radno mjesto. Spomenula sam to, onako usput u razgovoru,
dok smo pili kavu kod zajedničkog prijatelja. Pribavila sam joj potrebne
informacije o poslu i uskoro je ona dobila namještenje. Ivan i Majda su
smatrali da sam joj ja osigurala posao, pa su me počeli smatrati obiteljskom
prijateljicom. Istina je bila, zapravo, da je Majda bila itekako kvalificirana
za to radno mjesto i da je oduševila direktoricu na intervjuu, pa tu i nije
bilo neke moje osobite zasluge. Ali svejedno, postala sam prijateljica, osoba od
povjerenja, osoba koju se zove na rođendane, godišnjice i proslave useljenja u
nove stanove.
Spontano sam počela proživljavati s njima sve uspone i
padove. Bila sam uz njih kad su selili u prvi podstanarski stan, pa u drugi, pa
kad su digli kredit i kupili nedovršenu kuću, koju su zatim cijelu vječnost
dozidavali i uređivali. A do sad sam nabrojala samo nekretnine. Bilo je puno
ostalih stvari, kojima sam kao prijateljica svjedočila i mnogih koje bi rado
zaboravila. Bračne svađe, gledano iz oba ugla, jer ni jedno od njih nije imalo
ekskluzivno pravo na mene. Ja sam bila prijateljica bračnog para. S Majdom sam
odlazila na kave i u kupnju, a Ivan mi je pomogao da položim vozački ispit i
vukao me sa sobom kao pratnju predstave u gradskom kazalištu kad god Majda nije
mogla ići s njim.
Za jednog heteroseksualnog muškarca, Ivan je gajio neobičnu
ljubav prema kazalištu. Zanimalo me da li je imao ambicija postati glumac ili
redatelj. Odgovor na to pitanje sam dobila u jedno svibanjsko poslijepodne, dok
je ležao na mom kauču na razvlačenje i zurio u strop, ali to je za neku drugu
priču.
Sada sjedim u njihovom boravku i promatram sve što on
dodiruje svojim tijelom, kada nije sa mnom ili na poslu. Dvije majice su mu
složene na fotelji. Majda ih nije spremila u ormar. Crna sam crvenom poprečnom
prugom, dugih rukava i svjetlo siva kratkih rukava. Obje su prije tjedan dana
ležale zgužvane na podu moje garsonijere, obje su na njemu izgledale
božanstveno.
Osjećam njegov miris u njihovom stanu i pokušavam biti
sabrana. Pokušavam ne imati onaj blesavi zaljubljeni izraz na licu, jer Majda
opet sjedi preko puta mene, blaženo se smješka i priča nešto o probavi malih
beba. Kimam glavom sa razumijevanjem. Nakon nekog vremena više i ne pokušavam
sudjelovati u razgovoru kojem ne mogu doprinijeti svojim iskustvima.
Razgledam taj prostor, sa zidovima nježno zelene boje i
smještam priče koje mi je Ivan pričao na mjesta koja je u pričama spominjao.
Fotelja na kojoj sjedi dok gleda TV, stolić na koji je prolio kavu prije tjedan
dana, na što je Majda reagirala histeričnim ispadom. Osjećam da je njegov život
s Majdom postao stvarniji. Krevet u spavaćoj sobi, koji dijeli s njom, do sada
je bio samo apstraktan pojam. Sada ga gledam kroz odškrinuta vrata i postajem
svjesna njegovog postojanja. Kad se Ivan odvuče kući iz mog stana, postoji
mjesto na koje legne kraj svoje žene. Ja ga nikad ne zamišljam u tom krevetu.
To je vjerojatno sustav samoobrane. U mojim mislima on jede za stolom u velikoj
kuhinji, gleda TV u dnevnom boravku, popravlja auto u garaži, ali nikad, baš
nikad ne leži kraj svoje žene.
Znam da spavaju zajedno, znam da nisu pred razvodom, ali o
tome ne želim razmišljati kad on ode od mene. Zato sam odgađala posjet Majdi i
bebi. Znala sam da će me boravak u njihovoj zajedničkoj kući podsjetiti na to
koliko je stvaran njegov pravi život. Zabilježen je na fotografijama, ovjeren
kod matičara, blagoslovljen od svećenika i okrunjen bebom. To je ono što
postoji. Stvarno je kao drvo od kojeg su načinjeni okvir i podnica njihovog
kreveta. Ja sam ta koja je nestvarna. Ja sam ta koja ne postoji niti na
fotografiji, niti na dokumentu. Prijateljica para, sada prijateljica obitelji.
Nikad mi nije bilo sasvim jasno kako smo se Ivan i ja doveli
do toga da nekoliko večeri na mjesec provodimo na mom kauču na razvlačenje. Ako
kažem da se dogodilo spontano, zvučat će kao klišej, ali je zaista bilo tako.
Spontano.
Ivan mi nije bio ljubavnik u klasičnom smislu te riječi.
Nikad nije obećavao brda i doline. Nikad nije spominjao da će ostaviti Majdu.
Nije hinio razočaranje i zaprepaštenost kada je ostala trudna. Samo je
povremeno dolazio i uživao u naši zajednički trenutcima sa neprestanim
osjećajem grižnje savjesti. Ja sam ta koju nije ni najmanje pekla savjest.
Pokušala sam pobuditi taj osjećaj u sebi, ali nisam mogla
naći razlog zbog kojeg ga Majda zaslužuje više nego ja. Famozna ženska
solidarnost postoji samo na papiru i u filmu. U stvarnosti mi hinimo svoja
međusobna prijateljstava i međusobno se gledamo sam zavišću ili nadmoći, ovisno
o tome s koje pozicije promatramo jedna drugu.
Ja Majdu ne mrzim. Čak mi je bila i draga. Još uvijek je,
ali ne dovoljno da se zbog nje odreknem naleta adrenalina koji u meni izazivaju
susreti sa Ivanom.
Nisam načistu s tim da li sam zaljubljena u Ivana ili u
osjećaj koji u meni izazivaju naši tajni sastanci. Lijepo je imati tajnu.
Lijepo je dijeliti je s nekim tko nam se ušuljao u život ne očekujući od nas
ništa osim da tu tajnu čuvamo. Neobavezna veza između mene i Ivana ima svoje
draži. Nepostojanost je jedna od tih draži. Nepostojanost je ujedno i
prokletstvo tog odnosa.
Majda priča o gubljenju kila nakon poroda. Ohrabrujuće
klimam glavom i nabacujem floskule kako će to samo od sebe otići. Čula sam da
to govore starije žene i ponavljam sve što sam zapamtila od riječi do riječi.
Bilo bi nepravedno reći da se Majda zapustila nakon poroda.
Voljela bih da je to istina, voljela bih da barem fizički, Ivan više želi mene.
Na moju žalost, ona je ostala predana svom izgledu. Sa istom onom strpljivošću
i blagošću s kojom se brine za kuću, sina i Ivana, ona se posvećuje svome
tijelu. Ne ispušta konce iz ruku ni u jednom trenutku. Ako izuzmemo nekoliko
blažih sporadičnih ispada nakon poroda, Majda ima sve pod kontrolom. Nikad nije
zapostavila ni jedan aspekt svog života. Toliko je predana svemu što radi i što
je da je to iritantno. Sve u vezi s njom je tako, tako… prikladno.
Ona si nikad ne bi dopustila odnos u kojem smo Ivan i ja.
Ona bi odvagnula moguće rizike i užitak koji donosi taj odnos. Objektivno bi
zaključila da je rizik puno veći i odustala od takve pomisli.
Ja nisam osoba koja puno promišlja. Djelujem u skladu sa
trenutnom emocijom, impulzivno i naglo. Oslanjam se na predosjećaj i
udovoljavam vlastitim hirovima, čak i kada je to na vlastitu štetu. Možda je to
pravi odgovor na to zašto Majda ima to što ima, a ja nemam gotovo ništa.
Ako bih išta mogla naučiti od nje, onda je to prizemljenost.
Ja se zanosim sa idejom tajne i zabranjene ljubavi, a promiče mi da ljubavi
uopće nema.
Odlučim otići od nje i tog djeteta koji za vrijeme posjeta
nisam ni dodirnula. Nisam željela da postane još stvarnije. Znam da je Ivan još
na poslu. Znam da bi mogao navratiti do mene nakon posla i pitati me kako je
prošao posjet. Još uvijek ne znam što bih mu rekla. Dobro je prošao za njih dvoje,
za njihov brak, za njihovu bebu. Tajna nije otkrivena i njihov je brak još
uvijek čvrst i stabilan.
Ivan me smatra boljom osobom nego što jesam. Vjerojatno
ostavljam takav dojam. Ako bih priznala Majdi što se događa između nas, nestala
bi slika koju on ima o meni. Odlučim da ta nestvarna predodžba o mojoj
osobnosti bude posljednje nestvarno što zadržavam u svom životu.
Pogledam još jednom u njihove živote, stvarne i postojeće.
Registrirane, zabilježene na fotografijama. Shvaćam da to neće nestati zbog mene.
Ni sada ni za deset godina. Majda će pažljivo odvagivati rizike i koristi
svakog njihovog postupka i kad im voda dođe do grla, oni će i dalje plivati.
Ja bih rekla da nestajem sa svoje pozicije ljubavnice i
razaračice brakova, ali znam da nisam nikada ni postojala. Ništa se ne može
mjeriti sa opipljivošću drveta od kojeg su načinjeni okvir podnica kreveta u
koji Ivan liježe sa svojim ženom.
WOW, super ;)
OdgovoriIzbrišiprilično dosadno i neoriginalno
OdgovoriIzbriši