Valter Hugo Mae i “Stroj za pravljenje Španjolaca” u Zagrebu

Kad ste književna zvijezda u Portugalu i Brazilu, kad se s vama žele družiti, večerati i rukovati baš svi- od najpoznatijih glumaca do sportaša i političara, te kad takvi stignete u Zagreb, čisto da se malko odmorite od slave, jer ovdje vas nitko po cesti ne moli za zajedničku fotografiju - pa još dočekate prvi snijeg- nije ni čudo da vam se živci smire i da ste zadovoljni. 

Valter Hugo Mae (“Mae” na portugalskom znači “Majka”, te se naš pisac zove Valter Hugo Majka) koji se, prema očevoj želji zapravo trebao zvati Victor Hugo, autor je niza zbirki poezije i više romana, od kojih su mu posljednjih nekoliko priskrbili slavu, nagrade i solidnu zaradu, tako da može na miru pisati svoja buduća djela. Pritom, nije riječ o nikakvom iberskom hit-autoru, već o ozbiljnom piscu, radnja čijeg je najpoznatijeg romana, koji je upravo dočekao petnaesto izdanje, smještena u starački dom, a junak ima 84 godine i bliži mu se smrt. Beskrajno duhovit, crnohumoran, prožet aluzijama na život na rubu svijeta (jer tako se Portugalci osjećaju) i nedostatkom povjerenja u Europu i njezina rješenja, “Stroj za pravljenje Španjolaca”, u idealnom smislu mogao je biti napisan i u Hrvatskoj. Samo što mi još uvijek nemamo svoga Valtera Huge Maea. 

Nakon književne večeri u cafeu “Dvorište”, a prije njegova putovanja na pulski sajam knjiga, kratko smo porazgovarali s njime: 

*Od svih vaših nagrada, koje su vam najdraže?

Nagrada “Jose Saramago”, Nagrada “Najvažnija osoba s područja literature”, “Velika nagrada portugalskog Telecoma”, te “Knjiga godine” (za što je proglašen “Stroj za pravljenje Španjolaca”) u Brazilu.

*Nakon junaka u staračkom domu, te adolescenta i osmogodišnjeg djeteta u prethodnim romanima, tko će biti glavni lik djela kojeg upravo pišete?

Pišem o Halli, desetgodišnjoj djevojčici koja živi na Islandu, na zapadnim fjordovima. Ona je posebno dijete koje promišlja samoću, spiritualna je, vjeruje da su snijeg, voda i kamenje živi. 

*Zašto vam je važno da ovog trena u Zagrebu pada snijeg?

Zbog Halle: volim gledati kako se iz ove noći spušta prekrasna, delikatna zavjesa nad grad, koja briše tamu. Osjećam se blisko svojoj islandskoj heroini, premda sam svjestan da Zagreb nije na Islandu. 

*Bit ćete uskoro zvijezda portugalskog reality-showa na temu kako pisac piše. Mislite li da je taj proces doista moguće snimiti? Kako ćete izlaziti na kraj s TV-ekipom koja će živjeti i spavati u vašoj kući punih tjedan dana? (U sličnom je reality – showu, na užas njegove žene, nastupio i sam Jose Saramago)

Nadam se da neću poludjeti. Bit će to pomalo frustrirajuće iskustvo, ali dobar sam s režiserom, pa ćemo valjda nekako izaći na kraj s tim teškim zadatkom. Tješim se da uvijek mogu prekinuti snimanje i zamoliti ekipu da se spusti u kafić na kavu, shvatim li da mi treba pauza. Na kraju možda ispadne zanimljivo iskustvo.

*Kako biste u nekoliko ključnih riječi opisali život u Portugalu ovog trena?

Tjeskoba. Fado, uvijek. Merkelica = sranje. Brazil. Dug. Panika od grčkog modela. Strah. Hrabrost.

*A život slavnog pisca? Stignete li pisati koliko biste htjeli?

Ne. Počeo sam pisati na WC-u, ili dok nekamo žurim cijela poglavlja ispisujem u mobitelu. Ljudi misle da nekome šaljem dugačke, ljubavne poruke. Stalno sam na putu i to je loše po koncentraciju. Ipak, kad se nađem nasamo s kompjuterom, ne ispuštam ga iz ruku i po 14 sati. 

* Koji je najdublji razlog nastanka Vaših knjiga?

Siguran sam da me pisanje čini boljom osobom. Kada ne bi bilo tako, bilo bi besmisleno. Uz to, moje pisanje djeluje i na čitatelje. Nedavno mi je prišao čovjek i rekao mi da boluje od raka, te da mu je preostalo samo dva mjeseca života. Da se odlučio zatvoriti u kuću i čekati smrt, no nakon što je pročitao moju knjigu da je odlučio izaći van i živjeti – bez obzira koliko mu je vremena preostalo. Eto zašto pišem. 

*A kako je biti literarna zvijezda u Brazilu?

To je neopisiv osjećaj. Zahvalan sam im što me tako primaju, tako dočekuju. Nekad doslovce pobjegnem u svoj melankolični Portugal iz ekstatičnog Brazila, samo da sačuvam zdrav razum. 

Milana Vuković Runjić