A kaj vi mislite o smaku svijeta 21.12.2012.?

„Čuj, a kaj ti misliš o tom smaku svijeta?“, zatekla me pitanjem jutros kolegica na poslu. Bila je istinska zabrinuta. Kako se radi o obrazovanoj, smirenoj, inteligentnoj, razumnoj itd. osobi, pomislila sam: a kako reagiraju oni labilniji? Neupućeniji. Koji ne znaju za kalendar Maja, ni za sve dosadašnje najave smaka svijeta, nego samo čuju: „pripremite se, uskoro je smak svijeta, Božića ove godine neće biti…“ Kao što sam ja čula na jednoj radio stanici dok sam se vozila na posao. A onda me tamo dočeka kolegica s pitanjem - a kaj ja o tome mislim.

Pa sam počela misliti. Zloglasni datum je 21. prosinca 2012. kada bi se trebao dogoditi smak svijeta. To je uskoro, u četvrtak, pa ćemo sljedećih dana biti pod pojačanim pritiskom raznih scenarija o smaku svijeta. Naime, na dan 21. 12. 2012. godine, drevni narod Maje svojim su kalendarom predvidjeli smak svijeta, kraj planeta Zemlje, brisanje čovječanstva „s lica Zemlje“, kako god to želite nazvati. No, nitko točno ne zna što bi se ustvari trebalo dogoditi.

Dakle, što bi se trebalo uskoro dogoditi? Odgovor ovisi o onome koga pitate. Prema nekim “upućenima” to će biti super - početak novoga doba i korak dalje u ljudskoj evoluciju. Hoće li to biti nakon invazije bića iz drugih galaksija koja će nas pozvati u svoje kozmičko bratstvo sreće i ljubavi ili će se na neki drugi način osloboditi kozmička svijest i preliti se u ili na nas, nevažno je. Bit će super. Neki očekuju konačni sukob dobra i zla. Kao u filmovima Rat zvijezda. Pa su izgradili svoja podzemna skloništa www.advance.hr/vijesti/video-podzemna-sklonista-za-smak-svijeta).

Umiješali su se i znanstvenici: „Smak svijeta neće biti 21.12.2012.“, poručuje NASA: „ 21.12.2012. godine ne završava postojanje svijeta, već se radi o završetku jednog vremenskog ciklusa, od kojih je i sastavljen majski kaledar (www.nasa.gov/topics/earth/features/2012.html).

Dovoljno uznemirujuće zar ne? Ali, oduvijek je bilo i bit će najava o smaku svijeta. O tome su snimljeni mnogi filmovi, a ja sam se sada sjetila onog o nuklearnom fizičaru (glumi ga genijalni Christopher Walken) koji je za svoju obitelj izgradio podzemno sklonište . Radnja se događa u vrijeme Hladnoga rata. Godina je 1962. Ekscentrični znanstvenik s užasom sluša vijesti o mogućem sukobu Amerike i Sovjetskog saveza koji prijeti ispaliti nuklearne rakete prema Kubi…prijetnja je stvarna, te on gradi svoje privatno atomsko sklonište. Naime, u podrumu je izgradio vjernu repliku kuće i pripremio se za duge godine života u izolaciji. Igrom slučaja, jedne večeri na njihovu kuću pada zrakoplov, a on i njegova supruga žurno (Sissy Spacek s viklerima na glavi), uvjereni da je rat upravo počeo, silaze pod zemlju u svoje sklonište gdje ostaju u izolaciji sljedećih 35 godina. U osami njihova skloništa rađa se i sin koji vremenom postaje sve nemirniji među ista četiri zida. Konačno, ostali su i bez hrane pa otac pušta sina u svijet kako bi izvidio situaciju (postoji li uopće?). No, umjesto svijeta uništenog nuklearnim ratom… (dalje pogledajte, ako već niste, na www.imdb.com/title/tt0124298).

E sad, ako mene pitate što ja mislim o smaku svijeta, pitam se i ja: imamo li mi svoja osobna skloništa? I što je za nas smak svijeta? Razvod, bolest, gubitak posla, smrt bliske osobe…Je li on dogodio nama ili nekom koga poznamo? Pa smo izgradili repliku samih sebe i živimo duge godine u izolaciji, a da toga nismo svjesni. U tu smo izolaciju povukli i druge ljude - one nama najbliže koji su tako postali zatočenici naših strahova, izjalovljenih očekivanja, predrasuda, krivog odgoja, laži i prevara. Sklonili smo se u svoje tople domove, zacrtane planove, brakove, veze, knjige, poslove, projekte, prijateljstva… I živimo u svojim skloništima toliko dobro zaštićeni od svih mogućih katastrofa da toga nismo svjesni. Sve dok ne ogladnimo. Onda moramo van. Što smo dulje zatočeni, to nam je teže van. Onda moramo imati dovoljno jak razlog izaći iz naših skloništa. Pronađimo ga prije 21.12.2012.

Ako niti jedan drugi, onda je ovo najjači razlog – neprestano se oko nas ruše svjetovi. I to je 100 posto sigurno. Nemoguće je to izbjeći.No, mnogi od nas postanu zombiji i cijeli život prežive u lošim vezama. Bolima. Razočaranjima. U svojem zadovoljstvu i sreći. Jer, i bogatstvo, kao i siromaštvo, i sreća, kao i nesreća, može izolirati. I mi se, kao ovaj znanstvenik iz filma, možemo zakopati i mogu proći godine, cijeli život da proživimo zakopani. Možda upravo živimo svoj osobni smak svijeta? Bili mi kršćani ili ne, tome služi Božić - da nas svake godine iščupa iz naših skloništa, da ne mislimo ako smo zdravi, zaposleni, okruženi obitelji, bogatom trpezom i sjajnim darovima…da nismo u izolaciji. Provjerimo svoja skloništa i iziđimo iz njih dok ne bude kasno. Božić nam je potreban, da nas nježno, u tišini, bez velikih riječi i skupih darova, iščupa iz krivih uvjerenja, nezadovoljstva, laži, malodušnosti. A ne da mi onaj glas prijeti: „Božića ove godine neće biti…“ E, bit će! U ovo naše vrijeme, godine 2012. koje je najbolje moguće za nas, da živimo slobodno, u svijetlu i miru s drugima.

I kak da ja to sve sada ispričam svojoj kolegici s posla?! Dat ću joj link na ovaj blog, pa nek si čita. Ups! Ne, moram izići iz svojeg skloništa „zaposlene žene“. Idem ja s njom popričati, a Vama svima neka je sretan i miran Božić!

Piše: Mika